The End, So Far: Sunovrat Slipknota

Podrži ISK na Patreonu!

Voliš ISK? Podrži naš rad pretplatom na servisu Patreonu! Klikni...

the end so far

Kada je Roadrunner Records objavio sedmi studijski album grupe Slipknot “The End, So Far”, nisam imao ni neku pretjeranu želju da ga poslušam, iako se radi o mom po mnogo čemu najdražem bendu.

Jedan od glavnih razloga je Corey Taylor. Iako je to pjevač o čijim vokalnim sposobnostima bi se mogao napisati ep, njegovo papagajsko ponavljanje kako “Slipknot nije ono što je nekad bio” i da bi članovi mogli krenuti “svako svojim putem” počelo se doimati kao keš-parola u maniru “kupite još danas jer nas sutra možda neće biti.” Raspad i kreativna pauza su sasvim legitimni, ali ovakav pristup je počeo bivati smrtno dosadan.

I Taylor je u pravu; “The End, So Far” muzički i stilski nije izvorni Slipknot. Slabo se osjeti Thompsonov i Rootov doprinos, a nedostaju i prepoznatljivi elementi poput ritmičnog Clownovog bubnjanja. Cijeli album se doima kao kolekcija buke, a određene pjesme su nalik na demose koji su izbačeni bez promišljanja i peglanja. Kao da se Slipknot odlučio eksperimentisati da vidi dokle će takva ideja otići.

Donekle smo i mi fanovi krivi što godinama tražimo drugu “IOWA-u”, ali bolno smo svjesni da se ista neće ponoviti. No više od toga boli ovaj sunovrat jer je čak i “We Are Not Your Kind” iz 2019. pristojan album, sa svim obilježjima Slipknota, težak i glasan, sa jasnim melodijama i bez patetične melanholije.

“The End, So Far” obiluje dugim i dosadnim pjesmama. Sa beživotnog albuma teškom mukom se mogu izdvojiti pjesme “Yen”, “H377” i “Hivemind” koja podsjeća na materijal sa “All Hope Is Gone”. Aranžmani su dosadni; “Adderall” se nazivom i atmosferom ne poklapaju, a ona ne vodi nigdje prelazom na “The Chapeltown Rag” i ”The Dying Song”. Razočarenje godine je ”Heirloom”, tako lijena i nemelodična, potpuno izvan okvira Slipknot stvaralaštva.

Pročitaj i ovo:  Sea Star 2023: Renesansa 90-ih (izvještaj)

Moj najveći strah se počinje lagano ostvarivati: Slipknot se transformiše u Stone Sour i sumnjam da sam jedini koji se toga pribojavao. Ko zna, možda je i smrt Joeya Jordisona doprinijela ovakvom stvaralaštvu. Kako život može pozitivno utjecati na umjetnost, ne vidim razloga da ne bude i obrnuto.

Posljednji album za Roadrunner Records definitivno predstavlja kraj jedne ere, pa se postavlja i pitanje je li ovo akt umornog benda ili čak srednji prst produkcijskog kući koja ih je digla u neviđene visine, ali i trpila njihovo stagniranje.

Držimo fige da all hope is not gone.

Slipknot – The End, So Far | 2022 | Roadrunner Records

Vedad Kobiljak
Vedad Kobiljakhttps://www.izvansvakekontrole.com
Čovjek od pisane riječi, Vedad je gejmer, predavač i nastavnik sa istančanim sluhom za metal, rock i epsku fantastiku.

ČITAJ OD ISTOG AUTORA

SLIČNI ČLANCI