Kad sam prvog januara započeo proces slušanja jednog albuma dnevno, svijet je bio mlad, a ja sam bio svjež. Svaki preskok kalendarske godine donosi nove ideje i želje koje su zaista jake u trenucima kad se namaštavaju i požele.
Realizacija ovakvog projekta zaista nije bila teška, pogotovo jer iznimno volim obje aktivnosti uključene u sam proces, odnosno slušanje i pisanje o muzici.
No negdje usput, život mi je nemilosrdno opalio šamar i pokazao da volja drhti pod udarcima obaveza i da moja želja da budem posvećen onako kako sam zamislio nije sinhronizirana sa slobodnim vremenom ni količinom energije koju posjedujem.
U posljednjoj trećini aprila shvatio sam da ne samo da deset dana nisam čuo ništa novo, već nisam nikako slušao muziku, i to mi je bila jasna poruka da projekt slušanja albuma dnevno pošaljem nemilosrdno na smetljište historije.
Da li to znači da sam zalud potrošio tri i po mjeseca? Apsolutno ne. Uznemirio sam algoritam na streaming servisu, potpuno se poremetio i počeo mi izbacivati najšareniju sliku dosad. Još više sam se zarovio u preporuke na Bandcampu, a i moje čitanje recenzija, taj arhaični pristup izboru muzike je postao još dominantniji.
Otkrio sam sjajne bendove i sjajne nove žanrove, i kada bih odsad mogao četvrtinu svake godine života ovako pokloniti
donekle kontrolisanoj nasumičnosti, uradio bih to bez ikakvog razmišljanja.
Hvala onima koji su preporučivali albume i onima koji su čitali, hajde da ispišemo literarni počasni krug i vidimo šta je to što bi trebali poslušati, a što je mene oduševilo u martu.
Mart 2023. godine bio je mjesec nebrojenih muzičkih iznenađenja, što albuma bendova koje sam ranije pratio, što izdanja grupa za koje ranije nisam čuo.
Londonski Morrow su stari poznanici: njihov album “Fallow” našao se na listi najboljih izdanja 2017. godine. “Quiet Earth” je nastavak i trenutak u kojem sam otkrio potpuno novu dimenziju benda, onu narativnu, odnosno vezivno SF tkivo koje povezuje tri albuma Morrowa.
Sada kada poredamo “Covenant of Teeth”, “Fallow” i “Quiet Earth”, jasno je da se radi o detaljnoj i pomno osmišljenoj audio sagi koja, baš kao i dobar film, ima svoje uspone i padove.
“Quiet Earth” je magičan crust album, te jedan od najkompleksnijih koje sam dosad imao priliku čuti, zbog mnoštva instrumenata, višeglasja i aranžerskih trikova koji uredno spajaju metal žanrove u emotivnu cjelinu. Ne sluša se po singlovima, obavezno u komadu.
Ime Poljakinje Anne Marie Olchawe iskočilo mi je na društvenoj mreži Mastodon na koju sam prešao nakon što se Twitter pretvorio u toksičnu, desničarsku žabokrečinu. Anna Maria je muzičarka iza projekta OLS, a prvi susret sa muzikom desio se kroz spot za pjesmu “Głosy”. Ženska tijela u ritualnom plesu nose i snažnu političku poruku žena iz zemlje OLS-a, onu da niko nema pravo oduzimati ženama slobode niti odlučivati umjesto njih o njihovim tijelima.
Upravo me ta ideja dovela i do toga da popustim malo svoje prirodno visoke brane ka paganskim i neofolk elementima koji su naprosto inficirani stupidnim ideologijama čije promotere ja lično ne želim promovisati. OLS se nakon pretrage pokazao kao čist bend, pa sam se dao u bespuća “Pustkowie”, najnovijeg albuma OLS-a.
“Pustkowia” je album koji zvuči kao tuga, sjeta, melanholija i prkos, a Anna Maria koristi sva oružja i oruđa u arsenalu da iskaže te emocije. I to kako! Olchawa je vrsna kompozitorka i potpuno slobodna u korištenju modernih i tradicionalnih instrumenata, a sve eventualne rupe popunjene su vokalnim dionicama koje ne uključuju samo glas, već i procese koji dovode do glasa poput disanja. “Pustkowia” je album himni žena, skup priča ratnica, ljubavnica, posmatračica i doktorica, plemena koje bi mogli susresti na stranicama knjiga Andrzeja Sapkowskog.
Kada neko u istu rečenicu stavi “Portland” i “crust”, teško da nakon tih riječi može doći zaključak da je nešto grozno. I kao što Sarajevo ima dugu tradiciju loših pop-rock bendova, tako i Portland hrani svoje punk bendove specifičnim očajem koji se demonstrira kroz taman, nasilan i težak zvuk.
Posljednji primjer ove tvrdnje stigao mi je kao indirektna preporuka od Krune, vokala grupe Smrt Razuma, koji je Rigorous Institution i njihov “Cainsmarsh” podijelio na svom mrežnom profilu. “Cainsmarsh” je močvarni stench-crust album stare škole. Kršan je, sa jeftinim zvukom klavijature i dionicama basa koje na trenutke zvuče kao da su snimane na prdavom Čajavcu.
Zujajuće gitare i nemelodični glas koji reži i recitira tvore sonični zid koji neumoljivo podsjeća na slavne dane Amebixa dok bubnjevi sviraju plemenske ritmove. “Cainsmarsh” nema pravo biti ovako dobar.
Zorn iz Philadelphije nam je napokon podario i svoj cjelovečernji album, nemaštovito nazvan po imenu benda. “Zorn” je logičan nastavak njihovog opskurnog zvuka, miješanja metala i hardcore punka u nešto što bi se najbliže moglo kategorisati kao black metal punk slastica sa velikim komadima heavy metala. Kreveljenje (kreketanje) i vrištanje vokala Erica Teofilaka sigurno neće leći svima, ali dio magije čuči i u tome.
“UK GRIM” je najnoviji album Sleaford Modsa i upravo je ono što očekujete od albuma Sleaford Modsa: dokument vremena u kojem živimo, bez ideje da se išta može promijeniti. Fearnov electropunk/synthpunk je jednostavan kao i inače, a Williamson je cinik kakav nam je potreban. Zanimljivo je da stvari koje Williamson opisuje na ovom albumu sve češće viđamo i na ulicama Bosne i Hercegovine, što me dovodi do zaključka da smo se po lošem približili Evropi, ili sam i ja ostario, postao još ciničniji i primijetim gluposti mnogo pomnije.
Finski Rotten Sound nikad nije bio niti će biti na tronu grindcorea, ali niko ne može osporiti da su u tom žanru konzistentni i dovoljno kvalitetni da znaš tačno šta možeš očekivati kad ih pustiš. Njihov novi album “Apocalypse” je je ono što treba biti, skup bijesnih i kratkih pjesama koje će leći ljubiteljima američke Phobie ili nikad prežaljenog Nasuma. Drugim riječima, pomalo konkretniji i moderniji pristup grindcoreu, bez mrljanja.
Kompletna lista preslušanih albuma u martu 2023. godine:
IDLES – Crawler
PLOHO – When The Soul Sleeps
Dead Cross – II
Innumerable Forms – Philosophical Collapse
The Monsters – You’re Class, I’m Trash
Church of The Cosmic Skull – There Is No Time
Tonic Breed – Install Memory
Hallas – Isle of Wisdom
Nanowar of Steel – Dislike to False Metal
Morrow – Quiet Earth
Ols – Pustkowia
King Dude – Death
Zorn – Zorn
Reek Minds – Rabid
Dead Heat – World at War
Sadistic Drive – Perpetual Torture
Laibach – Laibach
Laibach – WAT
Haken – Fauna
Night Demon – Outsider
Escuela Grind – Memory Theater
Exil – Warning
Rigorous Institution – Cainsmarsh
Russian Circles – Gnosis
God Mother – Vilseledd
Allfather – A Violent Truth
Magrudergrind – II
Siege of Power – This Is Tomorrow
Lamp of Murmur – Saturnian Bloodstorm
Sleaford Mods – UK GRIM
Rotten Sound – Apocalypse
Hvala na čitanju! ISK testira nove načine komunikacije sa publikom, oslobođene algoritama društvenih mreža.
Budi dio zajednice koja njeguje rock'n'roll i srodne subkulture!
PRIDRUŽI NAM SE NA ISK DISCORDU!
