Mirza Rahmanović aka Indigo je muzičar koji se prilikom pridruživanja najeminentnijem bh. hip-hop kolektivu FM Jam odlučio držati manje utabanog puta. Daleko od klasičnog riprizenta i ego bahanalija, vješto eskivirajući medije, Rahmanović je publici najprije poznat kao DJ i producent tri albuma koja su snimljena sa reperima Frenkiejem i Kontrom.
No Indigo kao osoba nije ni trebao pričati, jer njegova muzika urla kvalitet. Značajno konceptualno odvojivši prva dva albuma tročlane posade, na trećem izdanju “20/20” Indigo se etablirao kao jedan od najmaštovitijih bh. producenata, inkorporirajući filmske i japanske kulturološke elemente u zvuk bh. posade, te moja opservacija da bih volio čuti instrumentalnu verziju albuma “20/20” i dalje nije šala, već neispunjeni legitimni zahtjev.
Poprilično daleko od svjetla javnosti (a kako drugačije), Indigo je posljednje tri godine radio na materijalu koji je objavljen u aprilu na digitalnim platformama pod etiketom FM Jama. Taj materijal je njegov prvi solo album naslova “Victoria”.
Iza omota i vizuala koji su služili kao najava albuma krije se mag Enis Čišić. Zagonetni monolit i jarkocrvena tačka ispod vode neminovno podsjećaju na Kubrickovu Odiseju i Hala 9000, a pitanje je li omot omaž Odiseji ili jednostavno sretan splet okolnosti ostaje otvoreno jer dodatne informacije nisam pronašao. Upečatljivost omota leži i u činjenici da je kompozicija koliko filmska, kao kadar otrgnut iz filma, toliko i žanrovski usidrena, te da majstorski komunicira ideju elektronskog zvuka koju Indigo širi iz svog studija.
Tragovi elektronskog izraza izvan domene hip-hopa nisu nepoznanica Indigu jer on pripada grupi talentovanih bh. producenata koji se nisu libili raspucati žanrovske granice kako bi ispričali soničnu priču. “Victoria” to upravo i jeste, zvučni kroše onima koji su očekivali blatantno kopiranje i reciklažu ranijih ideja.
Upravo na albumu “Victoria”, Indigo pokazuje dosad zatomljenu stranu svojih muzičkih talenata i kreatorske širine. Iako po pravilu svaki album najavljuje singl, pjesma “Wolves” izabrana za tu namjenu nije učinila mnogo za promociju stvarne prirode albuma “Victoria”. Za to ne treba kriviti numeru, već činjenicu da je “Victoria” priča koja se konzumira u cijelosti, a “Wolves” kao istrgnuta stranica iz cijelog koncepta jednostavno ne prenosi ideju na odgovarajući način.
Album otvara “Contact” kojom dominiraju distorzirani zvuci sintetike koja na trenutke zvuči poput jerihonskih truba. Pjesma je generalno lišena ritma, ali synthovi grade temu i guraju je ka vrhuncu. Zlokobni modulirani završetak “Contacta” predstavlja uvod u “More Human”, gdje počinje biti vidljiva Mirzina posvećenost ideji cyberpunka. Niz usporedbi sa idejama i zvucima djela Williama Gibsona, Blade Runnerom, Vangelisom i Tangerine Dreamsom može biti nastavljen i sa određenim elementima stvaralaštva Carpentera Bruta (Blood Machines) i Disasterpeace čiji soundtrack za horor “It Follows” na trenutke podsjeća na Indigovu “Victoriu” (i obrnuto).
Zanimljiva je i upotreba saksofona u numeri Odyssey koja neminovno u glavi raspetljava cybernoir scenu sa ohrndanim, ali pravednim muškarcem i zagonetnom ženom. Tako funkcionišu sve pjesme na ovom albumu, kao odvojene scene ušivene u tkivo istog filma, a kako će on izgledati, zavisi isključivo od mašte onoga ko sluša.
Na produkcijskom nivou, “Victoria” vjerno prati svjetske trendove, pa album čak i na lošim in-ear slušalicama zvuči odlično. U domeni ambijentalne elektronike, Indigo poštuje sve normative, ali za ocjenu više (kada bi ocjenjivali uopće albume, što ne radimo), fali nam donekle razrađeniji tematski koncept samog albuma. U Bosni i Hercegovini, majstor tog pristupa u muzici je producent Billain koji je oko svog albuma “Nomad’s Revenge” izgradio jedan cijeli univerzum čije sve tajne, uvjeren sam, još uvijek nismo otkrili.
Sasvim je jasno da je tandem Rahmanović/Čišić sa naslovima pjesama i vizuelnim identitetom pokušao kreirati sandbox iskustvo slušanja, ali nebrojene su pogodnosti koje se mogu ostvariti sa dodatnim sadržajem poput kratke priče, animiranog ili igranog komada nastalog na osnovu Indigovih ideja, a da ne pričamo o eventualnim saradnjama sa drugim umjetnicima, što bi dovelo do unakrsnog eksponiranja različitim publikama.
“Victoria” je odličan album elektronske muzike i hvale vrijedno debitantsko ostvarenje koje će se po listama zadržati najviše onima koji vole orkestralne i synthom inficirane filmske kompozicije. Indigov zvuk zaziva svijetove koje naša generacija neće dočekati ili alternativnu historiju univerzuma ispisanu neonskim bojama sedamdesetih i osamdesetih. Njegova opservacija da je ovaj album “soundtrack za film koji nije snimljen” treba biti preinačena u “soundtrack za film koji trebamo snimiti”.
Indigo – Victoria / 2021 / FM Jam
Hvala na čitanju! ISK testira nove načine komunikacije sa publikom, oslobođene algoritama društvenih mreža.
Budi dio zajednice koja njeguje rock'n'roll i srodne subkulture!
PRIDRUŽI NAM SE NA ISK DISCORDU!
