Rijetko kad se desi da se rodi čovjek koji će ostaviti dubokog traga u svima nama, čovjek koji će se pamtiti dok kod dišemo i koračamo planetom Zemljom. Jedan od njih je i nikad zaboravljeni, legendarni i po mnogima jedini pravi basista Metallice, Clifford Lee Burton. Na današnji dan, sjećamo se Cliffa, i obilježavamo 19 godina otkako ovaj genij nije sa nama.
Rođen je u San Francisku, kao dijete dvoje hippija, od kojih je naslijedio svoj ležerni životni stav.
Cliff je volio male stvari, nikad nije bio megaloman, zadovoljavao se sa sitnicama. Počeo je svirati klavir u svojoj šestoj godini, da bi u četrnaestoj po prvi put uzeo bas u ruke. ”Znao je vježbati po 6 sati dnevno, 7 dana sedmično”, izjavila je njegova majka.
Iako mnogi ne znaju, prije Metallice, Cliff je svirao u nekoliko bendova, a jedan od njih bio je bend Trauma. Postali su poznati u Bay Arei vrlo brzo, a glas o njima raširio se i do Los Angelesa, gdje je u to vrijeme živjela i radila Metallica.
Metallica je upala u ozbiljne probleme: Ron McGovney, prvi basista, nije smatrao bend zaozbiljno, Dave Mustaine se bio ozbiljno navukao na droge i alkohol, a kao rezultat svega toga, James Hetfield je upao u depresiju i počeo da odbija da pjeva u bendu, zbog stava da mu taj posao ide previše loše. Metallici je trebala promjena, i to brzo.
Ta promjena se zvala Cliff Burton, i ono što je Metallica prvo čula o njemu je da postoji ”nenormalan headbang basista”. Kada su Lars i James došli na svirku Traume, čuli su izvrstan wah-wah solo, ali nisu znali koji ga gitarista svira, dok nisu ukapirali da je to ustvari basista na wah-wah dopingu! Znali su da ga moraju regrutovati.
Cliff je odlučio da se pridruži Metallici, ali pod jednim uslovom: nije htio maknuti iz SF-a, nego je tražio da Metallica dođe i da radi u Bay Arei. Bend je prihvatio, doselio se u San Francisco i bio bolje primljen nego u LA-u!
Prvi svirka sa Cliffom bila je u klubu STONE, u San Franciscu.
Cliff je kao osoba ima dvije ličnosti, jednu običnu, opuštenu, i divlju, agresivnu, kada bi se popeo na stage. Nikad nije gledao koliko ljudi ima u publici, uvijek je bengao u svom prepoznatljivom ”vjetrenjača” stilu, i svirao svoj bas. Nikad poslije svirke nije odbio nijednog fana, jer je smatrao da je on tu zbog njih, a ne oni zbog Metallice. Zato je postao najomiljeniji u ekipi.
Što se tiče muzičkog izraza, Cliff je pomogao da Metallica proširi teme svojih lirika, kao i svoje muzoičke granice. Ostatak ekipe Metallice sjeća ga se kao čovjeka koji je uvijek na turnejama ”otimao” kasetofon i ”filovao” bend sa različitom muzikom, od Misfitsa do klasike tipa Johann Sebastian Bach.
Nakon albuma ”Master of Puppets”, činilo se da je Metallica uspjela. Bili su na vrhu novog žanra koji je kao kuga uzimao sve više i više maha. A onda, jedno tragično proklizavanje i više ništa nije bilo isto.
Metallica je poslije britanske Puppets turneje, krenula za Skandinaviju, gdje su održali tri koncerta. Zadnji Cliffov koncert bio je 26. septembra u Stockholmu. Metallica se kretala u dva busa, zajedno sa trojicom roadija i menadžerom turneje.
Negdje na putu između Stockholma i Kopenhagena, oko 5 sati i 15 minuta ujutro, bus je proklizao na poledici i skotrljao se. Tu je ekipa Metallice bila zarobljena na licu mjesta. Roadiji su bili zarobljeni u olupini, Kirk Hammet je izgubio svijest, a ostatak ekipe se nekako izvukao. Međutim, strašna istina krila se ispod desne strane autobusa.
Postoje dvije verzije događaja kako je Cliff Burton završio na kobnom gornjem krevetu desne strane. Inače je to mjesto bilo jedino za koje se svaki član Metallice borio da dobije u busu, i po jednoj teoriji, Kirk Hammet i Cliff su izvlačili slamke, i Cliff je pobjedio. Druga teorija je slična, sa tom razlikom da je Cliff izvukao bolju kartu od Kirka, a karta je bila AS (koji inače u filozofiji nekih nacija predstavlja bolest i smrt).
Ekipe Metallice je prošla sa par ozljeda: Lars je slomio prst, Kirku je oko bilo zatvoreno, menadžer je izvalio ruku iz ležišta, a jedan roadie je, pored sveprisutnih modrica, dobio potres mozga.
Međutim, Clifford Lee Burton je bio mrtav. Pri proklizavanju i prevrtanju busa, on je ispao kroz prozor, a bus ga je naprosto zgnječio. Težina busa ubila ga je na mjestu.
”Vidio sam kako leži zgnječen ispod busa. Samo su njegove noge virile. Poludio sam. Sjećam se da je vozač pokušavao da izvuče deku ispod njega da je da preživjelima. Počeo sam se derati – prestani. Ionako sam ga (vozača) htio ubiti. Nije me interesovalo je li vozač bio pijan, ili je naletio na led. Znao sam samo da je on vozio, i da Cliff više nije sa nama. Sjećam se da je Bobby Schneider (tour manager) rekao: hajde, vodimo bend u hotel. Jedino što sam pomislio je: Bend? Kakav bend? Ovdje više nema benda. Ovdje su samo tri momka.” – James Hetfield, 1993. godina.
Tu završava bajka o Metallici. Iskreno, za mene je Metallica samo ona sa Cliffom. Za mene je Ride the Lightning jedan od svjetionika thrasha.
Cliff je iza sebe ostavio neke od najboljih pjesama Metallice. Učestvovao je u pisanju ”Oriona”, ”Fade to Black-a” i mnogih drugih remek djela. Ono što svi moramo zapamtiti je da Cliff nikad nije umro, on vječno živi u našim srcima.
R.I.P., naš metal brate.
Neke od Cliffovih izjava:
”Kada sam počeo, odlučio sam posvetiti svoj život ovome i ne reagovat na sva sranja koja isti život nosi.”
”Moji su uzori Lemmy, Geezer Butler, Geddy Lee i jazzer Stanley Clarke. Što se tiče bendova, vrhunac su: Misfits, Samhain, ZZTop, Aerosmith, Bach kao kompozitor…”
Pitanje: ”Šta imate poručiti bendovima koji tek počinju da se probijaju na rock sceni?”
Cliff: ”Odustanite!”
Hvala na čitanju! ISK testira nove načine komunikacije sa publikom, oslobođene algoritama društvenih mreža.
Budi dio zajednice koja njeguje rock'n'roll i srodne subkulture!
PRIDRUŽI NAM SE NA ISK DISCORDU!
