Prošlo je nešto više od pet godina otkako je sarajevska punk grupa Ofsajd posljednji put nastupala uživo. Bio je to povratnički koncert Ofsajda, jednostavan susret starih prijatelja razbacanih širom svijeta (bubnjar Dragan Stahor živi u Švedskoj) i ništa što bi moglo naslutiti nastavak njihove karijere koja je otprilike ugašena 2011. godine, nakon jubilarnog koncerta u sarajevskoj Slogi kojim je Ofsajd proslavio deset godina postojanja.
I ovaj koncert je bio iznenađenje; Draganov ponovni dolazak kući je bio (jedan od) povod(a) da se Ofsajd okupi. Ponovo u krnjem sastavu, bez drugog gitariste Vanje Ćerimagića koji je danas profesionalni fotograf, Ofsajd je nastupio u klubu AG u nedjelju, 17. jula sa Glishom na vokalu i gitari, Harom na basu i Draganom za bubnjevima.
Koncert nije uopće najavljivan nekom posebnom kampanjom, a AG je već od 21 sat bio poprilično pun, sa dosta ljudi koji su sjedili u bašti ili nedaleko od kluba, tradicionalno ispijajući koju konzervu pive prije svirke. Dalo se naslutiti da će ovo biti nešto više od običnog koncerta jer su u publici mahom bili ljudi širokih osmijeha, povećih trbuha i sijedih glava, što je znak da su iz crvotočina prošlosti izmilila neka lica koja se sjećaju Ofsajda dok je još bio aktivan bend.
Za zagrijavanje publike je bio zadužen najvjerovatnije jedini kontinuirano aktivan sarajevski punk bend Moca i Biznismeni. Koncert su otvorili sa singlom “Svjetla Sarajeva” objavljenim 2021. godine. Predstavili su se poprilično standardnim setom pjesmama. Neki od tekstova su mi dobro proparali uši, te izazvali konfuziju; mislio sam da slušam obradu nekog našeg punk benda, a kad sam shvatio da slušam autorske pjesme sa njihovog prvog albuma, znao sam da je vrijeme da se podsjetim.
Primijetio sam i određenu nesigurnost koja se provlačila kroz njihov set, kao da neke od pjesama trebaju dodatno utezanje prije izvođenja uživo, ali ništa od navedenog u mojoj knjizi nije problematično niti je pretjerano rušilo kvalitet njihove izvedbe. Moca i Biznismeni su završili svoj set izvođenjem njihove neoficijelne himne “Istom Snagom”. U studiju, pjesmu su snimili sa Murisom Kuloglijom, Mukijem iz sarajevskog hardcore benda Kontra, dok im je na ovom koncertu na mikrofonu pomogao Faruk, nekadašnji frontmen grupe Totalna Rasprodaja.
Bilo je potrebno nekih petnaestak minuta prije nego je na binu nepretenciozno izašao Ofsajd koji je set otvorio sa pjesmom “Iz ničega (Ex Nihilo)”. Originalno napisana 2010. godine, ova pjesma nikad nije bila zabilježena studijski. Razlog zbog kojeg su je malobrojni u publici znali je što je ista zabilježena na jednom od posljednjih živih snimaka Ofsajda.
Iako je prva pjesma izazvala oduševljenje, tek je na drugoj pjesmi “Stroj” rulja istinski eksplodirala. Radi se o pjesmi koja nakon intra otvara album “Generaciji” i kao takva je bila konstanta na setlistama Ofsajda. Uslijedilo je lansiranje najmanje 12-13 godina unazad. Publika je bez daha pratila Glishu na svakoj strofi i refrenu, a bend je pokazao zavidnu usviranost s obzirom da su imali jednu ili dvije probe. Štaviše, moram priznati (a drugi su to rekli usputno!) da Ofsajd nikad nije bolje zvučao. Tu i tamo pogrešno uhvaćeni riff je samo pridonosio šarmantnosti nastupa. Čini se da ih godine zaista nisu nagrizle.
Koncert je bio povratak u neko ljepše, starije vrijeme; znoj je tekao u potocima, šutka nije prestajala, Ofsajd je svirao i zaboravljene klasike poput “200 kila” i “Pogin’o Saša”. Dragan, ujedno i nekadašnji frontmen grupe Rigorozni, je kanalisao Kemala Malovčića nakon izvedbe “Birtija Bluesa”, a Haris je podsjetio na možda najpoznatiji lapsus linguae poslijeratne sarajevske scene i rečenicu “oni koji nas prateju” svojevremeno zabilježenu na živom materijalu “Live at CDA”.
Sve o čemu sam lično razmišljao dok sam gledao i slušao Ofsajd je da u njima ima još snage, još toga za reći – samo je pitanje volje i organizacije. Kako je ova godina u znaku povratka otpisanih (KRV, Silent Kingdom), usudim se sanjati da će Ofsajd nekako, na neki način, reanimirati sam sebe, a ko zna, možda i punk u Sarajevu.
Koncerti Ofsajda su poput obilježavanja mature; drago ti je vidjeti sva ta lica, prisjetiti se trenutaka koje ste dijelili zajedno. Neki od njih su doveli i djecu, što je bio jedan od najslađih prizora kojima sam svjedočio otkad slušam koncerte u AG-u.
Iako znam da vrijeme neupitno odnosi ljude (sad smo već u godinama zbog kojih neki od redovnih članova publike više i nisu s nama) i da punk većini nije više ono što je nekad bio, teško mi je, a ne osjećati tugu jer nas vidim toliko rijetko. I sve smo stariji i stariji. Ovaj događaj je bio još jedna potvrda da je odlaskom Ofsajda suštinski nestala jedna cijela generacija sarajevske podzemne scene i da je niko nije zamijenio. Zato je najvjerovatniji odgovor na refren Biznismena – punkeri, coreri i metalci su u penziji.
Što ne znači da su mrtvi.
Hvala na čitanju! ISK testira nove načine komunikacije sa publikom, oslobođene algoritama društvenih mreža.
Budi dio zajednice koja njeguje rock'n'roll i srodne subkulture!
PRIDRUŽI NAM SE NA ISK DISCORDU!
