Prva noć trideset i trećeg izdanja Monteparadisa će ostati upamćena po jačim i manje impresivnim nastupima. Bez obzira koji bend favorizirali, zabava je bila na vrhuncu, te smo umorni uplovili u petak i drugi dan festivala.
Ponovo smo imali iznimno solidno otvaranje u 20.30 h, nastupom grupe Zbrucz iz Maribora. Bio mi je ovo prvi susret sa slovenačkim screamo sastavom. Na bini četiri poprilično mlade osobe, pomalo u svom svijetu i nezainteresirani za publiku koju su privukli svojom bukom. O screamu ne znam teoretski mnogo, ali ono što se dalo primijetiti u izvedi Zbrucza je preciznost, naginjanje ka eksperimentu korištenjem semplova, kao i stavljanje akcenta na kreiranje atmosfere mnogo više nego izbacivanje energije. Sveukupno vrlo dobar nastup će služiti kao podsjetnik da ih ne propustim na nekom novom festivalu.
Nakon Zbrucza, na binu se penje zagrebački bend Dezinformacije. Ima nešto moderno u njihovom nastupu, kao mutacija energija Idlesa i Viagra Boysa; nije da nužno bend svojim, najlakše rečeno, garažnim pristupom punku emulira ove bendove, ali lako ih je zamisliti kao neku novu rock senzaciju zbog njihove indie Bandcamp energije.
Frontmen Dezinformacija (sa kojim sam dijelio binu u Mostaru dok je bio u bendu UBT), je vrlo intenzivan u svom nastupu, od siline kretnji do vrištanja. Dodatnu mahnitost potpiruje i klavijaturista, a gitaristi pletu buku iz koje se, ako se potrudite da ne budete pasivni u slušanju, mogu izdvojiti jednostavne, ali zarazne melodije.
Nakon Dezinformacija, na binu Rojca se popeo berlinski kvartet Sputa. Kratko i konkretno – odlično usvirani, nevjerovatno vjerni snimku koji sam čuo (album “Consume & Be Consumed”). Nema tu pretjerane pameti – bend melje, publika uzvraća radošću i kretanjem. Nisu izostale ni političke poruke, kao i direktna podrška Palestini.
Zašto likovi koji sviraju ska izgledaju kao da su spremni robijati zbog krivog pogleda, upitao sam se još jednom nakon što su na binu izašli američki Public Serpents. Radi se o ska crust sastavu sa hardcore momentima koji je bio izuzetno dobrodošlo osvježenje po sredini festivalske noći.
Bio je to trenutak za odmor, ples i otklon od dotad poprilično nasilne muzičke podloge, a Skwert Gunn, nekadašnji bubnjar Choking Victima, pokazao se na visini zadatka u ulozi frontmena, te je kasnije bio velikodušan sa svojim vremenom i dijelio ga sa svima koji su željeli da popričaju, slikaju se ili kupe neki suvenir sa Public Serpents potpisom.
Na nastup australijskog trojca Punter upozorila nas je Ninka, pjevačica benda Smierc, rekavši nam da su jedan od najboljih bendova koje ćemo ikad čuti. Takve izljeve pohvala se uzimaju sa rezervama, ali nemoguće je da ne stimuliraju maštu. Nonšalantno sam se spremao da primim distorziju Puntera na prsa, da bih završio glave raskomadane decibelima, u nemogućnosti da pojmim šta mi se dešava.
Prvo je za pohvaliti količinu buke koju je Punter isporučivao sa bine. Činilo mi se da su glasniji od svih bendova koje smo čuli do tog trenutka, pa ipak uvjerljivo precizni i dobro uštimani. Punter je izuzetno teško opisati jer se sve dešava istovremeno; power trio sastav prelazi bez imalo muke kroz elemente koji podsjećaju na Zeke, Dead Kennedys, Peter Pan Speedrock i Motorhead. Ima tu proto-punka i onog slatkog, mladalačkog australijskog rocka.
Sve je brzo, svaka osoba je krucijelna za Punter zahvaljujući odličnom poznavanju instrumenata: bubnjar Jake je kičma benda, udarač koji voli jednostavnost i dinamiku. Tu je i basistkinja Bella koja stilom odaje da je njeno najdraže oružje Rickenbacker (bez obzira što tu noć nije svirala na istom), te frontmen Nathan koji demonstrira zavidnu vještinu ultrabrzog rešetanja riječima u kratkom dahu.
Da stvar bude još luđa – ovaj rock’n’roll spektakl je bio posljednja stanica njihove turneje, a Bella je imala problem sa slomljenim rebrom, te je naknadno uštinula živac u lijevoj ruci, zbog čega nije imala osjećaja u dva prsta!
S obzirom na sve, i dalje biti intenzivan i predan koliko su bili Punter, to je zadivljujuća kombinacija. Štetna razina buke, emotivna povezanost sa zvukom Puntera, te šok uzrokovan oduševljenjem potpuno su me iscrpili. Nakon što je Punter sišao sa bine, za mene je festivalska noć mogla biti i završena, i ne bih se žalio. Štaviše, plašio sam se da neću moći u potpunosti uživatu u nastupu zagrebačke Vipere, s obzirom da su bili zadnji na spisku, a do njihovog izlaska na binu dijelio me nastup švedskog hardcore benda Avskum.
Karakterisali ih kao d-beat, kang hardcore, (švedski) hardcore ili primitivni thrash, Avskum su jedna od uzdanica skandinavske buke. Na binu su izašli u “približno” originalnoj postavi, ali mrljanja i pada energije nije bilo. Bendu koji je mnogo više stav i energija nego kompozicija, takva postavka stvari je odgovarajuća. Bend je dao sve od sebe da animira publiku i išlo im je sjajno, sve dok Majka Priroda nije intervenisala.
Negdje sredinom Avskumovog nastupa sve više ljudi je počelo primijećivati krupne kapi kiše kako slijeću u dvorište Rojca. Uslijedio je ekstremni pljusak koji je stotine ljudi poslao u smjeru Monteparadiso kluba. Nastala je frka koja je i savršena prilika za pohvaliti uistinu presjajno Monteparadiso osiguranje, momke koje sam fino upoznao prije dvije godine kada su me oduševili svojom pristojnošću, profesionalnošću i činjenicom da znaju prepoznati razliku između problematičnih (kojih nije bilo) i generalno bezazlenih ponašanja poput tuče i šutke.
A ona je uslijedila i vijest da Vipera neće izaći na binu Monteparadisa, već da ćemo naknadno saznati hoće li se njihov nastup desiti trećeg dana. Koliko god je ta informacija bila razočaravajuća u trenutku, toliko sam i odahnuo jer je umor zaista postao težak teret. Monteparadiso je intenzivno iskustvo, i kad želiš da provedeš vrijeme sa toliko prijatelja, ali i da slušaš sve bendove, iscrpiš iz sebe svu energiju.
Kiša je prestala padati u jednom trenutku i umor je preuzeo primat nad promišljanjem o nastavku noći – umjesto partijanja, odlučili smo se na zvanje taksija i odlazak kući. Na putu ka domu, klasični đavo ti ne da mira – možda smo trebali ostati, družiti se sa svima. No kad smo izašli iz taksija i utrčali u apartman praćeni novim pljuskom i intenzivnom grmljavinom, shvatili smo da je krevet najbolja opcija – ipak, ispred nas je bio treći, posljednji dan Monteparadisa.
