Nije da smo planirali, ali čini se da smo prošle godine započeli tradiciju proslave ISK rođendana. Tako je ove godine, 12. augusta u sarajevskom klubu AG, održan koncert-proslava devetnaestog rođendana ISK, uz svesrdnu pomoć Tuborg ekipe i podršku Morphiona. Nije izostao ni rad pod sloganom “što bi lagano kad možemo komplikovano”, pa sam odlučio sebi dodatno zakomplikovati život i snimati prvu živu epizodu podcasta Pank Trepezarija, pred publikom i sa gostom Daškom Milinovićem, novosadskim radijskim magom.
Snimanje Pank Trepezarije počelo je sa zakašnjenjem od nekih sat vremena, u 18 umjesto u 17 sati, i unutar kluba AG umjesto u bašti istog kako je bilo planirano. Samo kašnjenje i problemi koji su doveli do toga su meni odlična pouka šta ću drugi put, organizaciono gledano, uraditi drugačije. Samo snimanje je proteklo sjajno, i zahvalan sam Dašku što se pridružio Mimi i meni u ovoj avanturi. Ako želite znati šta Daško tačno radi i zbog čega je gigant kakav jeste, bacite uho na emisiju Alarm.
Koncertni dio noći započinje nešto prije 22 sata, a na binu se penje grupa Fakat!. U nešto više od dvije godine postojanja i sa tri objavljena autorska singla za pasom, Fakat! se pokazao kao jedan od neobičnijih bendova sarajevske rock scene. Razlog zbog kojeg sam ih lično zvao da nam se pridruže je moja ljubav ka zvuku koji proizvode, a koji je najlakše opisati kao protopank/prvogeneracijski punk, sa dodatkom karakterističnog komercijalnijeg ex-Yu pank zvuka.
Fakat! zvuče i izgledaju dobro, zabavljaju se na bini i to se vidi. To je iznimno važno za cjelokupnu sliku benda. Na Balkanu očajnički fali bendova koji rock’n’roll posmatraju kao dobru i nevinu zabavu, bez da upiru da kažu ništa. Upravo ovaj trojac vraća postavke na početne, tjera na ples i zabavlja. Ne dajte da zbuni podatak o tri autorske pjesme, Fakat! rade na novim i izvode ih uživo, ali su tri dosad studijski snimljene. Da sam na njihovom mjestu, snimio bih album u komadu, podijelio ga online, spržio na kasete i svirao po cijelom Balkanu, barem dok godine i obaveze to dopuštaju.
Nakon pauze od nekih 20 minuta, na binu AG-a izlaze članovi novosadskog Turbonegro tribute benda Anal Gestapo. Podosta se dumalo o tome da li uopće Anal Gestapo zvati na ovakav događaj, zbog posvećenosti ISK autorskim bendovima. Razloga za je ipak bilo mnogo više. Prije svega, ovo je bila specijalna slavljenička prilika i željeli smo napraviti zabavnu atmosferu koja će (pretpostavljalo se) prijati svima. Drugo, Turbonegro nećemo više nikad gledati i slušati na čelu sa Hankom Von Helveteom.
Anal Gestapo je izuzetno posvećen slavljenju ostavštine death punk legendi iz Norveške. Obučeni su u teksas, našminkani, glasni i usvirani. Kada sam prvi put slušao Turbonegro 2008. godine u riječkoj Harteri, nagurao sam sjećanja u rejon izmaglice, uzbuđen zbog prvog susreta sa jednim od omiljenih bendova. Trezvenije sam ih slušao i gledao 2015. godine na Speedfestu u Holandiji i mogu vam sa potpunim pravom reći da je Anal Gestapo usviraniji i impresivniji bend od tog originala.
Većina set liste sastojala se od pjesama iz zlatne ere benda, poput hitova sa albuma “Party Animals” i “Apocalypse Dudes”, ali nisu se libili ići i do “Ass Cobre”, pa i u kasnu fazu benda. Kako su mi i sami rekli, Anal Gestapo je projekt drugova koji ne sviraju aktivno u drugim bendovima. Jedan od njih živi i preko Velike bare, pa je bio pun pogodak datum proslave ISK rođendana jer smo ih uhvatili sve na jednom mjestu.
Koncert je zaključio moj bend POPIK. Kao usvirani povratnici sa Monteparadisa, skontali smo da nismo svirali u Sarajevu godinu dana i da je ovo savršena prilika. Prošlogodišnja svirka prošla je u izmaglici alkohola i adrenalina, ovogodišnja me slomila obavezama i činjenicom da je bilo dogovoreno da ćemo svirati posljednji. Nisam ni bio svjestan kako je bilo ljudima sve dok nisam sišao među njih nakon koncerta.
Meni se cijeli nastup činio ispodprosječan (još jedna pouka vezana za onu gornju), ali bit će da sam bio previše samokritičan jer s kim god sam razgovarao, niko nije krio oduševljenje, pa smo veoma brzo dobili u znak zahvale mnogo pića koja nismo uspjeli popiti, a i rasprodali smo sve majice pripremljene za ovu priliku.
Možda će nekome biti smiješno ili neobično, ali ovakav entuzijazam ja dosad nisam doživio u Sarajevu.
Meni najdraži prizor i uspomena sa koncerta ostat će prisustvo djevojčice od nekih petnaestak godina koja je prvi put došla na svirku, zajedno sa svojim tatom. Znati da si nekome dio prvog koncertnog iskustva je divna stvar i očigledan dokaz naše upornosti da doguramo do ovih godina.
Pored Novosađana na bini, u publici je bilo iznimno mnogo ljudi koji su iz Novog Sada, ali i Goražda, Beograda, Priboja i Splita došli na ISK rođendan. Ako vrijedi, vrijedi zbog toga.
Sretno nam na putu ka dvadesetoj godišnjici!
Iznimnu zahvalnost za pomoć oko realizacije ovog rođendana upućujem Dini, Elmi, Morphion ekipi, Mimi, Tuborgu, Dašku, Mirsi, Mirzi, bendovima i svima koji su došli i (nadam se) odlično se zabavili! Rispekt za moju, ISK ekipu!
Ako sam nekoga zaboravio, znajte da vas čuvam u srcu!
You must log in to post a comment.