Azijska kinematografija je osamdesetih i devedesetih izrodila popriličan broj brutalnih akcijskih filmova, sa naglaskom na policajce sumnjivih moralnih vrijednosti u glavnim ulogama. Iako ih je bilo i u kinematografiji Zapada, rijetko se koji (ako i ijedan!) mogao nositi sa nesmotrenošću znački na Istoku, poznatih po neposvećenosti očuvanju društva, života i samih sebe. Prije nego se John Woo razigrao u Hollywoodu, njegov “Hard Boiled” i japanski “Violent Cop” Beata Takeshija Kitana kompresovali su ovu vrstu nasilja na traku i stvorili jedinstven filmski kult.
Dio tih filmova je u loše sinhroniziranim verzijama uspijevao doći do Evrope, a mi smo ih kao klinci najčešće rentali sa nekoliko godina zakašnjenja na piratskim kasetama u podrumskim videotekama.
Upravo se na ovu granu azijske kinematografije naslanja FPS naslov Cop Bastard koji je 29. oktobra objavila kuća Retrovibe. Igra je rezultat petogodišnjeg rada osobe koja se predstavlja pseudonimom targim. (sa tačkom na kraju) i koja iza sebe ima (mrtvu) multiplayer igru Tank Rampage.
Kao svako djelo koje stremi da bude vjeran omaž izvornom materijalu, Cop Bastard u svom genetskom kodu nosi dobro, loše i poprilično glupo pop kulture tog perioda. Igrači preuzimaju ulogu “prljavog” policajca Katashija kojem je nasilje jedina komunikacijska metoda, te je evidentno da nije “dobar momak”, bez obzira na zanimanje kojim se bavi. Nakon ucjene, Katashi repetira Beretu i kreće u osvetoljubivi pohod, masakrirajući kroz sedam nivoa, od kojih su neki duži no što bi trebali biti.
Kako je igra brutalno linearna, bez ikakvih dodatnih zadataka za osobu koja upravlja Katashijem, svaki nivo je serija masovnih ubistava dok se krećete od tačke A do tačke B. Na normalnom nivou težine, jedinom dostupnom kad počnete igrati, nivoi imaju checkpointe na nekoliko lokacija, što uveliko pomaže ako poginete.
Bit će vam potrebno 3-4 sata da igru završite prvi put. Nakon toga otvara vam se mogućnost igranja na težoj razini, sa opasnijim neprijateljima, manje pomoći i metaka, a od samog početka vam je dostupan i “neograničeni” mod “Endless Corridors” gdje prolazite kroz nasumično generisane sobe, te na kraju svake pucnjave možete iskoristiti novac da nadografite naoružanje i izliječite se.
Tehnički i idejni aspekti su oni na koje trebamo obratiti pažnju kad govorimo o Cop Bastardu. Tehnički, radi se o solidnoj pucačini. Šest oružja koja imate na raspolaganju ponašaju se sasvim drugačije i zaista imaju posebne namjene, prednosti i mane u zavisnosti od trenutka u kojima ih koristite.
Uzi mašinka je super brza i slaba, ali stvara potpuno ludi efekt akcijskog filma i odlična je za masu iz neposredne blizine. Magnum revolver je uistinu ručni top i nemoguće je ne pomisliti na Clinta Eastwooda dok sa njim raznosite glave, a sačmara dvocijevka je moćna na isti način na koji je bila moćna u Doom serijalu.
Tu i tamo su vidljivi određeni bugovi; registracija pogodaka nekad omane, tijela zaglave u zidovima, ali ako ste igrali igre devedesetih, ovo su stvari na koje naviknete i radite oko problema, prilagođavajući igru tehničkim uslovima. Neprijatelji bi mogli imati bolje “waypointe”, te nakon četvrtog nivoa imate veoma jasnu predstavu u kojem trenutku će vaše kretanje biti okidač za pojavljivanje novog vala jakuza.
Cop Bastard nagrađuje riskantno srljanje, a svaka akcija igračima donosi bodove koji ih rangiraju na top listi – što ste gori i luđi, bolje se plasirate. Takav sistem ne bi bio moguć da kretanje lika i pucanje nisu prilagođeni linarnosti i “protoku” kroz prostorije, pa će vam se, kad uhvatite ritam, činiti da ste na nevidljivim šinama.
Bez obzira na sve tehničke probleme koje igra ima, ono što je uveliko drži u domeni naslova koji se hladno mogu preporučiti su idejni aspekti, odnosno atmosfera. Autor igre targim. je tačno znao ko je publika koja će igrati Cop Bastard. Grafika igre je mutna, “premazana” VHS efektom koji ostavlja dojam ruskog filma Hardcore Henry koji je nekako završio na VHS-u ‘93 godine.
Priča između nivoa ispričana je u formatu veoma primitivno nacrtane mange, te je prva pomisao na Maxa Paynea koji je 2001. godine popularizirao ovakav način pripovijedanja u svijetu igara. Razlika u odnosu na Maxa je specifična, veoma uvredljiva interpretacija engleskog jezika, takozvani Engrish koji je nekad davno bio način na koji su se predstavljali likovi iz Azije koji govore engleskim jezikom. U popkulturi to možemo vidjeti u slučaju prodavača woka u South Parku, u čijem govoru riječ “city” redovno postaje “shitty”.
Prije igranja Cop Bastarda, trebali bi obavezno sići sa vidikovca modernog posmatranja i analiziranja arhaičnih ideja da ne bi pogriješili i pomislili da targim. ismijava azijsku kulturu i osobe iz Azije; radi se o toplom, iskrenom, dječačkom ljubavnom pismu adresiranom na djetinjstvo i načinima na koje su filmovi koji su inspirisali Cop Bastard predstavljeni jednoj generaciji.
Pisanje u igri je urnebesno glupo i specifično smiješno, od spomenutih strip balončića, do one-linera koje Katashi lansira dok mete neprijatelje (i podsjeća na Lo Wanga iz Shadow Warriora) ili pljuje po njihovim leševima da napuni energiju (da, imate “metar” koji punite ubijanjem i koji možete iskoristiti za usporavanje vremena, popularni “bullet time” ili hrakanje po leševima koje vam puni energiju).
Ono malo glumaca što su davali glasove likovima su odlično nakaradno uradili posao, a vrištanje poput “STRAAAAAJKU” (“Striiiiike!”) i “ČEEEEKPOINTUUUU” (Checkpoint!) će postati dio vašeg vokabulara u danima i nakon igranja.
Nakon četiri sata priče, shvatio sam da je 10 eura koje sam dao na Cop Bastard odlično uložen novac. Zabavio sam se tri dana i odlazim od igre sa mislima da sam bio dio interaktivnog filma za koji sam kupio kartu (a karte u bh. kinima će uskoro koštati 20 KM, ako se ovako nastavi rast cijena).
Volio bih da nekako targim.ova strast bude nagrađena dodatnim sredstvima koja bi mu omogućila da u igru unese jednostavan deathmatch multiplayer, podršku za modove, možda čak i neke dodatne izazove. Smatram da igra ne bi izgubila puno na adrenalinskom udaru da tu i tamo možemo pronaći neki papirić na stolu sa dodatnim informacijama koje bi gradile priču jer ovo što je dosad napisano, napisano je solidno. No kad se susretnete sa “dijalozima” jakuza, znat ćete zašto navijam za dodatne elemente priče.
Ako ništa, Cop Bastard ne laže o tome za koga je pravljena. Ako pogledate trailer i zaključite da je igra uvredljiva, primitivna i/ili glupa, nećete biti u krivu. Ipak, u pravu sam i ja koji na Retrovibeov naslov gledam kao na iskustvo koje me mnogo obradovalo i tjeralo na osmijeh svaki put kad bih ga pokrenuo.
