matori nek sjednu (stilizirano sve malim slovima) je crossover hardcore band iz Tuzle, osnovan 2024. godine. Nastupe im odlikuje neobuzdana energija isprepletena humorističnim elementima, a tekstove prožimaju ironija i priče o (anti)herojima lokalne zajednice. Obično se više nalaze u publici nego na bini, a dresovi fudbalskih igrača njihove mladosti daju bendu prepoznatljiv vizuelni identitet.
Album “Kljusine” predstavlja njihov stvaralački put kroz osam autorskih pjesama koje spajaju hardcore, alternativni metal, progresivni rock i punk. Bend čine Dennis Duraković (vokal), Mladen Ristić (gitara), Andrej “The Chairman” Stolica (bas) i Dino Kapidžić (bubnjevi). Upravo je gitarista Mladen odgovarao na naša pitanja.
Relativno ste nov bend, pojavili ste se 2024. godine i prilično brzo privukli pažnju. Kako je došlo do okupljanja ove postave i zašto ste kliknuli baš na crossover žanru?
Inicijalna ideja i realizacija projekta bila je u sklopu Open Mic večeri koji su se tada odvijali u bivšem lokalu Baza u Tuzli. Nakon nekoliko čudnih aktova koji su se odvažili na stajanje na binu, naš frontmen Dennis Duraković je smatrao kako bilo šta što se napravi ne može biti gore od toga. U roku od 2 mjeseca je napravljeno pet pjesama koje bi stale u vremenski okvir od 20 minuta. Sve te numere (i dodatne) mogu se naći na albumu. Crossover žanr je došao prirodno kao spoj muzičkih uticaja članova i generalne naslušanosti svega i svačega. Nemamo žanrovski cilj, smatramo svaku traku projektom za sebe, te se samim tim taj pojam crossovera pojavljuje više kao deskripcija procesa nego kao žanrovska odrednica.
Kako ste se odlučili za ime matori nek sjednu? Ko su zapravo ti matori koji trebaju sjesti: da li je to suptilna kritika starije alternativne zajednice u Tuzli i poruka da je vrijeme da se sklone i oslobode prostor mlađima, ili je dijagnoza nečeg drugog?
Naziv benda oslikava generalni satiričan pristup svemu što čini naš akt. Jedan dio tumačenja odnosi se svakako na fosilske grupe koje i dan-danas uzimaju ogroman prostor novim aktovima. Ovdje treba napomenuti da ne smatramo da je samo problem u pomenutim grupama koje se kao i svi drugi bore za svoj dio kolača. Svaki nivo ispoljava jedan dio tog problema. Postojeća struktura (grupe, organizatori, mediji) održava status quo jer je jednostavno isplativo, a novi aktovi rijetko donose nešto radikalno novo i zanimljivo što bi zaokupilo to scene što je kvanitativno ostalo.
Samim tim, lokali ne mogu generisati dovoljno novca od publike da bi se isplatilo dovoditi nove aktove u odnosu na one koji donose novac, te i sami bendovi osjete manjak sredstava što testira volju za radom i razvojem. Naš pokušaj u tome je i simboličan poziv novim aktovima da dokažu i pokažu zašto matori treba da sjednu, da se usude na eksperimente i u svojoj originalnosti pokušaju promijeniti situaciju, ali ne kroz žanrovske odrednice koje smo odavno prošli. Drugi dio je malo direktniji, te usljed živosti naših živih nastupa stavlja pritisak na one koji se metaforički ponašaju kao starci – da sjednu.
U hardcore krugovima u BiH postoji ta vječna krilatica da je “hardcore iz Tuzle”. Ipak, stiče se utisak da underground scena generalno stagnira i da nema toliko novih, mladih bendova. Vi ste protutnjali binama u rekordnom roku. Šta je to u tuzlanskom zraku (osim hroničnog zagađenja) što i dalje rađa ovakav zvuk i jeste li vi izuzetak koji potvrđuje pravilo da scena spava?
Krilatica “hardcore je iz tuzle” je na jedan način štafeta koja se prenosi sa generacije na generaciju, sa benda na bend. Samim tim ona djeluje i kao forma koja gura nove bendove da poprime jedan dio nje. Duga tradicija alternativnog zvuka u Tuzli je nešto što očigledno ima odjeke i danas, te moramo sa ponosom istaći i da uviđamo bendove (Underverden, Decay, Blok7, Last Nerve…) koji tek izlaze iz mladih godina tinejdžerstva i koji će biti novi nosioci te štafete.
Kad smo kod lokalnog konteksta, šta je danas najveći izazov za bend iz Tuzle? Da li vas muče isti problemi kao i bendove iz ostatka BiH? Kako u tim uslovima animirate ljude da zapravo izdvoje vrijeme i novac za kartu i podrže autorski rad?
Smatramo da je izazov za bend iz Tuzle sličan kao i izazov bilo kog alternativnog benda u BiH. Ogleda se u borbi za priliku i pažnju relativno oskudne publike. Sem same muzike, smatramo i da je vrlo bitno da novi bend što prije uspostavi svoj imidž – koncept, vizuali, kostimi, scena, ponašanje na bini, struktura akta, fotografije, merch… Od samog početka smo imali to na fokusu i aktivno radimo na razvoju imidža benda.
Album “Kljusine” je pun lokalnih likova, od “Pankera Dade” preko “Ede Mede” do “Bajić Paneta”. Ko su ti ljudi u stvarnom životu? Da li su svjesni da su postali hardcore besmrtnici na vašem albumu i kakve su reakcije iz same Tuzle?
Likovi koji krase naše pjesme nerijetko krase i naše nastupe. Publika to svaki put voli i na neki način oni funkcionišu kao spona između nas na bini, naše muzike, i same publike. Na taj način publika može doživjeti naš akt kao vrlo živ, angažovan, nešto nalik otvorenom teatru. Te likove smatramo likovima “mns lorea” i nadamo se mns extended universeu (smijeh).
Nadovezujući se na likove, ko su zapravo “Kmice” iz istoimene pjesme i zašto su tako opasne? Da li su to neke konkretne individue koje ste sretali kroz život ili su metafora za sistemske i društvene pojave koje vam direktno kvare svakodnevnicu?
Ne bismo bili hardcore (punk) bend da nemamo barem jednu pjesmu protiv autoriteta u obliku jedinica policijske službe. Nerijetko smo na živim nastupima (i van) u okršaju sa službom te je bilo dosljedno da im kroz svoj rad posvetimo i jednu numeru.
Koji bendovi su najviše uticali na vaš zvuk? Imate li neke potpuno neočekivane muzičke uticaje izvan hardcore/punk sfere kojima bi ljudi ostali zatečeni?
Jedino što možemo reći je da alternativni zvuk devedesetih i ranih dvijehiljaditih zauzima najveće mjesto, ali je dosadašnji opus širok dovoljno da smo od publike čuli kako ih podsjeća na mnoge bendove koje nismo nikada imali na umu – tako da je ovdje odgovor da nam je uticaj štagod pretpostavljate da jeste.
Izdanje “Kljusine” izašlo je brzo, a osim digitalne varijante, izbacili ste ga i na fizičkom mediju, CD-u. Danas, u eri streaming servisa i opšte svedostupnosti, to je hrabar potez, ali rekao bih – neophodan potez. Otkud odluka za CD i koliko su vama lično bitne opipljive kopije albuma?
Merch smo smatrali jako bitnim od samog starta (prvu liniju majica smo imali spremnu i prije prvog nastupa). S obzirom na grafički rad koji je pratio naš bend i sam album cover, smatrali smo da bi bila ogromna šteta da izdanje nema kvalitetan fizički oblik. Ogroman pozdrav i shoutout upućujemo Alenu Bajrektareviću (@a.byrek) koji je radio cjelokupni dizajn vezan za album i naš generalni imidž. Bez obzira na trenutnu (nisku) popularnost fizičkih medija, uviđamo kako publika generalno pozitivno reaguje na sav merch u kojem vidi iskren trud. Sve što radimo je DIY i ponosimo se na to. Kad smo odlučili da uradimo i CD, znali smo da to mora da uključuje sve – booklet, hard cover, kvalitetne printove, easter eggove… Cilj je da naš bend postane brend.
Prepoznatljivi ste po tome što na bini nosite dresove fudbalera, a češće vas se može vidjeti u šutki s publikom nego na bini. S obzirom na to da ISK voli secirati subkulture, kako gledate na ovaj spoj fudbalske estetike devedesetih/dvijehiljaditih i hardcore punka? Je li to čista nostalgija za vremenom “kad je fudbal imao dušu” ili tu ima i subverzije? Može li neka ekskluziva za čitaoce ISK: koji dresovi su u “prvih četiri” za sarajevsku svirku?
Fudbalski dresovi su omaž igračima našeg djetinjstva i u jednu ruku ostvarivanje dječačkih snova u kojima možemo da kupimo sve dresove koje smo htjeli kupiti, ali mame nisu dijelile isti entuzijazam. Smatramo da bendovi treba da izgrađuju svoj akt i kroz (kakav takav) imidž na bini kroz kostime koje biraju. Dresovi osim toga idu ruku pod ruku sa našim impulzivnim fizičkim ponašanjem – a i praktični su i za znojni kontekst u kom se nalazimo tokom koncerta.
Trenutnu postavu čine:
Miroslav Klose
Ricardo Kaká
Andriy Schevchenko
Oliver Kahn
Koliko politička dešavanja u BiH utiču na vaše stvaralaštvo? Trudite li se ostati imuni i furati svoje teme ili je ta naša apsurdna politička realnost neizbježno isprepletena kroz vaše tekstove i energiju?
Generalno ne zalazimo u pitanja političke prirode. Već dovoljno (hardcore) bendova se aktivno bavi tom tematikom, i smatramo da na tom polju ne bismo ostvarili nikakvu diferencijaciju na sceni. U jednu ruku, politička pitanja generalno stvaraju polarizaciju i smatramo kako nemamo luksuz da ovo scene što ima polovimo na osnovu bilo kog pitanja. Želimo da je naš akt prije svega prostor za zabavu i komediju, nešto što smatramo da je potrebno kao katarzičan element u našem društvu.
Već ste odradili nekoliko svirki u sklopu promocije albuma. Kakve utiske nosite do sada i kakav je plan za dalje: hoće li “Kljusine” izdržati tempo turneje ili će matori ipak morati sjesti?
Do sada su Kljusine projahale mjesta na kojima su prethodno već uspostavile odnos sa publikom. Pravi test doći će kada se nađemo među novim publikama u regiji. Još uvijek nismo imali svoje vatreno krštenje (čitaj: prelazak granice). Za sada utvrđujemo svoje uporište na lokalnoj sceni, i nadamo svom prisustvu u kolektivnoj svijesti lokalne scene preko čega se nadamo i pristupu festivalima. Iako ništa više ne volimo nego intimne klupske svirke u kojima šutamo sa publikom, radujemo se i otvorenim festivalskim nastupima gdje detalji našeg akta mogu doći u dodir sa širom masom.
Za kraj, 30. maja stižete u sarajevski AG klub, skupa sa mostarskim Inatom. Šta spremate sarajevskoj publici i šta imate poručiti onima koji se još uvijek dvoume da li da te subote mrdnu iz kuće?
Inat je naše dosada najdragocjenije otkrovenje. Nakon svirke u Mostaru, odmah smo kliknuli i otkrili koliko su naši koncepti kompatibilni. Oni furaju da su menadžeri – mi da smo fudbaleri. Oni obuku svoja snobovska odijela – mi svoje ofucane dresove. Oni pošmrču taj bogatunski “koks” (zapravo šećer u prahu, kako “kmice” ne bi pokucale na vrata, op.a.) – mi ko siromasi pijemo limenke ispod limene lože kluba iz kukuruz lige. Publici poručujemo da ju čeka pristojno i konceptualno kabare veče uz koju preporučujemo čašu kvalitetnog merlota. Upućujemo sportski pozdrav publici i vidimo se 30. maja!
