Igrajući Trepang2 još jednom sam shvatio da su moji korijeni u FPS žanru devedesetih godina. To su moja najranija sjećanja i najvažniji izvori ljubavi ka ovom danas više-manje mutiranom žanru. Ne možemo reći da devedesete nisu bile brze i eksplozivne; imali smo Shadow Warrior, Doom 2 i Duke Nukema. Međutim, tek nastupanjem novog milenija, FPS žanr je postao nabuđeniji, glasniji, dolaskom nekih novih klinaca koji su donijeli svoje fore, baš kako i treba biti.
Zašto ovakav uvod? Kažu da Trepang2 funkcioniše kao duhovni nasljednik serijala F.E.A.R. Nekim čudom (čitaj: kompjuter slabije konfiguracije) sam propustio cijeli F.E.A.R. serijal. Nekoliko puta sam skoro kupio trilogiju, ali nisam jer ionako imam previše igara. Zato je nemoguće, pa čak i bespotrebno, govoriti o tome koliko je Trepang2 uspio sačuvati duh naslova sa kojim ga uspoređuju. Moguće je povući i neke druge, vrlo konkretne i validne usporedbe.
Priča u igri Trepang2 postoji, i ništa više od toga. Vi ste “ubersoldat” kodnog imena 106, rezultat ko zna kakvih eksperimenta. Spletom okolnosti, vlastite snage i izdržljvosti otkinuli ste se sa lanca, pobjegli iz laboratorija u kojem su vas držali, pridružili se drugoj tajnoj organizaciji i sad haračite po svijetu za njihove ciljeve. Trepang2 je primjer potvrde da nije problem u klišejima; svaka priča je već ispričana na milion načina. Problem nastupa kada se klišeji slažu tako da ne služe svojoj svrsi jer onda postaju samo narativna lijenost i neznanje. U slučaju Trepanga2, evidentno je da je priča bila nešto na čemu se počelo raditi kasno, pod sloganom “lako ćemo”, pa smo dobili šta smo dobili – ništa.
Sa nerazrađenom krovnom pričom, ni atmosfera se ne doima kao nešto na šta se obraćala pažnja. Trepang2 je dominantno akcija sa elementima horor žanra. Strava se nazire tu i tamo, kroz pokoje iskakanje čudovišta i dizajn. Nažalost, nije teško upitati je li moglo i bez toga, prvenstveno zato što svaki “horor trenutak” natjera igrača da slegne ramenima. Pomislite na Doom sa Dwayneom Johnsonom: je li vas prepao ili smorio?
Vjerujem da pripadam manjoj grupi ljudi sa inzistiranjem na priči i atmosferi, a da većina u staroškolskom FPS-u želi vidjeti napucavanje. Na veliku žalost, ni tu nemam najbolje vijesti.
Činovi kretanja po nivoima i pucanja su solidni. Tu se ne može mnogo zamjeriti. Čak i na Playstationu 5 sa korištenjem joysticka, kretanje je lagano, fluidno. Čini se da je Stošestica skoro pa uvijek najjači lik u prostoriji (što igra kompenzira većom količinom neprijatelja); klizi prostorom kao po puteru, sa mogućnošću ulijetanja klizećim, što se koristi da se neprijateljima sa štitom razbije ta linija odbrane. Jednom kad uhvatite ritam, počet ćete se ludo zabavljati, no problem nastaje u trenutku kad borba prestane. Zamislite da ste uhvatili ritam na partiju i plešete i neko odjednom upali svijetlo i ugasi muziku. Nakon svake borbe počinje hodanje do iduće, pa se okršaji čine kao nepovezane, izdvojene instanca agresije – klanje u jednoj prostoriji, kretanje kroz niz hodnika, klanje u drugoj prostoriji.
Usporavanje vremena koje još od Maxa Paynea zovemo “bullet time” je izuzetno korisno jer okršaji u Trepangu2 funkcionišu kao haos koji je uvijek umalo pod kontrolom. Meci pršte, neprijatelji vrište, krv se prosipa na sve strane, gdje god da se okreneš nešto curi ili iskri. Pomislite li na Hotline Miami ili reboot Doom franšize, imat ćete poprilično dobru sliku intenziteta.
Ma kako zadovoljavajuće bilo, kretanje i pucanje u Trepangu2 ne mogu biti dovoljni za pozitivno iskustvo. Dva elementa koja su mi poprilično zasmetala su količina metaka i otpornost neprijatelja. Nemam problem sa menadžmentom resursa, ali mi se isti u ovakvoj igri čini kao potpuno suvišan. Ne doima se da je ubačen sa razlogom već kao rezultat manjka testiranja. Kontinuirano ćete ostajati bez metaka, čak i na lakšim nivoima težine, a zadovoljstvu neće doprinijeti neprirodna otpornost neprijatelja. Ispucati cijeli šaržer u nešto što je glava mutiranog čudovišta, tu mogu prihvatiti otpornost na olovo, ali kad istu količinu nasilja moram demonstrirati pred ljudskim protivnicima, to mi je znak da je neko baš bio lijen prilikom programiranja štete.
Dizajn nivoa i neprijatelja je više nego tipičan, te ostavlja dojam kupljenih grafičkih elemenata koji su ubačeni u igru bez ikakvih intervencija. Cijela igra je neprirodno mračna, zvučni dizajn je standardan.
Trepang2 ostavlja dojam solidnog moda popularne igre, nikako punokrvnog naslova, kao da je kreativni tim znao šta želi uraditi, ali evidentno nije znao kako. Ako želite intenzivnu igru koja donekle vuče na FPS-ove od prije 2 dekade i njihovu površnost, zgrabite igru za vrijeme velike rasprodaje jer nedostatak šarma starih naslova jednostavno ne opravdava punu cijenu.
