Dvije decenije nakon izlaska izdanja “Silna volja srebra” koje je ostavilo neizbrisiv trag u domaćem black metalu, KRV se ponovo susreće s publikom. Koncert kojim se obilježava 20 godina od objavljivanja nije poziv za nostalgičare, već podsjetnik da neke ideje ne zastarijevaju, i održat će se 17. januara u klubu AG. Na istoj bini naći će se POPIK, Crustalno Jasno i KRV; tri benda, tri različita izraza, ali ista linija otpora, buke i direktnosti.
Spona između dva od tri benda je bubnjar S., jedan od osnivačkih temelja KRVi i POPIKa. Sa njim smo razgovarali prošlosti i sadašnjosti KRVi, “Silnoj volji srebra” i pogledima na život preko bubnjarskog seta.
Na “Silnoj volji srebra” nema nekog okolišanja, poruke su poprilično direktne. Kada gledaš danas, 20 godina poslije, na ovo izdanje? Koliko vam je tada bilo važno da prvo izdanje odmah postavi ideološke i muzičke okvire KRVi?
“Silna volja srebra” je u biti bio jedan mini antialbum. Često se spominje njegov sirovi zvuk koji je namjerno ostavljen takav. U to doba su mnogi metal albumi zvučali sterilno i prečisto. Ljudi su više pričali o produkciji nego o samim pjesmama, tako da smo mi izbacili pjesme bez ikakve dodatne produkcije. Samo sirovi snimak. Dodali smo dodatne pjesme uživo na to izdanje više kao dokaz da smo mogli da tom izdanju damo bolji zvuk da smo to željeli. Mnogi nas i dan-danas pitaju da ponovo snimimo pjesme sa “Silne volje srebra”, ali mi to nikad nismo željeli da uradimo. Iako smo mi krenuli dalje sa narednim izdanjima, redovno sviramo skoro sve pjesme sa “Silne volje srebra” uživo. Definitivno je postavio muzički okvir benda koji se osjeti i danas na novijim izdanjima.
Od Silent Kingdoma preko KRVi do POPIKa, djeluje kao da si stalno između tame i duhovite kritike sistema i društva. Gdje se ti zapravo najviše osjećaš kao svoj, ili ti godi ovaj kontrast?
I KRV i POPIK su nastali kao reakcija na sredinu u kojoj živimo i kao neka vrsta terapije članova i autora u tim bendovima. Muzički mi svakako prija taj kontrast iako idejno bendovi danas nisu daleko jedan od drugoga.
Underground u BiH je kao travka koja izvire iz betona. Šta ga još uvijek održava u životu?
Samo entuzijazam nekoliko pojedinaca. Ono što me donekle ohrabruje jeste da prošla jesen u Sarajevu, što se tiče underground svirki, nije bila odavno jača. Primijetio sam da se pojavilo novih generacija na svirkama, kao i da su se mnogi stariji vratili. Nadam se da će se taj trend nastaviti i dalje.
Je li drugačiji osjećaj kad vidiš da u publici stoje pankeri ili metalci? Da li ti to budi drugačija osjećanja, šta te više radi, šutka u publici, “metalisanje” mahanjem glava ili nešto drugo?
Najviše me radi kada se desi kvalitetna razmjena energije između benda i publike, na bilo koji način, tu broj ljudi u publici nije bitan.
Bubnjevi u black metalu često služe da uvedu publiku u trans, dok u punku tjeraju tijelo na reakciju. Kako ti lično doživljavaš taj prelazak iz rituala u “fizičku makljažu” s publikom?
Pa i to što zoveš “fizičkom makljažom” je neka vrsta rituala. To je po meni slična stvar. Najbitnije u svemu tome je da je došlo do reakcije publike.
Da li bi mogao izdvojiti neke koncerte ili festival gdje si osjetio najbolju atmosferu, a s druge strane da li je bilo nastupa koji su ti ostali u lošijem sjećanju i zbog čega?
Poslije ovoliko godina i pređenih kilometara mogu da kažem da sam imao uglavnom pozitivna iskustva. Negativnih stvari je bilo vrlo malo i nisu vrijedne pomena. Preporučio bih svima koji mogu da posjete SAWA festival u Županji, Iluzije slobode festival u Bečeju, kao i legendarni Monteparadiso u Puli.
Neko ko te ne zna bi pomislio da si pripadnik jedne skupine. Ako bi te neko vidio nakon nastupa KRVi vjerovatno bi pomislio da si okorjeli metalac, kad bi te neko vidio nakon nastupa POPIKa vjerovatno bi pomislio da si okorjeli panker. Ono što ljudi ne znaju je da ti posjećuješ i uživaš kako u metalu i panku, tako i darkwaveu, postpanku i nisi žanrovski isključiv i ograničen. Koliko je to tebi bitno i kako te to oblikovalo kao bubnjara?
Nisam nikad bio žanrovski isključiv mada slušam uglavnom „alternativnije„ žanrove muzike. Bitno mi je kod muzike da osjetim emociju i energiju. Što se tiče bubnjanja, danas sam sve više svjestan da je u mom slučaju i tu pank osnova svega.
U 2025. si imao turneju sa KRVi u susjednoj Hrvatskoj, dok si sa POPIKom imao turneju u BiH, te nastupe na festivalima Iluzije Slobode i Feelgood Festivalu. Koliko je zapravo bitno širiti mrežu ljudi i poznanstava?
Ono što je meni najvrijednije sa tih turneja jeste upravo to širenje mreže ljudi i poznanstava. Vrlo je bitno izaći iz svoje sredine i osjetiti druga mjesta. Tu su i susreti sa drugim bendovima iz koje se uvijek izađe bogatiji za neko znanje i iskustvo. Pogotovo mlađi bendovi trebaju što prije da počnu da grade mrežu poznanstava i da idu da sviraju u druge gradove, da dovode bendove iz drugih gradova jer nama su takva iskustva uvijek davala vjetar u leđa. Prije svega kreativno, a i tako smo dobijali sve više poziva da sviramo. I potencijalni izdavači također vole više bendove koji sviraju i promovišu svoju muziku i na drugim mjestima osim u svom gradu.
Može li black metal postojati bez neke mitologije i opskurnosti, a punk bez stava?
Po meni svaki kulturni oblik, black metal i punk u ovom slučaju, bi trebao da ima stav.
Kad sviraš punk, poruka je najčešće direktna i politička, dok je u black metalu često zaklonjena simbolikom i atmosferom. KRV se, međutim, nikad nije libila jasne i otvorene kritike sistema, da li je to svjestan lom žanrovskih pravila ili jednostavno vaš prirodni izraz bez obzira na formu?
Kao što rekoh, oba benda su nastala kao reakcija na sredinu u kojoj živimo. Mi smo i sa KRV-i prilično punkerski uletjeli u cijelu priču, a danas je to tekstualno i idejno još očitije.
Mrak koji nas okružuje svakodnevno zbog toga što živimo u ovom društvu i sve bolesne pojave koje su isplivale zbog ovako uređenog društvenog sistema su nekako prirodan izvor inspiracije, te bi glupo i neodgovorno bilo da okrenemo glavu od toga i da ne izrazimo svoj stav. I novi album KRVi naziva “Princip”, koji je trenutno u fazi postprodukcije, nastavlja da tematski obrađuje pojave u našem društvu i sistemu.
Je li DIY samoizdavaštvo puno teži put u poređenju sa izdavačkom podrškom, s obzirom da imaš iskustva na oba polja?
Zavisi od izdavača. Realno je lakše danas nego ikada izdati nosač zvuka u svojoj režiji. Ono što je bitno jesu kanali distribucije. Ozbiljni izdavači imaju sigurno bolje razrađene kanale distribucije nego bend, a i lakše je finansijski kada neko uloži u tvoje izdanje. To često danas ima cijenu prebacivanja određenih izdavačkih, pa čak i autorskih prava na samog izdavača.
Svakako da je bendu koji često svira i pravi turneje isplativije da izbaci neko izdanje nego bendu koji nije puno koncertno aktivan. Da ne bude zabune, ovdje mislim isključivo na fizička izdanja. Za digitalna izdanja definitivno nije potreban izdavač. Uz nešto uloženog truda i vremena, bend može sasvim pristojno da odradi promociju svog izdanja.
