KO: KRV, Motherpig
KAD: 27.11.2010.
GDJE: Klub AG
Sarajevska black metal horda KRV zaista je u ovih sedam godina pokazala da bend iz Bosne i Hercegovine bez ikakve prošnje i milostinje može uraditi mnoge stvari i to isključivo zahvaljujući vlastitom trudu i ulaganju.
Zato je i pomalo tužan povod za svirku koja se desila 27. novembra u Klubu AG. Bio je to zadnji živi nastup KRV-i. O razlozima razilaženja (sa mogućnošću ponovnog nenadanog okupljanja, kako su rekli članovi benda) govorili su u intervju za emisiju “The Aebyss” prije mjesec dana. KRV jednostavno nije jedan od onih bendova koji bi dopustili da nakon četiri albuma i hrpe drugih izdanja bend živi na aparatima, zato su se časno oprostili sjajnom svirkom i otišli u stilu. Doduše, nije sve toliko tužno – ova svirka je i promocija njihovog najnovijeg, četvrtog izdanja, albuma “Ograma”.
Podršku u AG-u na zahtjev članova KRV-i pružio je sarajevsko-županjski trio Motherpig čiji je vokal i basista potpisnik ovih redova, te bi bio nepotizam da pišem o vlastitom bendu (iako mi ne bi bio prvi put!). Mogu samo reći da smo predstavili tri pjesme sa našeg debi albuma koji je snimljen prije par dana i da su te pjesme, kao i naše, dobro poznate hitove metalci, pankeri i rock’n’rolleri savršeno dobro primili, te da je Motherpig ekipa prezadovoljna svirkom.
A poslije nastupa od nekih pedesetak minuta gdje je Motherpig zagrijao, na binu je izašao bend KRV koji je atmosferu doveo do tačke usijanja. Kako sam bend pratim sedam godina i bio sam na najmanje 90% njihovih nastupa, u isto vrijeme mi je bilo poprilično drago i tužno što je tek na ovoj zadnjoj svirci atmosfera bila onakva kakva priliči bendu kakav je KRV – divlja i nesputana. U više navrata sam svjedočio inertnosti mase na koncertu ovog benda, a tu noć sam svjedočio masovnim šutkama i benganju. Može biti da je mlada, svježa sarajevska metal krv u vidu par novih lica na koncertima doprinijela razvoju situacije u ovom smjeru, ali mislim da je ovdje ipak ona stara posrijedi – shvatiš šta si izgubio tek kad toga nema.
Koncert je meni lično protekao na najbolji mogući način, ali na izvođenju pjesme “Crni Jebeni Metal”, neoficijelne himne benda, kada sam shvatio da je ovo najvjerovatnije zadnji put da pjesmu slušam uživo, malo je reći da me je nešto stegnulo u prsima i da mi nije bilo drago što se nalazim na sahrani jednog ovakvog benda koji je meni lično ne samo otvorio put ka jednom zanimljivom metal podžanru, već čiji su članovi moji dobri prijatelji sa kojima sam i svirao (ili i dalje sviram). Slušao sam pjesmu i stotinjak grla kako izvikuju imena Rusmira Čengića i Heretika Rajka i povezuju ih sa Crnim Jebenim Metalom. I onda sam se upitao zna li mlađa ekipa ko su ti ljudi uopšte. Na kraju shvatih – kao da je i važno, znaju li. Važno je da su tu i da cijene nečiji rad. A Heretik Rajko mi reče – ma sreća što ne znaju.
Šta na kraju reći? Nema se tu šta pametno dodati. Da je neka drugačija situacija, da su drugačija vremena, da smo negdje drugo, možda bi KRV i dalje tekla. Ovako, stala je. Nećemo se opraštati, rukovat ćemo se i reći: hvala na svemu u ovih sedam godina jer da vas nije bilo, postavlja se pitanje kako bi danas dosta stvari na ovome što pompozno nazivamo scenom zaista izgledalo.
CRNI JEBENI METAL!
