Motus Vita Est ili jednostavno Motus, jedan je od najdugovječnijih hardcore punk bendova Zagreba. Od svog nastanka osamdesetih ostali su sinonim za sirovu energiju i čvrst identitet koji je izdržao sve vrtloge scena, vremena i smjene generacija.
Povod za ovaj razgovor je njihov povratak u Sarajevo nakon gotovo dvije decenije. Posljednji put su u Sarajevu svirali 2006. godine, a krajem novembra stižu na Forever Summer Fest koji okuplja regionalnu hardcore i punk zajednice. Razgovarali smo sa Radetom Preradovićem Hogarom.
Hajde da nešto zauvijek raščistimo: kako glasi “pravo” ime benda: Motus Vita Est ili samo Motus? Vidim da se oba koriste naizmjenično, pa šta je “više zvanično”?
Puno ime je Motus Vita Est, ali najčešće koristimo samo Motus jer je tako praktičnije, a i manje slova je uočljivije na plakatima.
Između albuma „Mašina” (2015.) i danas postoji ozbiljna diskografska pauza. Šta se dešavalo u posljednjih deset godina i postoji li nešto novo na vidiku? Album, EP, single, bilo šta?
Otada smo snimali spotove: “Zdravo”, “Stisnuta Šaka”, “Lockdown” i zadnje smo snimili video za pjesmu “Borg”. Nakon nove godine snimamo video za pjesmu “Nije Fer”. Imamo još snimljenih na lageru pa ćemo polako raditi spotove i za njih.
Koliko se Motus promijenio zvukovno i idejno od osamdesetih do danas? Šta je ostalo isto, a šta nikada ne biste ponovili?
Pa stilski smo isti, kombiniramo iste stvari, samo što sad idemo u bolje studijske prostore, pa to ljepše zvuči. Ideološki smo samo čvršći jer stalno nalazimo potvrde za ono što mislimo. Ono što ne bih ponovio je da, kao na albumu “Nasred puta”, idem u studio snimiti 10 pjesama u jednom danu samo zato jer se nema para.
Tvoj vokalni stil uvijek je imao specifičnu melodičnost i energiju koja ponekad podsjeti na Suicidal Tendencies i Cyca. Ko su tvoji vokalni idoli i na koga si se najviše ugledao kroz godine?
Nemam nikakve idole, tj. uzor u pjevanju. Pjevam kako me muzika ponese i kakve je atmosfere tekst.
Vaša digitalna prisutnost je skoro nepostojeća, albuma nema na većini streaming servisa, a ni Bandcamp ne nudi ništa osim “Mašine”. Zašto ste izabrali taj put? Namjerna odluka ili splet okolnosti?
Neki dan me je žena pitala zašto nas nema na Tidalu, ona ga koristi dok trči. Odgovorio sam da ću jednom postaviti. Kad uleti neki slobodan dan, ako… Jednom.
Vlasnik si Hala Proba prostora u Zagrebu. Kakav je stvarni presjek generacija koje tamo dolaze? Ima li zaista toliko mladih bendova kako se priča?
Prije dve, tri godine ih je bilo slabo, ali u zadnje vrijeme ih ima od srednjoškolaca do tridesetogodišnjaka. Od punka su najmlađi Abortus, pjevač Roko je najstariji i sad je upisao faks.
Smatraš li da ima nešto što fali današnjim mladim i novim bendovima? Koji je trenutak u Motusu pokazao da ste više od ekipe koja samo svira, da ste zajednica?
Ne fali im ništa, sve je dostupnije nego prije. Ima prostora za probe i svirke, a i uporne čeljadi. Mi smo prijatelji od prije benda, nije došao nitko da nije bio poznat svima u bendu. Kako je tko ulazio u bend, tako je samo postao dio najuže ekipe, to je bio pečat prijateljstva.
Krajem novembra vraćate se u Sarajevo na Forever Summer Fest. Sjećaš li se posljednjeg koncerta Sarajevu? Po arhivama i sjećanjima starije ekipe, to je bilo negdje 2006. godine? Kako ti pamtiš tu svirku?
To je bilo u desetom mjesecu 2006. Sjećam se da smo iz auta odmah izašli na binu. Put je bio duži od našeg plana. Bio je praznik pa su svi bili dobre volje. Imena sam od tad zaboravio, ali se sjećam lica (smijeh). Bila je pozitiva i to pamtim!
