Smederevo je grad na istoku Srbije na koji je ljudima obično prva asocijacija srednjevekovna tvrđava, Dunav i ekstremno zagađenje koje uzrokuje železara. Većini nije poznato da se Smederevo može pohvaliti jednom od najdugovečnijih emisija na Balkanu.
Breaking The Silence egzistira skoro trideset godina kroz različite forme, koristeći najrazličitije medije za razbijanje tišine, hrabro držeći baklju otpora nekulturi i mržnji. Oni stvaraju jedinstveni prostor slobodnog mišljenja lišen predrasuda i nacionalizma, rezervisan za muzičke novosti i aktuelna dešavanja .
Mnoštvo posvećenika prodefilovalo je kroz emisiju, ali zadnjih godina čast da ponesu titulu čuvara vatre dobili su Miloš Necić aka Neca aka Lošmi i Zoran Damnjanović poznat kao Zoka.
Ko ide na svirke nema šanse da ih nije viđao, kao i još nekolicinu ljudi iz ovog grada koje sam imao čast i priliku da upoznam na različitim punk događajima.Ako vidite kombi sa smederevskim tablama ispred kluba, to je siguran znak da su Smederevci tu.
Svoj poruku BTS kolektiv širi nedeljom od 20 časova preko Facebooka, Twitcha i YouTubea, osvetljavajući tako medijski prostor koji je odavno postao carstvo ludila i mraka.

Zamolio bih vas na početku da mi kažete šta je za vas konkretno značila, kao klincima, emisija i u kojoj meri vas je formirala, ne samo po pitanju muzičkog ukusa?
Miloš: Par godina pre osnivanja emisije sam već slušao par hardcore bendova. U tu priču sam ušao preko metala, a onda jednog dana dolazi drugar i kaže da je čuo da je počela sa emitovanjem neka hardcore/punk emisija na lokalnoj radio stanici. U to vreme sam bio još gladniji za muzikom jer si sa raznih strana dobijao informacije na kašičicu, a ovo je značilo da ću imati još jedan izvor.
Od tog trenutka se znalo, taj termin je bio rezarvisan za slušanje emisije Razbijanje tišine (u to vreme je nosila drugo ime) i sve ostalo oko sebe sam gasio. Audio kaseta spremna za snimanje, slušalice na glavi, skala na mini liniji podešena na 96,1 MHz. Ako bi me neko od drugara zvao na fiksni telefon, nisam želeo da se javim, nego bi mi moji roditelji posle prenosili koga trebam da zovem.
Kroz muziku i emisiju sam nekako još više učvrstio neke svoje stavove koje sam u to vreme imao. Nesvesno sam bio straight edge i pre nego što sam saznao za taj životni stil. Kroz emisiju sam upoznao neki totalno drugačiji muzički svet u koji sam se zaljubio na prvu.
Zoka: Ja sam malo stariji i od originalnih autora emisije, kada je emisija krenula sa emitovanjem, ja sam već bio na studijama u Beogradu. Nisam bio klinac i [emisija] nije previše uticala na formiranje mog muzičkog (ne)ukusa.
Kasnije, početkom 2000-ih, kada sam počeo redovno da je pratim, pomogla mi je u otkrivanju novih bendova. Mnogo bitnije od same muzike, preko nje sam upoznao ljude sa kojima delim slična muzička i životna uverenja, a koji su mi postali friends for a lifetime.
Stereotipno pitanje, ali recite nam nešto više o istorijatu. Sigurno postoje ljudi koji nisu za vas čuli pre ovog intervjua.
Miloš: Radio Smederevo je bio medij koji je u sklopu svoje programske šeme od početka devedesetih imao prostor za brdo omladinskih emisija, među kojima se našla i naša. BTS priča počinje avgusta 1993. godine kada Milan Medenica – Lars dolazi do nekog termina od tridesetak minuta u kome je mogao da pušta muziku koju je sa svojom ekipom slušao.
U pomoć mu priskače Miroslav Lazić – Gile koji preuzima ulogu voditelja, a Lars zauzima poziciju tonskog realizatora, i obojica pokazuju veliki talenat sa obe strane studijskog stakla. Krajem devedesetih brdo drugara iz te neke naše priče pronalazi način da pobegne iz zemlje i okuša svoju sreću negde drugde, pa tako i ovaj dvojac odlazi.
Do tada smo se već dobro upoznali, a emisiju ostavljaju meni jer su znali koliko sam zaluđen za celom pričom. Narednih 10-15 godina se onda tu svašta izdešavalo, priključili su mi se Koca, Steva, Laza, ali i osnivači emisije koji su se vratili u zemlju. Za sve te godine nikada nismo bili plaćeni niti smo to tražili, samo smo tražili 60-90 minuta gde možemo da puštamo te „naše“ bendove.
Posle privatizacije su ukinute sve autorske muzičke emisije, pa smo tako i mi ostali bez svog termina. Kao i ostali zaposleni, i ja sam ostao bez posla tonskog tehničara na tom istom radiju. Noću smo kradom ulazili u radio da bismo snimali najave koje sam kasnije montirao kod kuće i sklapao u nove epizode, pa postavljao na internet i onda delio taj link ljudima da slušaju. U nekom periodu od 2-3 godine sam emisije radio sam jer su se ljudi nekako razišli na svoju stranu, a ja sam se zainatio da ne dopustim da emisija nestane.

Nestala je na par godina dok sam radio na prekookeanskim kruzerima, mada sam snimao epizode kada sam dolazio na odmor posle 8 meseci rada….. Zoka i Roške mi prilaze u pomoć u septembru 2017. godine, korona nas je naterala da promenimo format jer nismo hteli da zbog pandemije prestanemo da snimamo epizode. Sada više nismo radio emisija već video podkast. Pratio sam po netu šta rade gejmeri, iskoristio softvere koji oni koriste, gledao tutorijale i prilagodio sve to našoj muzičkoj emisiji. Ukratko to je ta priča, izbacio sam brdo stvari, to je najkraće što sam mogao da opišem proteklih 30 godina.
Da li ste uopšte razmišljali da ćete nekada biti autori emisije?
Miloš: Ja sam se uvek motao oko radija, uvek sam sanjao da radim tu, ali kao tonac. To sam sigurno nasledio od oca koji je bio muzički urednik, pa sam od malih nogu dolazio tu da gledam ploče. Nikada nisam ni planirao da ću da organizujem koncerte i radim brdo drugih stvari, pa evo me, sve to radim, bez nekog plana i razmišljanja. Tako mi se zalomilo.
Zoka: Mene je radio kao format uvek zanimao, ali sam više sebe zamišljao kao muzičkog urednika/saradnika, a ne kao voditelja emisije. Kao što Miloš reče, obojica smo mutavi da bismo bili voditelji, ali eto…
Sigurno nikako nismo očekivali da će neko raditi i intervju sa nama tim povodom!
Prolazeći kroz razne faze i promene medija, možete li da uporedite period emitovanja pre i nakon interneta?
Miloš: Radijska emisija je sa sobom donosila neku posebnu draž. Nije samo tu emisija bila u pitanju, nego i svo to druženje u toku emisije. Ako nisi video ekipicu tokom nedelje znaš da će doći u radio da emisiju zajedno odradimo, pa je sa sobom svaka epizoda donosila i brdo drugih stvari osim muzike.
Kada ide neka pesma koju baš volimo naravno da smo pojačavali i u tehnici odakle ide program mlatili glavama, skakali, komentarisali o tom bendu ili albumu…. U to vreme su nas pratili i neki ljudi van hardcore/punk scene, ali im je bilo interesantno da nas slušaju pa smo tako slučajno saznali da nas stalno puštaju u nekom autoservisu u Smederevu, u toku emisije smo nekada dobijali pozive podrške čak i iz Kazneno-popravnog zavoda Požarevac…
Pre interneta smo slali pisma izdavačkim kućama sa našim playlistama, pa smo tako unapred dobijali promo izdanja i na neki načim bili među prvima na svetu koji su puštali veliki broj sada već legendarnih izdanja koja su se pojavila devedesetih.
Imali smo diskove u rukama po nekoliko meseci pre nego što su mogli da se kupe bilo gde. Internet nam je mnogo olakšao kontakte sa ljudima van granica, lakše smo organizovali koncerte i dolazili do informacija, mislim da je negde tada spalo interesovanje za ovo što radimo jer su te informacije postale dostupne i svima ostalima.
Što bi sad neko kao čekao da mu mi pustimo novi Agnostic Front kada može i sam da ga presluša na netu? Takođe smo sada dostupniji i nismo ograničeni na to koliko se pruža radio predajnik, dobili smo nove slušaoce/gledaoce, ali smo izgubili ljude iz autoservisa, KPZ Požarevac i ko zna koga još.
Da li smatrate da ste prelaskom na video formu podkasta i livestreaming uspeli da doprete do ljudi koji možda ne bi pratili emisiju da je ostala u klasičnoj formi emitovanja?
Miloš: Video i internet su nam istovremeno nešto doneli i oduzeli. Nama je svakako interesantnije ovako da radimo, mada mi radio ipak mnogo nedostaje. Najviše me nervira što ovde mnogo moramo da pazimo koje bendove puštamo jer ako nam se neki nađu na playlisti, lako mogu da nas blokiraju ili obrišu profile na YouTubeu i društvenim mrežama.
Naš cilj je samo promocija njihove muzike i vrednosti koje hardcore/punk scena nosi, ništa drugo.
Zoka: Sigurno, jer ljudi više koriste Youtube, Facebook, pa i Twitch nego Mixcloud. Mnogo važnije, streaming nam omogućava i interakciju sa ljudima, gledaoci nam pišu, daju predloge, sugestije, komentarišu tokom emisije, to nam mnogo znači.
Kako ste uopšte došli u kontakt sa ljudima koji su radili emisiju u vreme kada je to počelo da vas zanima?
Miloš: Smederevo je mali grad pa sam imao par zajedničkih prijatelja sa njima. Nismo se poznavali i meni je bila frka da im priđem, bili su par godina stariji od mene. Tražio sam da mi snime neke albume Snapcasea i Earth Crisisa, pa je to bio prvi susret.
Kada su mi tako snimali kasete, nije bilo vremena da se ide kući nego drugar čeka ispred radija sa walkmanom, ubacujemo odmah kasetu i slušamo tu ispred na ulici. Obojica nabijemo po jednu slušalicu u uho i slušamo, više sreće ima onaj na čijem se kanalu čuju gitare na onim sečkama.
Znam da pokušavate da animirate klince da se zainteresuju. Da li smatrate da su današnji tinejdžeri ipak drugačiji u odnosu na vreme kada ste vi odrastali i da su naše generacije bile prijemčivije za progresivne ideje u odnosu na današnje?
Miloš: Današnji tinejdžeri su drugačiji, nema šanse da se to poredi jer živimo u mnogo drugačijem vremenu. Više raznovrsnih stvari im je dostupno pa kada vidim neku novu mladu ekipu na koncertu, ja se skroz oduševim jer su u toj internet džungli ipak uspeli da se dokopaju ovog našeg.

Možemo da se pohvalimo da Smederevo ima omladinu koja je krenula da dolazi na koncerte i istražuje alternativne muzičke pravce. Na neki način se i oni polako uključuju u naše koncertne organizacije i na to smo čekali mnogo dugo.
Želim i ovom prilikom da pozdravim Tasketa, Pajčeta, Milana, Sofiju, Kseniju, Andreja, Maksića, Jovanu i celu tu bandu.
Nadam se samo da im neće to biti neka faza odrastanja pa za godinu dana da nestanu.
Zoko, ti kao prosvetni radnik si praktično insajder i upoznat si sa načinom na koji deca razmišljaju. Misliš li da ćete u dogledno vreme dobiti dostojnu zamenu u pravljenju podkasta, jer sam upoznat da bi to voleli u jednom trenutku?
Zoka: Da li, koliko i kako razmišljaju, ostaće i meni misterija. Samo po nekoj majici u kojoj dođu u školu mogu da pretpostavim šta (neki) slušaju u slobodno vreme i da se prijatno iznenadim, pa makar to bila majica Gunsa ili Metallice. Siguran sam da nisu posvećeni tome onoliko koliko smo mi bili u njihovim godinama, tako da sam skeptik što se tiče zamene. Nadam se da će vreme da me demantuje…
Zbog sveopšte situacije u društvu u Srbiji i nedostatka sadržaja koji se bave alternativnom scenom u tradicionalnim medijima, kako vidite vaš uticaj i u kolikoj meri DIY organizovane forme mogu da doprinesu bar i nekom minimalnom pomaku u ukusu i informisanosti ljudi?
Miloš: Brdo stvari je bilo loše devedesetih, ali je tadašnja muzička ponuda na televizijama bila raznovrsnija. Bilo je tu emisija na 3K, NS+, čak je i naša lokalna televizija imala prostor za ljubitelje čvršćeg zvuka gde su se mogli videti neki spotovi iz legendarne MTV emisije Headbangers Ball. To onda sve govori koliko je to sve otišlo unazad sa medijima.
Ostalo je da ovako neki pojedinci kao mi sami sebi kreiramo prostor, drago mi je da nismo usamljeni i da postoje emisije kao što su Ljudi iz podzemlja, Hard peak i druge. Mi smo primetili da smo neke stvari malo promenili u našem gradu nabolje, ljudi se raspituju kada ćemo nešto organizovati, žele da se uključe i pomognu ako mogu.
Srećemo ljude po drugim gradovima kada idemo na koncerte, pa pošto sada radimo video podcast, počeli su da nas prepoznaju. Nikada nam se ranije nije dešavalo da nam ljudi priđu i kažu da su gledali epizodu, da im se svideo neki bend, da nam daju predloge šta da pustimo, neki su nam rekli da su preko naše emisije saznali za koncert i sigurno bi ga propustili da nisu gledali nas…. Ima tu nečega, ima nekog uticaja sigurno, nije ovo uzaludno.

Svako ko je slušao ili gledao Razbijanje tišine shvatio je da je Miloš HC-u i metal tim, dok je za pankeraj zadužen Zoka. Mogu neki favoriti i nešto što ste u skorije vreme provalili?
Miloš: Exhibition – „The Last Laugh“. Novitet od pre neki dan, njihov prvi album koji sam baš jedva čekao da izađe, odličan crossover. Noviot Pochetok – „Endless Endeavors“, Makedonci pokidali sa novim albumom, prelepe melodije. Novi singl benda Initiate pod nazivom „Alone at the bottom“ mi se jako svideo, ženski vokal, odlična energija, album izbacuju na proleće.
Pošto si spomenuo da volim i metal, ajde da bacim preporuku i za jedan EP iz 2022. godine kako ne bi ljudima prošao neprimećeno, bend se zove Fugitive, a izdanje „Maniac“. Death metal legende Obituary da se kojim slučajem malo prešaltaju na thrash metal pretpostavljam da bi ovako zvučali.
Zoka: Novi Grade 2. U poslednje vreme najviše slušam Baskijce (Kaleko Urdangak, Brigade Loco, Arene 6, Naffaroa 1512…) i Italijane (Bull Brigade, Azione Diretta…), uz francusku sigurno najživlje punk scene.
Kako je došlo do saradnje sa Etno klubom?
Miloš: Etno klub postoji nekih dvadesetak godina. Verovatno sam negde u to vreme počeo i da puštam hardcore/punk muziku po gradu. Etno klub i gazda Vecko su nekako od početka pristajali i da se takav zvuk čuje u tom prostoru, šta god da smo hteli tamo da organizujemo, uvek smo dobijali pozitivan odgovor i podršku.
To je jedini prostor u Smederevu gde možemo da organizujemo koncerte i da nema Etno kluba verujem da bi mnoge stvari bile drugačije, u negativnom smislu.
Zoka: Vecko je čovek koji ne može nikako da nas odbije, kakva god glupost da nam padne na pamet. Da li je prirodno takav ili smo mi mnogo šarmantni, ne znam!
Zahvaljujući Breaking The Silenceu, Smederevo je postala obavezna stanica za sve relevantne HC/punk/metal bendove iz Srbije. Da li bi mogli da opišete samu organizaciju i kako se snalazite, uzevši u obzir da niste korisnici budžetskih sredstava?
Miloš: Čini mi se da smo prvi koncert organizovali za 15. rođendan emisije. Pričali smo međusobno, prebrojali se i shvatili da nas ima 10-15 koji bi želeli da se učipe, sa nekom grubom računicom smo svi davali novac iz džepa kako bi unapred imali neki štek.
Nismo hteli da dolazimo u situaciju da kada pozovemo neki bend da nemamo dovoljno novca da ih isplatimo ako kojim slučajem niko ne dođe na svirku. Te prve godine smo rasprodali sve karte, odštampali 200 komada i sve je otišlo tog dana.

Na koncert su dolazili ljudi koje je interesovala muzika, ali i oni koji su nas poznavali i hteli samo da podrže naše akcije. U gradu niko ne organizuje ovo što mi pravimo, niko to ne radi sada, a niko ni tada pre 15 godina to nije radio. Maštam o nekom danu u budućnosti kada ću samo doći na koncert benda koji volim u Smederevu i da ne razmišljam o svim drugim stvarima ispred i iza bine. Dosta se oslanjamo na donacije ljudi koji gledaju emisiju, pa nam tako povremeno uplate, do novca dolazimo i prodajom naših majica, sav taj novac stoji u šteku i koristimo ga za neke naredne akcije, bilo da je to organizacija nekog narednog događaja ili samo izrade BTS bedževa i nalepnica. Imamo i drugare koji nam pomažu ako nam bilo gde zaškripi. Prilikom svake organizacije čak i mi kupujemo svoje karte za svaki naš koncert. I sada, kada radimo koncerte na donacije, uvek i mi doniramo, Vecko iz Etno kluba takođe. Nismo u fazonu kao mi smo organizovali i to je dovoljno, idemo do kraja.
Da li ste svesni svog statusa na ovoj našoj maloj sceni? Imam utisak da svaki gost, a bilo ih je, sa velikim zadovoljstvom prihvata poziv da se uključi u emisiju.
Miloš: Počeli smo malo da kapiramo, gde god da odemo, a članovi bendova vide da smo tu, uvek nas pozdrave sa bine u toku koncerta. Već sam rekao, od kako smo krenuli video varijantu emisije, ljudi nas prepoznaju i prilaze, tek smo tada verovatno skapirali.
Sve naše goste tretiramo kao naše prijatelje (što oni i jesu), ti razgovori u emisiji uvek budu pravi drugarski. Ne ispričamo se sedeći na nekoj klupi, nego onako ispred web kamerica i javno ispred svih koji nas gledaju u tom trenutku. Nema tu nekih priprema jer su ti razgovori uvek opušteni, nema neke treme jer nema nekog uvijanja i glume. Pričamo onako kako bi i pričali da smo sami na toj nekoj klupi.
Registrovali ste i Udruženje građana Razbijanje tišine. U čemu su se do sada ogledale akcije Udruženja? Znam da pored muzike pokušavate da svoje delovanje proširite i na organizaciju kulturnih dešavanja, kao i različitih radionica u cilju promovisanja vrednosti koje su na nesreću postale nekako skrajnute?
Zoka: Da, registrovali smo udruženje pre dve godine. Prošle godine smo i dobili nešto malo novca iz gradskog budžeta za realizaciju nekih projekata.
Te sume su smešne, ali i naši programi su uglavnom na drugarskoj osnovi i veoma low budget, pa nam je i to dovoljno, čisto da ne plaćamo više iz svog džepa ili iz šanka.
Realizovali smo dosta dešavanja, najviše preko leta jer Etno klub ima sjajnu baštu. Bilo je tu dosta promocija knjiga, a pošto smo ipak vezani za muziku, uglavnom su to bile knjige naših eminentnih muzičkih radnika – bili su nam gosti Fric, Dušan Vesić, Boris Leiner… Bilo je večeri slem poezije, gledali su se dokumentarni filmovi, imali smo radionicu stripa… A tek planove što imamo! Bolje da ne počinjem!
Da li novootvoreni Discord kanal može da zameni BTS forum koji više nije u funkciji?
Miloš: To sve zavisi od ljudi. Stari BTS forum je bio super samo par godina na početku, a nakon toga su se svi nekako zatvorili u sebe, postali lenji i prestali da pišu. Meni je skroz to bezveze, imaš to mesto gde smo se kao okupili, saznaš da ima neki koncert na nekoj drugoj strani, da je neki bend objavio novi album/spot, i ti ne možeš da izdvojiš par sekundi da to napišeš i podeliš sa drugim ljudima, već čekaš da to možda neko drugi uradi. To mi nikada nije bilo jasno.
Eto već 15 godina postoji forum i sve se manje i manje piše, bukvalno je petoro ljudi aktivno, a ostali samo posmatraju. Nemoguće da samo nas petoro imamo tastaturu koja radi, nemoguće da samo mi imamo šta da kažemo i želimo da doprinesemo. Svakako je Discord doneo neku svežinu i novinu, neuporedivo je moderniji u odnosu na klasičnu formu foruma i nekako prilagođeniji svim uređajima pa se može koristiti na PC-u, mobilnom ili bilo kom drugom uređaju. BTS Discord je mesto koje bi trebalo da okupi hardcore/punk/metal ljude sa ovih prostora, nešto i ne verujem da će uspeti, ali eto, tu je i čekaće da se možda to nekada desi.
Nama će i dalje služiti da se lakše organizujemo i prebrojimo ko ide i kada krećemo na neki koncert. Ako do sada neko nije čuo za Discord i nikada ga nije koristio, pa eto gledajte na to kao na neki mnogo napredniji Viber sa 20 dodatnih opcija. Ta lestvica starog BTS foruma uopšte i nije nešto visoka, pa se nadam da će Discord to preskočiti. discord.btsforum.org je adresa Discord servera.
Hitman vam je posvetio pesmu „Breaking The Silence“. Kako je uopšte došlo do toga?
Miloš: Sećam se tog dana kada me je Aca pozvao da mi kaže da će se na novom albumu benda Hitman naći pesma „Breaking The Silence“. Ne mogu da opišem koliko mi je bilo drago jer sam baš voleo taj bend, kao i ljude u njemu.
Bio je dogovor da ja napravim intro za tu pesmu, da mu prosledim BTS logo jer će ga štampati na poleđini diska, kao i da se pokupimo i odemo da otpevamo prateće vokale. Album su snimali u Smederevu tako da smo to sve lepo ispratili i čekali signal kog dana trebamo da uradimo naš deo u studiju.
Super smo se zabavljali tih dana. Aca je oduvek bio tu uz emisiju, često je gostovao i donosio novu muziku, često su i svirali u Smederevu. To je neko prijateljstvo koje je postalo neraskidivo još od Definite Choicea, i kada god nam se ukazivala prilika, uvek smo ih zvali da sviraju kod nas. Ti koncerti su uvek bili za pamćenje.
Imamo mi neku našu internu foru gde smo se kao zezali i izmišljali scenario kako da ih nateramo da se okupe da ponovo sviraju u Smederevu. Ne bih baš da iznosim detalje, ali se radi o mnogo bolesnoj, crnohumornoj šali.
Pošto se redovno srećemo na svirkama u Novom Sadu, gde je Miloš obično u prvom redu, neprestano fotka i pravi video zapise, da li sređuješ uredno arhivu na svom hardu?
Miloš: Arhivu ne sređujem uopšte. Sve je to nekako razbacano po eksternim hard diskovima, bar je razvrstano po godinama, ali nisam odradio backup skoro ničega. Tako ponekada se baš začudim kada listam stare obične i eksterne diskove pa naletim na zaboravljene snimke.
Neki snimci su nastali u nekom davno prošlom vremenu, vremenu pre mobilnih telefona, i totalno su neupotrebljivi, ali meni bude interesantno da ih pustim i probam da skapiram ko se sve vidi tamo. Kada već idemo po svirkama, uvek usnimim bar nešto, da čisto zabeležimo tih nekoliko pesama sa te večeri.
Nekada ispadne da to budu jedini snimci pa bendovima to znači da vide sebe kako su zvučali sa ove strane bine. Snimam mobilnim telefonom jer još uvek nemamo neku bolju opremu, ali se nadam da ćemo se nekada i za to organizovati i nabaviti.
Obojica ste pasionirani ljubitelji filma. Kada je bilo bolje, u vreme kada su nam VHS-ovi bili prozor u svet ili danas kada torenti, kabal i streaming servisi nude nešto što nismo mogli ni da zamislimo? Da li romatiku stavljate ispred tehnologije?
Miloš: Meni nedostaje VHS i beskonačno gledanje jednih te istih kaseta. Već sam pisao o internetu i celoj džungli, sada je ogroman izbor, baza filmova i serija je beskonačna i lista mi se svakodnevno uvećava i uvećava, jednostavno ne stižem da pogledam sve što bih želeo da vidim. A i to što pogledam nekako mi brzo ispari, nema se vremena da nešto pogledam po nekoliko puta ako mi se svidi.
Nekada se baš iznenadim kada na IMDB-u odem na stranicu nekog filma od pre neku godinu, vidim da sam mu ostavio visoku ocenu, a nemam pojma zbog čega ni o čemu se radi.
Zoka: Kakav bre VHS, pobogu? Jedan klik i to je to, man’te me romantike!
Gunisi ili Povratak u Budućnost?
Miloš: Gunisi. Skoro sam ih tetovirao.
Zoka: Povratak u budućnost, naravno.
Stvor ili Osmi putnik!?
Miloš: Stvor. Skoro sam ga gledao dva puta, jednom uveče, pa se probudio ujutru i pustio ponovo.
Zoka: Osmi putnik, uvek!
I koliko mislite da izdržite sa ovim?
Miloš: Izdržaćemo do onog trenutka dok ne nađemo nekoga ko će ovo da radi umesto nas, na ovaj ili neki deseti način.
Momci, hvala vam , ja ću vas svakako vrlo brzo videti na nekom od koncerata, ali bih vas zamolio, kako to obično ide, da poručite nešto našim dragim drugarima iz Sarajeva i uopšte iz BiH.
Zoka: Drugari, ostanite svoji! I nadam se da se vidimo na nekoj svirci u BiH uskoro!
Miloš: Bravo, sviđa mi se ta ideja da odemo na koncert u BiH. Budite dobri, hvala na datoj mogućnosti da ispričamo deo naše priče!
Hvala na čitanju! ISK testira nove načine komunikacije sa publikom, oslobođene algoritama društvenih mreža.
Budi dio zajednice koja njeguje rock'n'roll i srodne subkulture!
PRIDRUŽI NAM SE NA ISK DISCORDU!