Da se odmah razumijemo, nemam nikakav problem sa all star postavama i projektima, ali vrijeme i slušanje su mi dokazali da veoma rijetko super grupe i muzički projekti više poznatih ljudi ispadnu bilo šta više od klasične krave muzare koju izdavačke kuće muzu li muzu. Možda jedini all star projekt koji je po meni stopostotno uspješan, a i kako ne bi bio kad je nastao iz dječačke zaljubljenosti, je Grohlov Probot.
Empires of Eden, projekt Stua Marshalla, bivšeg člana Dungeona, mi posebno nije zapeo za oči jer se kreće u domenu power, pa čak i melodičnog heavy metala koje mogu slušati, ali jednostavno nisam pretjerani ljubitelj takvih stvari. No kako je došao promotivni disk, spremim ja u player album sa pravopisno netačnim imenom i opalim. Kad ne lezi vraže…
O čemu se zapravo radi? Kompozitor, aranžer i multi-instrumentalista Stu Marshall napiše pjesme, a onda pozove svjetski poznate vokale iz domena power i heavy metala da otpjevaju svoje dionice. Ovo je treći album Empires of Edena, prije njega snimljeni su “Reborn in Fire” i “Songs of War and Vengeance”, ali tek sa ovim trećim, postava je zaista zvjezdana.
Kada bi rasčlanili sve faktore novog izdanja Empires of Edena, to bi izgledalo otprilike ovako. Muziciranje Stua Marshalla (i bubnjara Jasixa) je vrhunsko. Riffovi su već poznati, nije to ništa preludo inovativno, ali je veoma čvrsto odsvirano i kroči nekim putem kojim idu bendovi kao što su Iron Maiden, Accept, Savatage (nije da sam aktivan slušatelj danas, sjećam se iz srednje škole). Pri kraju muzičkog aspekta dolazimo do izbora gostiju na ovom albumu i sve pohvale na račun gospodina Marshalla koji je očigledno uspio ubosti sa kombinacijom starih zvjerki i mladih i nadobudnih. Udo Dirkschneider na pjesmi “Hammer Down” pokazuje zašto je najbolji vokal Accepta ikad (kontrirajte, kontrirajte) i jedan od najboljih vokala heavy metala ikad. Rob Rock (Avantasia, Axel Rudi Pell) otvara album sa pjesmom “Cry Out” i daje pjesmi apsolutni maidenovski štih. I ostatak posade briljira, svako donosi nešto svoje, ali kvalitetno. Vrijedi spomenuti i gospodina Munroea iz Metal Churcha koji sa pjesmom “White Wings” zatvara album. Ako vam bendovi Accept, U.D.O., Masterplan, Riot, Edge of Forever, Metal Church lijepe osmijeh na lice kada pričamo o vokalnim izvebama, onda je ovaj album prava stvar za vas.
Dvije najveće boljke ovog albuma su grozno grafičko rješenje omota (ubi od šarenila i jeftinog Photoshopa), kao i produkcija. Produkcija je loš primjer kada pričamo o temi loudness wara. Zaista, zašto moram odmarati nakon svake treće pjesme svoje uši? Moderno je da nekontrolisano zakucate sve na vrh? Pravi heavy metal je na pametan način glasan, nije heavy metal prevući reglere na vrh. Ono što zaista čudi je činjenica da je i produkciju radio Stu Marshall koji je uspio stvoriti album moćan i dostojan osamdesetih da bi ga onda prekakio sa Andy-Sneap-masturbira-gledajući-sliku-Ricka-Rubina produkcijom. Neka sljedeći put prepusti produkciju nekom drugom.
“Channelling The Infinite” predstavlja i više nego solidan muzički projekt za ljubitelje heavy i power metala koji bi se mogao bez problema svidjeti i ostalima, a pod uslovom da istrpite modernu, groznu produkciju. No šta sad, 2012. je…
COVER ART:
INFO:
Ime benda: Empires of Eden
Ime izdanja: Channelling The Infinite
Izdavač: EOE
Godina izdanja: 2012
Website benda: http://www.empiresofeden.com
Hvala na čitanju! ISK testira nove načine komunikacije sa publikom, oslobođene algoritama društvenih mreža.
Budi dio zajednice koja njeguje rock'n'roll i srodne subkulture!
PRIDRUŽI NAM SE NA ISK DISCORDU!
