Početak lipnja donosi nam jubilarni koncert dobro nam znanog sastava Elemental, benda koji je pomogao utabati put hrvatskoj i regionalnoj hip-hop sceni, dok se putem svoje karijere razvijao u pravcu jazza, popa, rocka, pa i nekih drugih žanrova koje nam je teško definirati – a i zašto bismo? Elemental je rado viđeni gost i na festivalima, no 3. lipnja na zagrebačkoj Šalati slave svoj 25. rođendan! Razgovarali smo s Remi o ladicama, koncertima i poslu!
25 godina karijere, a opet – najavljuju vas kao hip-hop bend. Kako bi Elemental opisao svoj žanr i u koju ladicu bi se stavio kad bi baš baš morao?
A negdje nas moraju staviti… (smijeh) Kod naše muzike je baš fora što nije ograničena žanrom – da, osnova jest bila i vjerojatno će uvijek biti rap, ali to je tijekom godina poprimilo svakakve oblike da se često i ja pitam gdje ćemo sljedeće završiti. Najbitnije je da je dobar osjećaj dok stvaramo, a gdje ćemo žanrovski završiti, nije me toliko briga.
Moja je uloga kao muzičarke da ispeglam tekst i flow, da mi stihovi imaju dublji smisao, da mi melodije nisu prvoloptaške, a na kritičarima je da onda to klasificiraju. Kod našeg stvaranja prvo je pravilo da pravila nema.
Je li zagrebačka publika najzahtjevnija ili vam je nastup na lokalnom terenu najmanja od svih mogućih trema? Postoji li i dalje trema nakon svih ovih godina?
Publika u svim većim (glavnim) gradovima malo je “teža” jer su izloženi ogromnoj količini koncerata i nastupa, od stranih do domaćih bendova. I svega su se nagledali, pa ih je možda teže “kupiti” na prvu. Zagreb tu prednjači, jer osim što su velegradska publika izložena novitetima i gostovanjima, imaju i stav “no me interesa” što mi je poseban izazov kad se popnem na stage. A ima i ona stara da je najteže biti baja u vlastitom selu! (smijeh)
Ja se s tremom borim otkako sam stala na pozornicu, još davno prije Elementala. I mislim da će mi to biti vječna borba, nikako da se toga riješim. Danas je to u manjoj mjeri nego prije, ali je još uvijek prisutno. Mislim da ću prije koncerta na Šalati morati “pojačati terapiju”.
Bilo je svega u ovoj karijeri, od poklanjanja zuba (ako se dobro sjećam u jednom našem starom intervjuu) do proloma oblaka i ljudi koji nastavljaju plesati. Koji nastup vam je bio upečatljiv i zašto?
Ma bilo je hiljadu i jedan trenutak koji zapamtiš, neki od njih bili su WTF momenti. Sjećam se, sad na nedavnom koncertu u Beogradu, u MTS dvorani, u jednom trenutku počeo se trusiti strop iznad nas. Gledam ja, nešto bijelo sipi po pozornici, a nije snijeg. Dignem pogled i vidim da se trusi strop, i pomislim, srećom još par pjesama i kraj koncerta, da sačuvamo živu glavu.
Poslije smo čuli da idući dan u istoj dvorani Vučić drži govor, pa sam se nadala da će se možda istrusiti i na njega, ne daj Bože! (smijeh) A u Splitu, prije par godina, dogodio mi se cringe desetljeća: usred neke pjesme sam se zezala da ću skočiti u publiku (klub je bio krcat i ljudi u prvom redu bili su na 5 cm od mene), a onda sam izgubila ravnotežu i koliko sam duga i široka, sručila sam se na sirote ljude u prvim redovima.
Naravno, poslije u backstageu su mi krv popili koliko su me zajebavali, proglasili to najgorim stage diveom u povijesti rokenrola i tako dalje… Veselo!
Idemo na onaj drugi dio posla – radna knjižica i status glazbenika. Poznati ste po svojim društveno-angažiranim tekstovima; koliko je nezahvalno biti glazbenik (bez apartmana na moru i saborske karijere) u Hrvatskoj i kako balansirate birokraciju s umjetnošću?
Muzičar je šljaker kao i svaki drugi, uz nezahvalni detalj da te uvijek gledaju kao građanina drugog reda uz obavezni komentar “Nađi si pravi posao!”. Djelomično smo za to krivi sami, jer rijetko kada javnosti dajemo do znanja koliko rada ulažemo u svaku pjesmu, album, probe, studio, svirke, spotove…
Napisati dobru pjesmu nije samo tako, snimiti dobar album nije samo tako, iza svega toga stoji ogroman rad, rad i samo rad, pokušaj, pogreška, i tako ispočetka dok ne dođeš do nečega što drži vodu. Rijetko kad se dogode one pjesme koje legnu na prvu, bez previše žvakanja. Sve što čujete od nas, mi smo tisuću puta prežvakali, preslušali, presvirali i diskutirali kako unaprijediti.
A što se tiče društveno angažiranih tekstova, tu uvijek možete računati na nas da ćemo biti oni koji prstom upiru u ono što ne valja i vikati da je car gol. Da se ne bavim muzikom, voljela bih imati neki bend koji se bori za prava malog čovjeka, onog koji uvijek, kako god da se okrene situacija, ispadne nasanjkan. Neki put mi je žao što angažiranih bendova nema više, no eto, tu smo gdje smo.
Dajte nam neki teaser za koncert za Šalati, ipak je riječ o srebrnoj obljetnici!
Koncert na Šalati bit će najveći do sada, najveći u našem dosadašnjem muzičkom životu. I shodno tome, mora biti “bum, tres” koncert, sve se mora ispeglati do najmanjeg detalja, od popisa pjesama, dramaturgije nastupa, pozornice, svjetla, VJ-inga, odjeće i poruke koju šaljemo s pozornice. O svemu tome promišljamo već mjesecima i nadam se da će se ljudima svidjeti što pripremamo.
Dva nova singla koja smo izbacili, “Hajde ljubav dođi” i “Usta na usta” služe nam kao uvertira u zagrebački koncert, ali i u novi album koji pripremamo krajem godine. Pjesme se bruse, bacaju i stvaraju, sve je kako treba biti, i kroz bend struji neka nova, pozitivna energija. Sve mi se to jako sviđa, dobro se osjećam. Ne slavi se 25 godina svaki dan, pa ćemo učiniti da nam ova godina bude za pamćenje!
Za zagrebački koncert karte su u prodaju putem sustava Eventim, a mogu se naći na sljedećoj poveznici!
Hvala na čitanju! ISK testira nove načine komunikacije sa publikom, oslobođene algoritama društvenih mreža.
Budi dio zajednice koja njeguje rock'n'roll i srodne subkulture!
PRIDRUŽI NAM SE NA ISK DISCORDU!
