Dropkick Murphys su u sklopu turneje “Turn Up That Dial” kojom promovišu svoj deseti album iz 2021. godine odsvirali koncert u bečkoj Wiener Stadthalle. Iako je “This Machine Still Kills Fascists” njihov recentniji album iz 2022. godine, sigurno je činjenica da se radi o materijalu akustičnih/country ‘remixa’ neobjavljenih materijala Woodyja Guthrija natjerala punk predstavnike radničke klase da ovu turneju ipak označe kao onu kojom predstavljaju svoj posljednji ‘pravi’ studijski album.
Ako je suditi po podacima sa službenih stranica, hala D u kojoj je održan koncert veća je za 1000 mjesta od kapaciteta Zetre (16000 mjesta Hallea u odnosu na 15000, odnosno 9000 sjedećih mjesta Zetre). Radi se o zaista ogromnom prostoru koji prvenstveno ima sportsku namjenu, ali se u slučaju potrebe može lako transformisati u koncertnu halu.
Zašto je važno napisati i ove podatke? Prvenstveno jer ni ja sam nisam imao priliku ranije biti u ovoj areni, ali jesam u Zetri i Skenderiji na koncertima, i ono što Wiener Stadthalle razlikuje od najvećih sarajevskih zatvorenih, uslovno rečeno, koncertnih prostora, je savršena organizacija od samog ulaza u prostor do zauzimanja mjesta u masi.
Desetine radnika rade na propuštanju publike, gdje ih čeka još toliko koji sprovode poslove rutinskog obezbjeđenja. Ulazi se za manje od minutu i po (izmjereno), a onda se iz lobija prelazi u hodnik koji vodi u halu D gdje je još jedna kratka kontrola i garderoba koja se ne naplaćuje. Jakne se ostavljaju za manje od minutu, a na povratku smo čekali nevjerovatne dvije minute da ih preuzmemo. Cijelom dužinom hale D nalaze se štandovi sa papreno skupom hranom i pićem, barem za bh. standard; hranu nisam ni zagledao, ali pivo sam plaćao 5.80 € (točeni Heineken) uz obavezan depozit od 2 € za čašu, čime se smanjuje potrošnja plastičnih čaša. Standard u Evropi koji bi trebao (i nema razloga da se to ne desi) da čim prije zaživi i u našoj zemlji.
Kako sam u Beču bio turistički, rano otvaranje vrata u 18.30 je pohvalno, ali za mene zaista prerano. Tako smo propustili Jesseja Aherna, čestog saradnika Dropkick Murphysa. Kako je u slučaju pisanja ovakvih tekstova propuštanje nastupa smrtni grijeh, donekle ću saprati okaljanu čast sa podacima da je Jesse Ahern strastveni americana/folk/country kantautor koji ima dovoljno hrabrosti izaći na binu sasvim sam, naoružan samo akustičnom gitarom.
Ahern je i visokoproduktivan umjetnik, sa četiri studijska albuma potpisana vlastitim imenom, ali i novim materijalom koji će biti objavljen 2023. godine.
Nakon Aherna na binu izlaze australijski Rumjacks. Njihov vokal Mike Rivkees također ima bliske konekcije sa Murphysima; mijenjao je vokala Ala Baara 2022. godine kada je ovaj zbog bolesti majke odlučio da se privremeno povuče sa bine.
Rumjacks su bili dovoljno veseli i glasni. Kvalitetom izvedbe su ispratili i kvalitete bendova koji su uslijedili, ali bilo je evidentno da su predgrupa; bili su ukočeniji, manje mobilni, sa manje senzacionalnim (nikakvim) performansom na bini. Rumjacks zvuče kao “mali od Murphysa” i kao takvi bi savršeno pasali na bini na kakvoj sam noć ranije gledao UK Subs. Ova u Stadthalleu je jednostavno bila prevelika, a oni premali da mi drže pažnju.
Nakon kratke promjene seta, na binu izlazi Pennywise. Jedan od temeljnih bendova skate punk eksplozije devedesetih, Pennywise su najavljeni kao specijalni gosti na turneji. Bilo je tragikomično gledati pedesetogodišnjake koji ubojito praše kroz set hitova, ali i obrada poput evergreena “Stand By Me” i punk klasika “Do What You Want” grupe Bad Religion.
Nije to bio jedini način na koji nas je Pennywise podsjetio da smo poprilično ostarili svi zajedno; kako se njihov set bližio kraju, pauze između pjesama i zahvaljivanja ‘najboljoj publici na svijetu’ postajali su sve duži, a samim tim i iritantniji. Monolog o bendovima koji su došli iz Venice Beacha, uz sviranje prigodnih riffova, jeste dobra prilika da udahneš vazduh i pokupiš nekoliko serija aplauza, ali je djelovao poprilično robotizirano, odnosno naučen napamet.
“Same Old Story” je najavljen kao pjesma inspirisana i posvećena Fletcherovom i Jimovom očevima koji su se zajedno opijali, valjda ne sluteći da će im sinovi biti neki od najvažnijih likova jedne punk ere. Uz poprilično otrcanu verbalnu podršku “borbi protiv političara svugdje” kojom suštinski ništa nije rečeno najavljena je “Fuck Authority”, a masa je podivljala na pjesmi “Bro Hymn” koja je za mene lično himna velikog broja sarajevskih bendova koji su se kitili punk idejama i ritmovima svirajući najčešće nespretno istu za vrijeme svojih kratkih postojanja.
Tačno u 21.30, halu D je progutao mrak, i veliki natpis Dropkick Murphys ispisan je na platnu. Uz zvuke melanolične “The Foggy Dew” Sinéad O’Connor i Chieftainsa, magla je gutala ime, a onda je bina eksplodirala zajedno sa publikom; natpis je spao i ukazala se scena na kojoj su članovi Dropkick Murphysa žustro zasvirali “The Lonesome Boatman”.
Bilo je to dovoljno da publika potpuno izgubi razum. Iako je jedan dio hale D bio ograđena za fanove najdubljeg džepa, to nije značilo da je zabava bila rezervisano samo za prostor ispred bine. Na više mjesta širom dvorane formirani su vihori, šutke koje nisu jenjavale cijelom dužinom trajanja koncerta. Jedna se kovitlala odmah do mene, što je uzrokovalo da u kratkom roku budem okupan prosutom pivom i znojem stotina koji su se komešali lijevo, desno, gore i dolje.
Produkcijski, koncert je bio fantastičan, na trenutke uvježban do sterilnosti; scenografija je sadržavala sve elemente irskog bdijenja, poput dva velika križa, a na velikom ekranu su se smjenjivali video elementi koji su davali dodatna pojašnjenja određenim pjesmama, poput antiratnih poruka na “Johnny, I Hardly Knew Ya”, ili video kolaža rotirajućih ploča na kojima su ugravirana značajna punk imena poput Angelic Upstartsa, UK Subsa, Stiff Little Fingersa i Taang Recordsa.
Slušavši njihov koncert i pažljivo korištenje “neobičnijih” punk instrumenata poput harmonike i violine, uvidio sam da Dropkick Murphys publiku hvata na istu foru kao i Dubioza Kolektiv. Zapravo nema nikakve razlike; obje grupe koriste energiju rock’n’rolla servirajući publici mamac u vidu narodne muzike njihovih predaka koja je zahvaljujući plemenskim ritmovima i procesu globalizacije stoljećima duboko u genetskom kodu sada već čitavog čovječanstva.
Njihova produkcija me ostavila zatečenog; ja sam osoba koja poznaje Dropkick Murphys u smislu prepoznavanja melodija njihovih najvećih hitova, i činjenica da su izašli pred hiljade ljudi me donekle i šokirala. Očekivao sam produkcijski skromniji koncert i definitivno ne ovoliku posjetu. Tribine jesu bile samo dopola popunjene, ali kada uzmemo u obzir ono što smo vidjeli, Dropkick Murphys bi u jednom Sarajevu mogli nastupati samo u Skenderiji, Zetri ili na fudbalskim stadionima, ako ne zbog broja okupljenih, a onda zbog produkcijskih zahtjeva.
Dodatno me oduševila iznenađujuća sposobnost Murphysa da odlično zvuče i u punoj brzini na pjesmama sa mnogo distorzije, ali i za vrijeme nadrealno dobrih akustičnih performansa, poput onog pjesme “Two 6’s Upside Down” sa guthrijevskog albuma.
Nakon “I’m Shipping Up To Boston”, Murphys silaze sa bine i vraćaju se na bis, odsviravši tri klasika i pjesme koje poznaju čak i oni koji ne slušaju punk nikako. “Rose Tattoo”, “Worker’s Song” sa Jessejem Ahernom na poziciji gost-vokala i “Kiss Me, I’m Shitfaced” u publici izazivaju suze, smijeh i sveopći delirijum koji je završen masovnim zagrljajima i ninanjima sa jedne na drugu nogu.
Ti zagrljaji, uz pjevanje refrena “Kiss Me, I’m Shitfaced” bili su obavezni i neizbježni; kada me nasumični bradonja iz publike zagrlio i pijano počeo nabrajati riječi refrena, rekao sam mu da ne znam sav tekst, na šta me on galameći obavijestio da ga to ne interesuje jer smo svi prijatelji.
Bez obzira na moju nezainteresiranost za keltski punk i horsko pjevanje, pronašao sam mnogo zadovoljstva u bečkom nastupu Dropkick Murphysa; svjedočiti izuzetno uigranom bendu na vrhunskom koncertu koji hiljade ljudi baca u trans – to je uvijek zabavan način za provesti večer.
KO: Dropkick Murphys, Pennywise, The Rumjacks, Jesse Ahern | KAD: 1.2.2023. | GDJE: Wiener Stadthalle, Beč
Hvala na čitanju! ISK testira nove načine komunikacije sa publikom, oslobođene algoritama društvenih mreža.
Budi dio zajednice koja njeguje rock'n'roll i srodne subkulture!
PRIDRUŽI NAM SE NA ISK DISCORDU!
