Ulazim u AG, a osjećam se kao da sam u Županji, na festivalu SAWA. Gledam ljude koje sam sretao na zadnja dva izdanja županjskog dragulja. Moram priznati, bilo me strah. Ne zbog buke, znoja i nereda. Strah me bilo posjete. Jer nema institucionalne podrške ni sponzora, već je Haos u Sarajevu organizirala ekipa Nema više gospode u Sarajevu, entuzijasti koji su zavisili od prodaje karata.
Zato mi je bilo i lično stalo da sve prođe kako treba, da energija i trud koje su uložili dobiju publiku kakvu zaslužuju. I jesu, jer se radilo o jednom od najbolje posjećenih i odrađenih koncerata u našem gradu.
S vremena na vrijeme bih prošao pored pulta da bih porazgovarao s ekipom iz NVGUS-a, i svaki put kad bih prišao bunt s kartama je bivao sve manji dok ga, na moje i oduševljenje organizatora, nije nestalo skroz.
Večer je otvorio Disznótor, psych hardcore punk bend koji se ne boji uplesti u haos vlastite psihoze. Priznajem, bio sam pomalo skeptičan kad sam vidio da Manda koristi delay pedalu, gitarsku, kako mi je rekao u intervjuu, koju je dobio od saborca sa scene. U startu sam mislio da bi to moglo potisnuti sirovost, ali čim su se tonovi uštimali, sve je kliknulo. Zvuk je prodisao, kao da se cijeli bend pretvorio u jednu psiho-vrtoglavu mrežu, balansirajući između manične buke i lucidne poezije.
Ono što sam ranije čuo na demo snimcima sada je živjelo pred publikom. Vrtlog emocija, koji te povuče bez milosti. Pjesme kao što su “Ptica” i “Vojni rok” bile su kao fragmenti nečije unutrašnje borbe, eksplozije bijesa koje se pretapaju u kratke trenutke melanholije. A onda, lom. Kad je krenulo zajedničko vikanje “Neću da budem siva zona!”, i zidovi su se počeli stapati s publikom, a publika, koja je u početku bila sramežljiva, naglo je zagrizla i pretvorila se u jedno tijelo s bendom.
Manda mi je jedan od najčudnijih frontmena koje sam imao priliku gledati uživo i ne govorim to u negativnom smislu. Gromada od čovjeka, ali kad uzme mikrofon, pretvori se u eho i glas koji nosi svačije teško breme. On kao da ne nastupa, već kanališe sve potisnute krikove koji traže izlaz. Disznótor je terapija kroz (prigušenu) galamu, ritual otpora protiv sive zone stvarnosti.
Ako je Disznótor otvorio vrata psihoze, Peripetija ih je razvalila nogom, rukom i kukom. Antifa straight edge hardcore punk bend izveo je ono što bi se moglo nazvati manifestom bijesa s razlogom – distorzija, ritam i poruke koje daju šamar realnosti. Ovo mi je bio drugi put da ih slušam, ali sada, s boljim poznavanjem diskografije.
Izveli su kompletan album “Zar nisi besan?”, objavljen u julu 2024. godine, i to s tolikom snagom da se činilo kao da ga ponovo rađaju na bini. Pjesme “Isto” i “Peripetija od života” udarale su bez predaha, dok je “Ludilo ” postalo kolektivni ispad energije, kao da je sav bijes s Balkana sabijen u jedan refren. Sve ono o čemu pjevaju, sve što prozivaju i odbacuju, prenijeli su u Sarajevo bez filtera, tvrdo da tvrđe ne može.
Poseban akcenat stavili su na promociju straight edge kulture, ne kroz propovijedanje, nego kroz životnu dosljednost. To se osjetilo u svakoj gesti, svakoj noti nastupa. Nema alkohola, nema droge, nema bijega, samo fokus, ideja i ritam koji udara pravo u lice apatiji. Peripetija je tu da dostavi poruku i pouku, da se može živjeti čisto, misliti jasno, trezveno i vikati iz dubine grla bez ičega što muti um i ostavlja dugoročne posljedice na pojedinca i njegovu/njenu okolinu.
Ako je u Aristotelovoj definiciji peripetija nagli obrat, onda je za nadati se da će nekom Peripetija biti (ili već je) svjetlo na kraju tunela.
Treći na bini, Urlik – postjugoslavenska punk rock mizerija koja se ne skriva iza nostalgije, već je koristi kao gorivo. Nema oplakivanja prošlih vremena, imamo šta imamo, tu smo gdje smo. Kada sam prvi put čuo njihov album, recenziran od strane našeg urednika, nisam bio previše oduševljen, ali me nakon drugog ili trećeg slušanja vrtlog mizantropije ubacio u mašinu da sam s guštom jedva čekao da ih čujem i uživo.
Njihove pjesme kao što je “Ružni grad” iz zvučnika su cijedili onaj njihov prepoznatljiv mračni, tegobni, ali beskrajno energični punk rock, koji istovremeno diše i punk i rock’n’roll, a s čime se mogu poistovjetiti. Taj balans je, naravno, rezultat tandema D.R. Sjordgrendstena i Tase, koji zajedno isporučuju zvučni zid pun rana, ali i inata i one pankerske upornosti.
D.R. se na sceni ponaša kao čovjek koji je gitaru pretvorio u oružje cinizma. Njegove prljave, ali precizne gitarske dionice nose onaj stari, iskonski šmek rock’n’rolla, sviranog iz potrebe, a ne iz pozerstva. Nema tu inovacije u nekom uglađenom smislu, sve je već negdje viđeno i odslušano, ali način na koji Urlik to slaže u svoje pjesme stvara potpuno novu, začuđujuće zaraznu energiju.
Refreni su jednostavni, ali ubitačno efikasni; “Od humanizma do mizantropije” i “Urlik očaja” natjerali su i najtvrđe tipove u publici da urlaju iz sveg glasa. U trenucima kad vokal utihne, bend i publika preuzimaju “uh-u!” koji su pretvorili AG u sirovu, pulsirajuću masu.
Urlik na bini izgleda i zvuči baš kao što ih zamišljaš ako žmiriš i slušaš: isprebijani životom, ali ne slomljeni. Njihov “ružni grad” nije samo Beograd; to su svi naši gradovi, sve naše izgubljene face, naši luđaci, naš besmisao. Urlik ogoljava postjugoslavensku dušu, onu što se još uvijek ne miri s time kako je svijet ispao i u šta se pretvara.
Moram se osvrnuti i na Urlikov komentar i traženje oprosta za nemila dešavanja u toku agresije na naš grad i državu devedesetih. Kapa do poda!
Za kraj ovog haosa izlazi beogradski KPAX! kojem se za razliku od nastupa na SAWA-i priključuje Ljubomir Babić – Ljuba. Kako se već približavala ponoć i u jednom trenutku me uhvatio strah da se veliki dio publike koja izađe vani između bendova neće vratiti, nakon prvih taktova sam odahnuo kada sa publika pridružila tik uz Mandu u prvim redovima, kako i on reče u našem intervjuu ‘’Klasična kafana, svi u sevdahu, zagrljeni pevaju u glas sa mnom. Šta reći.’’
Čim su krenuli prvi akordi “Našeg trenutka”, publika se stopila s bendom u jedno disanje. Nizale su se “Visoko prizemlje”, “Glas”, “Najbolja”, i nezaobilazne “Granice”, koje su u Sarajevu te noći dobile potpuno novo značenje. Refren je prerastao u zajednički poklič “Izraela nema, neće ga ni biti” – trenutak zajedništva, solidarnosti i otpora koji se nije mogao izrežirati.
To nije bio politički stav, to je bio emocionalni urlik naroda koji zna kako izgleda kad te precrtaju s mape svijeta. Kako je noć odmicala, KPAX! su sve više razarali granice između benda i publike. Mikrofon je kružio rukama, ljudi su pjevali kao da sutra ne postoji. Kad je došla na red “Žvaka”, klub je već bio u delirijumu. Znoj, glasovi, eho i distorzija – sve se spojilo u jednu nerazdvojnu masu.
Hladnoća i distanca koju KPAX! nosi u svojim podžanrovskim disertacijama ovdje su se istopile. Umjesto odvojenosti, osjetila se bliskost, razumijevanje i katarza. Sarajevo je, disalo u istom ritmu s Beogradom i studentima, bez granica i bez predrasuda. Bilo je to zatvaranje večeri dostojno cijelog “Haosa u Sarajevu”.
Disznótor nas je bacio u vrtlog psihoze i bijesa, Peripetija nas je natjerala da urlamo protiv svijeta i vlastite slabosti, a Urlik je podsjetio da i u ružnim gradovima, punim izgubljenih lica, može postojati pank koji liječi i tjera da se smiješ i plačeš istovremeno. Na kraju, KPAX! nas je sve ujedinio kroz vrtlog emocija i sevdah, pretvarajući hladnoću u kolektivnu katarzu.
Sjećanje na ovu fantastičnu večer ostaje, ne samo kao serija nastupa, već kao dokaz da muzika i dalje može biti glas otpora, zajedništva i slobode, čak i u svijetu koji često izgleda premalo pravedan. Kad se vrata zatvore, a svjetla ugase, ostaje buka s razlogom, haos s porukom i trenutak kada se Sarajevo osjećalo povezano kroz hardcore, bijes i strast.
