The End, So Far: Sunovrat Slipknota

Kada je Roadrunner Records objavio sedmi studijski album grupe Slipknot “The End, So Far”, nisam imao ni neku pretjeranu želju da ga poslušam, iako se radi o mom po mnogo čemu najdražem bendu.

Jedan od glavnih razloga je Corey Taylor. Iako je to pjevač o čijim vokalnim sposobnostima bi se mogao napisati ep, njegovo papagajsko ponavljanje kako “Slipknot nije ono što je nekad bio” i da bi članovi mogli krenuti “svako svojim putem” počelo se doimati kao keš-parola u maniru “kupite još danas jer nas sutra možda neće biti.” Raspad i kreativna pauza su sasvim legitimni, ali ovakav pristup je počeo bivati smrtno dosadan.

I Taylor je u pravu; “The End, So Far” muzički i stilski nije izvorni Slipknot. Slabo se osjeti Thompsonov i Rootov doprinos, a nedostaju i prepoznatljivi elementi poput ritmičnog Clownovog bubnjanja. Cijeli album se doima kao kolekcija buke, a određene pjesme su nalik na demose koji su izbačeni bez promišljanja i peglanja. Kao da se Slipknot odlučio eksperimentisati da vidi dokle će takva ideja otići.

Donekle smo i mi fanovi krivi što godinama tražimo drugu “IOWA-u”, ali bolno smo svjesni da se ista neće ponoviti. No više od toga boli ovaj sunovrat jer je čak i “We Are Not Your Kind” iz 2019. pristojan album, sa svim obilježjima Slipknota, težak i glasan, sa jasnim melodijama i bez patetične melanholije.

“The End, So Far” obiluje dugim i dosadnim pjesmama. Sa beživotnog albuma teškom mukom se mogu izdvojiti pjesme “Yen”, “H377” i “Hivemind” koja podsjeća na materijal sa “All Hope Is Gone”. Aranžmani su dosadni; “Adderall” se nazivom i atmosferom ne poklapaju, a ona ne vodi nigdje prelazom na “The Chapeltown Rag” i ”The Dying Song”. Razočarenje godine je ”Heirloom”, tako lijena i nemelodična, potpuno izvan okvira Slipknot stvaralaštva.

Moj najveći strah se počinje lagano ostvarivati: Slipknot se transformiše u Stone Sour i sumnjam da sam jedini koji se toga pribojavao. Ko zna, možda je i smrt Joeya Jordisona doprinijela ovakvom stvaralaštvu. Kako život može pozitivno utjecati na umjetnost, ne vidim razloga da ne bude i obrnuto.

Posljednji album za Roadrunner Records definitivno predstavlja kraj jedne ere, pa se postavlja i pitanje je li ovo akt umornog benda ili čak srednji prst produkcijskog kući koja ih je digla u neviđene visine, ali i trpila njihovo stagniranje.

Držimo fige da all hope is not gone.

Slipknot – The End, So Far | 2022 | Roadrunner Records