Dan je globalno obilježila vijest o smrti frontmena benda Sick of It All, Loua Kellera, pa se lošoj vibri trebalo pokušati kontrirati dobrom, mladom energijom. Priliku su ponudili tuzlanski Decay koji su sinoć u AG-u predstavili debi album “Hydrostatic”.
Podršku su im pružili vršnjaci i vršnjakinja iz black metal sastava Svarog. Cijela noć je bila nenamjerno koncipirana kao demonstracija novih rock’n’roll snaga Bosne i Hercegovine, što je poželjan koncept i u budućnosti; samo da je bendova.
U AG pristižem kao sladoled, u porodičnom paketu, nekad oko 21:15. Srećom ne prekasno, jer tek nekih desetak minuta kasnije na binu izlazi Svarog. Scenografija jednostavna, ali efektivna – crni zastor nazad, dva stola sa upaljenim svijećama; ne možete pogriješiti žanr.
Svarog sam prvi put slušao uživo u novembru 2025. godine, kada su otvarali za Obskuritatem; iako nisam napisao izvještaj sa tog koncerta, sjećam se da je bend generalno ostavio pozitivan utisak jer je potencijal uveliko nadjačao sve manjkavosti karakteristične za mladi sastav.
Da li zbog uparivanja sa Decayom koji je generalno energičniji performansom ili “jednostavno takvog dana”, jučerašnja iteracija Svaroga mi se nije značajno pomjerila u kvaliteti od one novembarske. Na papiru, to nije problem, ali moja očekivanja su usklađena sa gorespomenutim potencijalom koji sam primijetio.
Kada “zuje” i “blestaju”, Svarog uhvati slušatelja u klasični, prihvatljivi klimoglav. Zažmiriš, i koncert protiče kako očekuješ da ide. Problem nastaje kada se između dva vihora treba popuniti prostor: ostane samo gitara ili bas, tranzicije su nespretnije nego što bi trebale biti, mnogo tišine koja nije namjerna odluka. Ovo je zapravo lakše riješiti nego se čini; mnogo slušanja referentnih bendova i eksperimentisanja na probama – ako ijedan žanr u metalu trpi buku u svim njenim formatima, to je black metal.
Vrijedi baciti pohvalu u smjeru frontvumenku Esme čiji glas je konzistentno snažan i jak. Ne mogu se sjetiti kada je i je li ikad bh. podzemlje imalo ženu koja predvodi bend pjevanjem i sviranjem gitare, ali zagrizla je veliki komad odgovornosti i pristojno se nosi sa tim zalogajem.
Na samom kraju nastupa, Svarog je odsvirao i numeru projekta Svod koji je ne neki način povezan za ekipom Svaroga (black metal bendovi su namjerno siromašni sa detaljima do granice iritacije, a ovaj put mi se zaista nije dalo da kopam i istražujem).
CD Svoda je bio dostupan i na ulazu za kupovinu, uz nekoliko CD-ova Svaroga koji su prodani prije nego sam uspio kupiti primjerak. Svod je objavila etiketa X Rotten Bonez Records, pa je podrška data kupovinom primjerka koja ide u kćerkinu rastuću kolekciju plastike, a ja sam se zadovoljio sa Bandcampom.
Sve u svemu, raditi i ne odustati; Svarog je na dobrom putu, grade svoj identitet i nikad mi neće biti mrsko otići i provjeriti kako napreduju.
Nakon što su se svijeće ugasile, svijećnjaci sklonili i crni zastor razmaknuo, iza bubnjarskog seta osvanula je zastava sa ogromnim logotipom Decaya. To pretjerivanje benda koji postoji nepune dvije godine dočekao sam sa odobravajućim smiješkom. Zastava je veća od onih mnogih, čak i značajnih, bendova. S druge strane, svjestan sam koliko je ovakvo zapišavanje teritorije važno u ovoj muzici.
Decay me na prvu kupio sitnicama koje se rijetko viđaju u ovako mladim sastavima. Naštimali instrumente, sišli sa bine, pustili intro… počeli se penjati jedan po jedan i privlačiti pažnju ljudi. A kad su napokon počeli svirati, onaj baner je zasluženo postao onako velik.
Decay je dobar! Ne dobar kao ocjena 3/5, već dobar kao proizvod. Njihov moderni hardcore/metalcore zvuči kao nešto oko čega bi se podiglo dosta halabuke na ondašnjem Rock Planetu, kao bend koji bi prihvatili slušatelji antičke Nove ere i čitatelji mrtvog NBOM portala.
Iako mojim ušima pjesme sa “Hydrostatica” zvuče trendovski moderne, inspiracija za muziku Decaya su aktivni i poluaktivni bendovi čiji su članovi sad u godinama njihovih roditelja. Te utjecaje Decay nosi ponosno na reveru, a počast se odaje energijom, uvježbanošću i posvećenošću.
Uvijek sam stava da svako može savladati instrument; u tehnikalijama ne pronalazim ništa impresivno. Ono što se ne može svladati je komunikacija sa publikom i način iznošenja koncerta, a već u ovoj fazi karijere Decay ima mnogo toga za ponuditi.
Pjevač Adnan Odobašić je zaista zabavan za gledati – muziku iznosi i tijelom i glasom. Koncert vodi kao da je stadionski, a ne klupski nastup, što bi se neupućenima moglo učiniti kao parodija, ali je jasno da se radi o studentu igre, što pozdravljam i odobravam.
Ono što mi je možda i više prijalo je međusobna komunikacija između članova benda i publike: neusiljena, duhovita, opuštena, jasna i meni “bumeru”, ali i njihovoj generaciji. Mali duh NOFX-a promolio je glavu na jučerašnjem nastupu za vrijeme drobljenja u mikrofon, te me to veoma obradovalo; neiskustvo i dosadnjikavost nisu, kako mnogi pretpostavljaju, stvar mladih godina, već odsustva talenta i prirodne harizme. Članovi Decaya je ipak imaju.
Jedina poštena zamjerka koju imam je što su sva petorica izašli uniformisani u majicama Decaya, ali te majice, kao ni albuma koji su predstavljali ni na mapi na štandu. Nije se prodalo, već jednostavno nije bilo ničega u ponudi – poprilično sam siguran da bi otišao dobar broj i majica i albuma nakon jučerašnje izvedbe.
I hajde, još jedna – kad počneš na bisu svirati “96 Quite Bitter Beings”, završi šta si započeo.
Cijena ulaznice od 5 KM je odgovarajuća za mlade, ali preniska za ono što su bendovi pružili. Decay i Svarog kao nova imena bh. metal scene su zaradila sve pohvale u ovom tekstu, a nekoliko minusa nikako nisu obezvrijedili trud dvije grupe.
Najvažnije od svega, na jučerašnjem primjeru se veoma lijepo i jasno pokazalo kako se žito izdvaja od kukolja, i kako sve priče o tome da mlade bendove treba tetošiti, jer je to jedini put ka naprijed, padaju u vodu.
Pohvale se dobijaju na trud, energiju, umijeće i potencijal, nikad na lijepe oči, ni godine sitne. I odgovor na pitanje iz naslova: hardcore je i dalje iz Tuzle… a i metalcore.
