Dolazak kanadskih punk legendi (punih usta kažem legendi jer to i jesu) SNFU u Sarajevo za mene je bilo čudo iz više razloga – prvi je činjenica da SNFU svira reunion turneju i da dolaze u Sarajevo, a drugi je da su se pojavili organizatori (ekipa ”Alhemija”) koji su dovoljno hrabri da ne podilaze masi i da rizikuju novac da bi u Sarajevo doveli jedan od bendova za koje mlađa generacija punkera (uključujući i moju) u većini slučajeva nikad nije ni čula, a kamoli aktivno slušala.
Koncert se prvobitno trebao održati u sarajevskom Kinu Bosna, ali je zbog Večeri sevdaha pomjeren u veći prostor Centra za djecu i omladinu u sarajevskom naselju Grbavica. Odahnuo sam kad sam saznao da je ministar Hadžihafizbegović ponudio pomoć za održavanje ovog koncerta, jer stvarno svaki put suosjećam sa organizatorima koji se bave ovim teškim poslom. Svaka čast ministru za sluh.
Poprilično rano sam se pojavio u Centru i bio sam pod stresom zbog same činjenice da moram medijski popratiti ovo dešavanje fotografisanjem za ISK Webzine (draga mi kolegica Maida nije imala svoj super aparat uza se, tako da sam muku mučio sa krntijom od Olympusa), a usput i sviram u bendu Rapa Nui koji je pored Totalne Rasprodaje, sarajevskog punk benda trebao otvarati za SNFU.
Bina je bila postavljena, brza inspekcija opreme, zapisah šta fali, potrudih se da uz pomoć prijatelja i veza nabavimo još dodatne (i bolje) opreme.
Da sad ne bi previše gnjavio sa detaljnim deskripcijama opijanja ispred Centra za djecu i omladinu gdje smo svakog momenta rizikovali da nam policija zapiše kaznu zbog nepoštivanja odluke o zabrani konzumiranja alkoholnih pića na javnim mjestima, premotavam do dolaska SNFU-a.
Upoznajemo se sa cijelom ekipom iza bine, a ističe se definitivno legendaran čovjek i zabavljač – Ken Chinn aka Mr. Chi Pig. Chi je osnivač benda i u njemu je od početka. Nosio je šešir od dabrovog krzna na glavi (nešto kao Blek Stena) ispod kojeg su se ispreplitale dlake sa rijetke brade i brkova i pramenovi izblajhane, ali i ispucale kose. Čovjek je ličio na genijalnu kombinaciju Iggy Popa i GG Allina, s tim što je bio stvarno otvoren, raspoložen za razgovor i susretljiv sa svima. Čovjek je punk.
Tonske su se završile poprilično brzo, SNFU nije natezao ni tonca ni ostatak ekipe, vidjelo se da su vrlo uvježbani i da znaju šta žele, te su se u rekordnom vremenu raspremili, postavili opremu, naštimali i otišli na večeru.
Negdje oko 21:30 (mislim da je to satnica, nisam siguran) na binu izlazi sarajevski bend Totalna Rasprodaja čiji nastup prati vesela, ali nažalost malobrojna ekipa. Rasprodaja je odlično svirala, šteta samo što se gitara skoro pa nikako nije čula, ipak je Vedran, gitarista benda, svirao na malom kućnom Marshallu. Gadno.Također me cijelo vrijeme dok sam slušao Totalnu Rasprodaju prožimao osjećaj da oni definitivno nisu bend za velikih sala – njihovo ratište su klubovi i svaki put kad sam imao priliku biti na njihovom koncertu u klubu, atmosfera je bila odlična. Ljudi znaju šta žele, ne treba ih shvatati neozbiljno zbog njihovih godina, tj. njihove mladosti.
Poslije njih na binu izlazi bend u kojem sviram, Rapa Nui. Ne znam kako je ekipa prihvatila naš nastup, otprilike iz moje perspektive izgledalo je da 60% ljudi ne konta šta se dešava na bini, a da nekih 40% skakuće okolo i dobro se zabavlja. Vjerovat ću onima što se dobro zabavljaju. Šta je izlazilo iz razglasa, ne znam, ali na bini je bila sjajna atmosfera. Pomalo su nas svjetla koja su se palila i gasila u ritmu muzike nervirala (malo je teško biti brz i precizan u mraku), ali nakon jedne-dvije pjesme i na to smo se navikli. Oznojeni, nakon 25 minuta intenzivne svirke sišli smo sa bine.
A onda izlaze oni – bez lažiranja, bez čekiranja, SNFU je pomeo sve pred sobom! Mr. Chi Pig je definitivno bio kap previše za masu od nekih tristotinjak ljudi – njegovi plesni pokreti, lude maske, valjanje po bini, izvođenje karate kata u publici, kao i totalna Iggyijevska zajebancija nasmijali su mnoge, a po licima prisutnih, neke i zgrozili. Istina, Chi nije bio trezvenjak u životu, nije čistunac i definitivno nije maneken, ali mene interesuje otkad se traže pravi, čisti manekeni u punku? ENERGIJA i ISKRENOST je sve što mi treba, a on je ima napretek!
Vrijedi spomenuti i gitaristu benda, Goonija, koji izgleda kao tetoviranija verzija Johnnyija Ramonea koji je ustao iz groba da nas još jednom pokori! Od kose, odjeće, pa do famoznog Johnny Ramone skoka (svi koji slušaju i koji su imali priliku pogledati neki video Ramonesa znaju o čemu pričam!), sve je bilo na mjestu, pa je tako bend u par trenutaka izgledao kao tribute najboljima sastavljen od članova najboljih bendova. Super za vidjeti, jer koncert je i vizuelno iskustvo!
Što se tiče playliste, nisam baš posebno upoznat sa diskografijom SNFU-a, ali što se mene tiče – ”She’s Not On The Menu”, ”Cannibal Caffe” i legendarna, pjesma koju sam sanjao da čujem uživo, prvenstveno zbog sjajnog srednjeg dijela (pam pam pa ra, pam pam pa ra!) – ”Broken Toy”, pjesme sa prvog albuma koji je meni remek-djelo i pjesme koje su odsvirane preda mnom u Sarajevu dovoljne su da kažem da sam istinski uživao u ovom događaju!
Jedino što je definitivno na par momenata zaštekalo je zvuk, ali to već nije do tonca, ni do opreme, već čisto do polu-prazne hale i golih zidova, pa se zvuk na momente znao opasno odbijati. Inače, meni je zvuk bio OK – prljav, tj. OK :)
Nakon sat i kusur odlične svirke, SNFU silazi sa bine, ali pravo u publiku, tako da su se sati poslije svirke pretvorili u bjesomučno opijanje i zbijanje najgoreg toaletnog humora između Bosanaca i Kanađana. Pronašli smo se bez problema, čak smo uspjeli da se raspričamo i popijemo par piva u sarajevskom klubu SO.BA.
Šta reći o ovom dešavanju? Vrhunski koncert vrhunskog benda za većinom stariju generaciju ljubitelja punka i hardcorea koji su izmilili iz svojih rupa i pokazali svoja lica. Mlađa ekipa je u dobrom djelu izostala sa ovog dešavanja, a neki od najčešćih razloga nedolaska mladi navode visoku cijenu karte (vrijedi SNFU 15 KM, čak i više, ali moramo biti realni – nekad ni radni ljudi, a kamoli studenti i đaci nemaju 15 KM za izdvojiti) i vrijeme održavanje (ponedjeljak – sad znam što ga Garfield mrzi). Mi što smo došli imali smo priliku da čujemo i vidimo jedan vrhunski bend vrhunskih muzičara i NAJVAŽNIJE OD SVEGA, prizemljenih, iskrenih i prijateljskih ljudi, što bi punk i trebao da bude. Ne muzika, već stav.
Hvala na čitanju! ISK testira nove načine komunikacije sa publikom, oslobođene algoritama društvenih mreža.
Budi dio zajednice koja njeguje rock'n'roll i srodne subkulture!
PRIDRUŽI NAM SE NA ISK DISCORDU!
