Na pola intenzivnog odmora, a drugačije ne može kad odlučiš ljetovati u Puli, otkrili smo da se u klubu Monteparadiso održava svirka japanskog tandema Moja. Dan ranije, Moja je svirala u zagrebačkoj Močvari, a onda su se spustili do Pule, da bi nastavili ka Ljubljani i daljoj nam Evropi.
Nešto je dragocjeno u aktu susreta i otkrivanja dobrog benda u vlastitom gradu, pogotovo kad se to desi izvan klasičnih okvira vikenda. Kao da te univerzum nagradi što ti nije bilo mrsko da se pojaviš i podržiš bend koji negdje mora odsvirat i te ponedjeljke, utorke, srijede i četvrtke. Intenzitet ove dragocjenosti definitivno raste kada se sve to dešava u gradu u kojem si i sam gost.
Prije Moje na binu Monteparadisa penje se još jedno meni (ne)poznato ime; igram se sa zagradama jer Pogon do Pule nisam slušao, ali sam uočio da su svirali na prvom izdanju mostarskog OBAD festivala posvećenom dvočlanim “bubanj i bas gitara” bendovima.
Pred malobrojnom publikom od nekih 30-tak duša Pogon započinje svoj nastup sa nekih dvadesetak minuta zakašnjenja. Ono kako se opisuju i kako ih drugih doživljavaju, kao liniju koja spaja noise rock i post punk, to je poprilično precizna odrednica zvuka Pogona.
Pogon se igra sa ritmovima; rade brze izmjene sa ambijentalnih, atmosferičnih dionica na buku. U svakom trenutku odlično kontrolišu instrumente; basista-pjevač i bubnjar su kompetentni. Iako mi je lično taj element u zvuku Pogona dosadnjikav, ljubitelji alternativnog rock zvuka devedesetih bi mogli pronaći mnogo razloga za sreću prilikom slušanja Pogona.
Sve u svemu, solidan bend koji je možda mogao svirati mrvicu kraće – sa setom od skoro 50 minuta pažnja dijela publike (a i moja) je vidno opala. Ipak je njihova muzika zahtjevna za slušanje, iziskuje koncentraciju, a posebno na razini buke kojom nas je počastio Vini, bubnjar Liquid Dischargea, koji je na ovom koncertu bio u ulozi ton-majstora.
Nakon kraće pauze, na binu se penje Moja. Bubnjarku Masumi i basistu Harua nije bilo teško primijetiti u klubu; sve vrijeme nastupa benda Pogon njih dvoje su se zagrijavali i ponašali kao da se spremaju za trening. Kad su izašli na binu, postalo je jasno zašto.
Mojina muzika egzistira na onoj ravni umjetnosti koju je poprilično teško oblikovati i opisati riječima. Nije to stvar lijenosti ili neznanja, već određene bendove morate doživjeti i osjetiti ne samo ušima, već pogledom i ostatkom tijela. Najbanalnije rečeno, Moja zvuči kako prosječan bijeli Evropljanin zamišlja japanski pristup rock muziciranju. Apsurd, nepredvidljivost, loš engleski naglasak koji ušima, zahvaljujući internet kulturi, više zvuči kao parodija nego kao osoba iz Japana koja govori strani jezik.
Pjesme Moje su tematski neozbiljne; dovoljno je poslušati “No Thank You” i “I’m Hungry” da bi se uvidjelo da bend baš i ne obraća previše pažnje na smislenost tekstova. No ocjenjivati ovaj fantastični japanski bend po tim parametrima bi bio potpuno pogrešan pristup. Moja je napad bukom u kojem se kao oružje koriste glas, bas gitara i bubanj.
Haru upravlja glasom i basom preko komandnog centra, spleta efekt-pedala podno njegovih nogu podijeljenih na dva dijela. Bas gitara, bez obzira na njen karakter, je uvijek iznimno glasna, s obzirom da emituje signal kroz dva gitarska i jedno bas pojačalo, što je meni (a vjerujem i većini drugih) prvi susret sa inovacijom ovog tipa.
Rezultat je APSOLUTNO odsustvo potrebe za bilo kojim drugim članom ili instrumentom u bendu. Svi koji prate mostarski Crustalno Jasno znaju da se tandem u posljednjih deset i kusur godina izbirikao kao sastav kojem je gitara nepotrebna, pa ipak i u njihovom zvuku mogu primijetiti momente kad bih volio da čujem zvuk gitare. Sa Haruom i njegovim komandnim centrom, načinom sviranja i pogonom na tri lampaša, sve su rupe začepljene. Uistinu nevjerovtna demonstracija sile i umijeća.
A bubanj? Masumi Sakurai je najbolja bubnjarka koju sam doživio uživo i jedna od najboljih u kategoriji svih spolova koja je ikad uzela palice i sjela na bubnjarsku stolicu. Neću pričati o tehnici, iako bi se i tu moglo reći svašta nešto. Nasuprot Haruu i njegovom procesiranom bas zvuku, Masumino divljaštvo na bubnjevima je rezultat ljudske nepredvidivosti, igranja i kreativnosti.
Rijetki su bendovi u kojima osoba za bubnjevima ovako maštovito pristupa sviranju instrumenta. Treba uzeti u obzir i da je eksperiment rezultat odabira žanra, pa nas je Masumi provlačila od buke, drum’n’bass ritma, ravnjaka i čudnovatih prelaza. No sve bi to bilo, nazovimo ga, standardno, da ne primijetiš kako za vrijeme koncerta eksperimentiše sa udarcima po činelama, dobošu, bira čudnovate uglove koji svakom zvuku daju određeni nejasan karakter koji izaziva znatiželju onih koji je slušaju.
Nakon nastupa koji se doimao kao plemenski egzorcizam i bisa koji ni bend sam nije očekivao, desila se jedna predivna stvar – svi iz publike su stali u red za merch stol i kupili nešto, sretni što mogu otići sa koncerta sa uspomenom. Haru je pakovao svoj komandni centar, a Masumi je prodavala majice, CD-ove, vinile, dijelila stikere, a zrakom se prolamalo “Arigato” i “Thank you” po hiljadu puta.
Rokenrol će uvijek biti prepun ovakvih čudnovatih iskustava koja probude dijete u tebi i natjeraju ga da pleše bez pravila. Hvala Moji na ovome.
