Kijamet je hardcore punk bend iz Zagreba, osnovan 2019. godine, čiji su članovi Darko, Marko, Petra & Slobich. Iste godine objavljuju self-titled EP sa četiri pjesme. Album “Dok je daha” objavili su u junu 2024. godine.
Kijamet će, skupa sa bendovima Shin, Noge i LOPOČ, u sarajevskom Klubu AG zasvirati u subotu, 28. februara. Uoči sarajevskog koncerta s bubnjarom Markom i sa pjevačicom Petrom razgovarali smo o nastanku Kijameta, antifašističkom, feminističkom i anticionističkom opredjeljenju benda, učešćem na benefit koncertima kao i nedavno održanoj balkanskoj turneji.
Za razliku od članova redakcije ovog portala, vjerujem da među čitateljima ISK ima ljudi koji će prisustvovati svirci 28. februara, a koji prethodno nisu imali prilike čuti ili vidjeti Kijamet uživo. Iskoristite ovaj prostor da ukratko predstavite bend onima koji možda nisu upoznati sa vama i vašim radom.
Marko: Mi smo bend Kijamet iz Zagreba i sviramo hardcore punk. Ili da citiram Petru s našeg recentnog koncerta u Novom Sadu, mi smo snowflake bend za snowflake ljude.
Ako zanemarimo izjave za tekst “Ako ne zadršiš nadu, postaješ reakcionar” objavljenom na portalu Novosti u maju 2025. godine, je li ovo prvi intervju koji Kijamet daje, i ako jeste, zašto je to tako? Da li jednostavno nije bilo prilike ili ste svjesno odbijali davati intervjue?
Marko: Pokušali smo se sjetiti da li je bilo nekih intervjua prije i navodno je bilo nešto za radio, ali nam je isparilo (smijeh). Tako da koliko znam, da, ovo je naš prvi intervju. Nismo odbijali intervjue do sad, nego nas nitko nije ni zvao da ih dajemo.
Kijamet (iz arapskog preko turskog) primarno označava Sudnji dan ili smak svijeta, a u prenesenom značenju označava veliku oluju, nevrijeme, mećavu, odnosno metež, pometnju i napast. Na našem jeziku i ovim prostorima često se koristi za opisivanje ekstremno loših vremenskih uslova praćenih jakim vjetrom i padavinama. Zašto i kako ste se odlučili za ime, da li se ova riječ koristi u Zagrebu/Hrvatskoj ili ste se odlučili baš iz razloga jer se ne koristi? Ili ste je izabrali za naziv benda kako bi jednom riječju opisali stanje svijeta danas?
Petra: Ime smo odabrali_e jer smo htjeli_e da bude na našem, kao i tekstovi. Iskreno, nisam sigurna kako ga dečki tumače, ja uvijek više mislim na mećavu nego smak svijeta, toliko žestok bend nismo. Riječ nam se svidjela, a i zvučala nam je dobro za hardkor bend jer označava nešto bučno i energično, nije neka duboka spika. Ja sam riječ čula puno puta kod nas, nije mi neuobičajena, kad god je vani kijamet, kažem: “vani je kijamet”. Sad kad sam je napisala toliko puta zaredom mi je još bolja.
Između prvog s/t izdanja i albuma “Dok je daha” prošlo je pet godina. Možemo reći i ne moramo se složiti, naravno, da je to dug period za punk hardcore bend. Kako se pristup pisanju pjesama promijenio u tih pet godina? Je li “Dok je daha” bio rezultat dugog krčkanja ili nagle eksplozije energije? Šta se promijenilo u vašim životima (da ne kažem u svijetu oko nas) što je najviše utjecalo na mračniji ili agresivniji ton novog materijala?
Marko: Prvo izdanje je zapravo demo od četiri pjesme koje smo napravili s našim prvim gitaristom Tomislavom, koji je ubrzo nakon što smo počeli svirati skupa dobio posao u Švedskoj i morao se preseliti na sjever Europe. Snimili smo te četiri pjesme čisto da ih imamo zabilježene, i dali se u potragu za novim gitaristom. Enter Darko. A odmah nakon toga i enter COVID. To nas je malo usporilo, jer skoro godinu dana nismo imali probe, sve dok svijet nije opet pomalo ušao u svoju prijašnju kolotečinu. A onda smo, ajmo reći, krenuli ozbiljno s poslom i napravili ovih osam pjesama koje se nalaze na albumu. Darko je zbilja talentiran gitarist i zapravo je najviše potegnuo u smislu da bi napravio cijelu pjesmu, koju bi onda predstavio ostatku benda, a mi bi rekli svoje mišljenje. Nekad bi pjesma ostala prepoznatljiva, nekad bi postala nešto novo, ali nekako smo pronašli dosta efektivan način pravljenja pjesama koji i dan danas funkcionira. Ali da smo brzi, nismo. Što se mračnijeg zvuka tiče, ja iskreno nisam primjetio tu promjenu, ali s obzirom u kojem periodu su nastajale pjesme, sa svime što se dešavalo oko nas, možda je mračniji zvuk došao prirodno. A pošto stvari i dalje idu sigurno u pravcu katastrofe, zvuk možda postane i mračniji.
Vaš zvuk se često opisuje kao mračni hardcore, ali taj mrak kod vas nije nihilistički ili apolitičan. Naprotiv, vrlo ste glasni po pitanju antifašizma i anticionizma – od sitnih detalja na coveru “Dok je daha”, preko nastupa na PUNX4PALESTINE, do zastava koje nosite na turnejama. Koliko vam je bitno da se politička poruka čuje i osjećate li da je u današnjem hardcoreu postalo “sigurnije” bježati u apstraktne teme nego zauzeti ovako čvrste stavove?
Petra: Jako nam je bitno, to nam je primarno. Da okvirno citiram Filipa iz Modern Love Story: “ako si apolitičan, onda si muzičar, ako si muzičar, onda si zakurac”. Doslovno sve je reko. Meni se baš čini da se ljudi sve više politiziraju, to je neminovno kad se ruše imperiji i povlače čitavo čovječanstvo za sobom. Uostalom, kad je fašizam u usponu, biti apolitična nije samo ziheraška, nego i blesava i kratkovidna odluka, nije uopće sigurnija. “Današnji hardcore” mi je preširok pojam da donosim neke ocjene, nisam mjerodavna, ali meni se čini da su hardkor bendovi s naše regionalne scene uglavnom vrlo otvoreni i jasni u svojim stavovima. Ne mora to uvijek biti tematika tekstova ili govori na stejdžu, postoji puno načina da se izjasniš i ljudi ih koriste.
Na vašem Bandcampu navodite vrlo specifičnu “lektiru” koja je inspirisala tekstove za “Dok je daha”, od Silvije Federici i Benjamina Waltera do Davida Graebera i Marka Fishera. Rijetkost je vidjeti punk bend koji tako transparentno polaže račune svojim teoretskim uzorima. Na koji način se koncepti poput “reprodukcije radne snage” ili “kapitalističkog realizma” prevode u energiju hardcore pjesme? Je li vam pisanje tekstova neka vrsta katarze ili pokušaj da te teške teorijske koncepte učinite opipljivim i glasnim?
Petra: Zapravo je više stvar u tome da mi je lakše pisati tekstove kad se naslonim na nečije tuđe misli, pa mislim da je onda fer i navesti na koga sam se naslonila. Naravno, bilo bi predobro da netko i preko nas dođe do tih autor_ica i nešto pročita. Dobra radikalna literatura stvara revolucionarni elan ko i najbolja rifčina. Pisanje tesktova mi definitivno nije katarza, treba mi sto godina i sijaset slomova živaca za svaki. Ne bih si zadala tako težak zadatak da prevodim teorijske koncepte u nešto opipljivo, za to treba jako velika vještina, ali ako bi nešto možda zaintrigiralo nekog da ide dalje istraživati, to bi bilo baš vrh.
Navođenje Silvije Federici i knjige “Kaliban i vještica” jasno ukazuje na razumijevanje veze između kapitalizma i kontrole ženskih tijela. To potvrđujete i podrškom Noćnom maršu i kolektivu Faktiv. Kako kao bend vidite ulogu muškaraca u hardcore sceni u podršci feminističkoj borbi? Je li za vas feminizam neodvojiv dio antifašizma koji zagovarate na bini?
Petra: Kako da kažem, da, da, D A. Apsolutno neodvojiv, a isto tako nema ni feminizma bez antikapitalizma. U Zagrebu imamo veliku sreću da nam Faktivke rade marš koji je jasno vezan uz klasna pitanja, intersekcionalan i univerzalistički.
Ulogu muškaraca, osim naravno u tome da ne čine razne vrste nasilja prema ženama, a znamo da i toga nažalost još ima i među nama na sceni, vidimo u tome da slušaju žene, da pokušaju ne biti defanzivni, svi_e smo mi puni_e internalizirane mizoginije i vjerojatno se nitko od nas do kraja života neće uspjeti otarasiti svega toga. Muzika koju volimo zna patiti od mačizma, nećemo se lagati. Ne bude nam škodilo da se još feminiziramo.
Odličnu naslovnicu albuma “Dok je daha” uradio je Negativo, koji je između ostalog radio i dizajn plakata za Monteparadiso u Puli, hc punk fanzin Out of the darkness (OOTD) pa i za Symphony of Resistance, sarajevski benefit koncert za Palestinu. Kako je došlo do saradnje sa njim, prirodno jer živite u istom gradu i pripadate istoj zajednici, vi ste njega kontaktirali i zamolili ga za dizajn naslovnice ili se on vama sam ponudio?
Petra: Mi smo kontaktirali_e njega, svidio nam se njegov rad i napravio nam je fakat izvrstan kaver, a poslao nam je i sažetak radnog procesa, u tom procesu ima valjda još 10 odličnih kavera. Radio je i predobar plakat za benefit za Palestinu u Novom Sadu na kojem smo svirali_e prije desetak dana. Ma za njega znaju svi_e na sceni!
Učestvovali ste na nekoliko benefit koncerta, poput onih za županjski SAWA fest, zagrebački anarhistički sajam knjiga (ZASK), osmomartovski Noćni marš te za Azil Prijatelji u Čakovcu. Koliko je za Kijamet muzika neodvojiva od direktne akcije i podrške onima kojima je potrebna? Postoji li neka specifična poruka koju želite prenijeti ljudima koji dođu na vaš koncert, a koja nadilazi samu buku i “mosh pit”?
Petra: Kad smo kod mosh pita, evo jedna poruka može biti da mosh pit koji isključuje druge iz zabave nije dobar mosh pit. Živim u uvjerenju da se može divljati na gigu bez da se ispred stejdža stvori rupa u koju dobar dio publike nema pristup. Uzajamna pomoć i solidarnost su bazični principi života, bez toga nema ničeg, odsvirati benefit je privilegija. Zajednica iznad svega, to je poruka.
Upravo ste se vratili sa balkanske turneje. Ima li nekih detalja i memorabilija sa toura koje biste ekskluzivno podijelili sa čitateljicama i čitaocima ISK? Također, sad kad ste nazad u Zagrebu, kakav vam je dojam o DIY sceni na Balkanu i šire? Gdje ste osjetili najjači “vibe” i šta zagrebačka scena može naučiti od gradova koje ste posjetili a šta bi drugi gradovi mogli naučiti od zagrebačke zajednice?
Petra: Bilo nam je sjajno, dojmovi su jako pozitivni. Kratak je period kad tako dođeš odsvirati jedan gig da bi upoznao neku scenu, ali generalni osjećaj je da su eventualne razlike puno manje od onog zajedničkog, da se u osnovi svi_e suočavaju s istim sranjima i da sve isto tako održavaju iste stvari. Svugdje smo jako lijepo dočekani_e i baš su svi_e bili super prema nama, scena je živa, na gigovima je publika većinom bila vrlo mlada, što nas puni optimizmom. Mislimo da se trebamo što više povezivati, trebat ćemo jedni druge samo sve više.
Nije ekskluziva, ali moram iskoristiti i ovu priliku da preporučim svima koji_e mogu da posjete Apertus skvot u Agriniju u Grčkoj koji je skriveni dragulj kojeg održava nevjerojatno srdačni i dragi kolektiv ljudi kojie su stariji_e čak i od nas. Predivno mjesto za koje još nitko kome smo ga spomenuli_e nije čuo_la.
Za razliku od Shina i LOPOČ-a, prvi put ste u Sarajevu. Postoji li neki sentiment spram Sarajeva koji su podijelile kolegice i kolege iz zagrebačkih bendova? Za kraj ću ti se zahvaliti na razgovoru, a vi budite slobodni da uputite neku poruku publici koja će vas dočekati 28.2. u klubu AG.
Marko: Većina nas već je imala priliku svirati u Sarajevu. Slobić s Ponorom, Petra i ja smo sa svojim prijašnjim bendom Cripple and Casino, koji je btw imao i člana iz Sarajeva (pozdrav našem paši Kuji) također imali čast svirati tu, pa znamo otprilike što nas očekuje. A to su prvenstveno dobri i dragi ljudi, odlična hrana i sve u svemu dobra šajba. Hvala i tebi za ovaj intervju i vidimo se u Sarajevu uz par parola: borba ide, smrt fašizmu, sloboda Palestini. Pozdrav!
