Da bi u potpunosti shvatili poruku teksta, važno je napomenuti da pišem iz perspektive osobe kojoj je The Last of Us jedna od najdražih igara ikad. Zbog toga i razloga da su adaptacije videoigara rijetko kada urađene kako treba, iznimno me zanimalo šta će i kako uraditi HBO.
Pedro Pascal koji tumači lik Joela i Bella Ramsey kao Ellie su uradili dobar posao, iako sam bio skeptičan kada je najavljen njihov izbor. Moja želja je bila da vidim Nikolaja Costera-Waldaua kao Joela. Pedro je sjajan flumac koji ulogu Joela iznosi na nešto drugačiji način, pa je bilo zanimljivo gledati razvoj kompleksnosti i boli lika, naročito u onim momentima kada je savladan situacijom i misli da je u bezizlaznoj poziciji. I dok je originalni Joel grublji i hladnokrvniji, Pedrov Joel je emotivniji, pa sam se nekad pitao kako uopće preživljava u okrutnom svijetu.
Ramsey i njen pristup su specifični. Očigledno nema sličnosti sa likom iz igre. Ramsey je Ellie dala notu mladalačke tvrdoglavosti koju gura do same granice podnošljivosti.
Izvorni materijal je iskorišten kako i treba biti, izgled i atmosfera The Last of Us svijeta i likovi su uglavnom jako dobri. Nisu perfektni, ali je moglo biti gore, puno gore (Rings of Power, tebe gledam).
NASTAVAK TEKSTA SADRŽI SPOILERE!
Ponovno proživljavanje traume sa početka pandemije me zalijepilo za ekran baš kao i onda kada sam igrao igru prvi put. Joel gubi kćerku, tenzija shvatanja da se dešava nešto nedokučivo, svi ti elementi su odlično preneseni iz igre.
Šminka inficiranih je savršena, maske vjerno prate izgled kreatura iz digitalne avanture. Posebno je upečatljiva inficirana djevojčica čiju je ulogu odigrala profesionalna gimnastičarka koja se u jednoj od scena kretala istinski jezivo. U sjećanju će vam ostati i bloater kao ogromna nezaustavljiva masa. Iako su stravično kul, inficiranih ne vidimo mnogo; bolje rečeno, vidimo ih premalo za jednu seriju sa postapokaliptičnom tematikom.
The Last of Us nažalost pati od nekonzistentnosti i loše dinamike. Primjeri toga su treća, ali i sedma epizoda. Te epizode se doimaju kao bonusi kojima tvorci serije žele zadovoljiti šire narodne mase, remeteći tako važne elemente cjelokupnog narativa.
Čini se da autori serije nisu dobro shvatili ni neke od krucijelnih elemenata igre. Scena poput okršaja između Ellie i bandita koji je skoro ubio Joela ima višestruko značenje, pa je ipak koktel nepovjerenja, bijesa i priznanja iz igre sveden na otužni Joelov monolog u seriji, a on jednostavno nema istu snagu. Zbog takvih propusta Ellie u seriji zapravo nikad nije prestala biti “paket” i “misija”. Pravilno tretiranje sitnih detalja je trebao biti prioritet jer je The Last of Us u svojoj osnovi banalan, ali sitni momenti čine tu avanturu izvanrednom.
Kraj prve sezone se doima kao nerazrađeno navrat-nanos rješenje, kao tačka na “i” lošeg takta.
HBO-ov pogled na svijet igre The Last of Us je daleko od najbolje adaptacija videoigre svih vremena. Igra je bogatija i priču servira na prirodniji način. Serijal The Last of Us je donekle ispoštovao originalni materijal, dao igračima dosta razloga za veselje (poput cameo uloga originalnog Joela i Ellie, Troya Bakera i Ashley Johnson), ali su loša dinamika, nedavanje dovoljno prostora značajnim likovima i propuštanje akcentiranja važnih elemenata igre koji su gradili radnju i odnose među likovima iznimno loše odluke.
Vrijedno gledanja, naravno. Nešto najbolje ikad, baš i ne.
Hvala na čitanju! ISK testira nove načine komunikacije sa publikom, oslobođene algoritama društvenih mreža.
Budi dio zajednice koja njeguje rock'n'roll i srodne subkulture!
PRIDRUŽI NAM SE NA ISK DISCORDU!
