Ne mogu reći da mi je Debeli Precjednik (Fat Prezident) the najdraži bend. Slagao bih kada bih to uradio. Oni koji me poznaju, znaju da ovaj bend kod mene nikad nije zauzimao poziciju na kojoj su Pasi, Ofsajd, KUD Idijoti, ili u globalnim okvirima, Bad Religion, NOFX i Propagandhi.
No nesporna je činjenica da je Debeli Precjednik jedan od najboljih bendova našeg zajedničkog govorno-kulturnog prostora, čije koncerte posjećujem kad god i gdje god to mogu. Tako sam prvi put ovaj bend uživo slušao u Sarajevu 1.12.2007. godine, zatim na SAWA festu u Županji (mislim 2012. godine), a potom i u zagrebačkoj Tvornici kulture 2016. godine.
Pored kvalitetne muzike koju ovaj bend stvara evo skoro 30 godina, ono zbog čega ih dodatno cijenim i što vrijedi istaći je njihov jasan politički stav koji zauzimaju i kojeg se ne libi javno istaći, što ipak ne rade svi koji sebe svrstavaju u punk. Tako su u martu 2014. godine u rodnom gradu sa humanitarnog koncerta u Osijeku otjerali naci-fašiste koji su skandirali dizanjem desnice, pri čemu su jasno rekli da su oni antifašistički bend, da dizanje desnice nije dozvoljeno, a naročito ne na humanitarnom koncertu. Publika je ovu gestu frontmana Tina Kovačića Koce podržala glasnim aplauzom odobravanja.
Debeli Precjednik je u maju ove godine, nakon sedmogodišnje diskografske pauze, izbacio novi album “Atomac” na kojem se nalazi 12 pjesama, a koji je zapravo spoj emocionalnog, ličnog i političkog.
Ono lično se ogleda već na prvoj traci koja otvara album, pjesmom starom nekoliko godina (napokon vizualiziranom) koja me tematski podsjeća na pjesmu drugog sastava iz Osijeka, benda Gužva u 16-ercu i njihovu “Mene više nema”. Iako egzistencijalistička, svojim brzim tempom i odličnom melodijom, te pauzom pred završni dio pjesme koji podsjeća na Propagandhi, ova pjesma najavila je odličan album pred nama.
Odveć lično nastavlja se u pjesmama “Misery Loves Company”, “Pičke Ne Vrište” posvećenu Ivanu Antoliću, vokalu benda Pičke Vrište, koji je preminuo krajem jula 2019. godine, “The Box”, “Dear Mom”, “Di”, “Grey By Days”, i završnom pjesmom “Legica”.
Ono političko se ogleda u pjesama “Babylon”, “Slavery 2.0”, “Maska” (gdje opet čujem Propagandhi), te predzadnjoj, jakoj antiratnoj “Warzone”.
Ali nemojmo zaboraviti: lično je ujedno i političko.
Album je dvojezičan, kao i prethodna izdanja DP-a, što je, vjerujem, jedinstveno ovom bendu, barem na našim prostorima – sa temama pjesama kao što su nasilje života (i smrti), sjećanje, usamljenost kao odlika (post)modernog društva, sve izrečeno kroz dozu bijesa, ljutnje i velikog emotivnog naboja.
“Anger is a gift”, rekao bi Zach de la Rocha, vokal benda Rage Against The Machine, a upravo to nam demonstrira Tin Kovačić Koca na albumu “Atomac”. Kocin glas i dalje zvuči odlično, pojačan uvježbanim bendom i odličnom produkcijom.
Nadam se da ono nema me sa početka albuma nije definitivno. Jer su DP ovim albumom pokazali da ih i 30 godina poslije, itekako ima. Šteta je što ih nismo gledali na ovogodišnjem SAWA Festu, ali je za nadati da ćemo se već negdje vidjeti u skorijoj budućnosti: u Zagrebu, Županji, ili što da ne, Sarajevu. Volio bih da i nove, mlađe lege i legice čuju i vide ovaj bend uživo. Da vide da ih (još uvijek) ima.
Hvala na čitanju! ISK testira nove načine komunikacije sa publikom, oslobođene algoritama društvenih mreža.
Budi dio zajednice koja njeguje rock'n'roll i srodne subkulture!
PRIDRUŽI NAM SE NA ISK DISCORDU!
