Na prvoj liniji fronta sudara metal, punk i neocrust estetike, rodio se “Remnants” sastava BONEASH. Riječ je o izdanju koje nosi sav bijes i očaj postindustrijskog svijeta, ali i nevjerovatnu melodičnost koja se provlači kroz slojeve distorzije i d-beata. “Remnants” je manifest egzistencijalne boli, prkosnog preživljavanja i mračnog otpora, album koji na izuzetno uvjerljiv način spaja metal, crust i hardcore u mračni pejzaž.
Otvaranje albuma s pjesmom “Endless Grief” odmah pokazuje da BONEASH ne bježe od melodije, čak i kada gaze po najcrnjem crust terenu. Gitare se nabijaju o zid zvuka, ali iz tog zida probijaju melodične linije koje nose gotovo epsku notu. Tekst je sukob; unutarnji i vanjski, borba sa spoznajom, lažima i konstantnim opravdanjima.
Refren donosi ključnu poruku: opstaje samo najjači, ali snaga ovdje nije gola brutalnost, već upornost, volja za istinom i preživljavanjem “under the sky”. Vriska, naboj emocija, nije to samo bijes, već i bol, što stvaraju savršen balans između hardcore sirovosti i neocrust melodičnosti.
Ako je “Endless Grief” bio manifest boli i opstanka, “Terminal” je potpuni raspad zvuka i lirike. Pjesma kreće mračnim, gotovo nihilističkim tonom: “I sit in you, await my time / when I will be in control”. Osjećaj zarobljenosti u vlastitom umu ubrzo prerasta u eksploziju bijesa i autodestrukcije. Ritam sekcija ovdje dolazi do punog izražaja, neumorno, prema tački pucanja. U “Terminalu”, BONEASH pokazuje svoju najmračniju stranu koja vodi slušatelje dublje u ponor “Remnantsa”.
Brza i apokaliptična “Kingdom Come” služi kao šut adrenalina, sa tekstom koji evocira biblijske slike pakla i sudnjeg dana. “Fiery locusts, death of the sun” i muzika koja prati liriku fanatičnim tempom i zbijenim rifovima. Pjesma ostavlja osjećaj grandioznog rušenja svega poznatog, svojevrsni soundtrack konačnog obračuna.
Naredna traka “To Decide” je sirovi hardcore u najogoljenijem obliku, rafalni napad na licemjerje i prazne riječi. Tekst je pun bijesa i direktnog sukoba, bez nekog pretjeranog uljepšavanja. Poruka je jasna: ako ne odlučiš, život će odlučiti umjesto tebe – i to brutalno.
Nakon mračnijih i težih tonova, “Jump” dolazi kao “veselija” eksplozija čiste energije. Ovdje BONEASH pokazuju svoju sposobnost da mračnu estetiku spoje s euforičnom energijom, stvarajući trenutak eskapizma. Efekat katarze je prisutan kroz ispoljavanje frustracija i bijesa.
“Self God” počinje slikama vatre i pada, prizorima neba koje se urušava, što odmah priziva osjećaj neminovnog kraha. Posebno upečatljiv je dio u kojem vokal gotovo manično zaziva kaznu, nudeći sebe kao žrtvu, trenutak potpunog sloma i predaje. Pjesma završava porukom “All I have left will be broken” koja zvuči kao epitaf.
“Pull the Sky” se obraća direktno slušatelju; BONEASH ovdje sjedinjuju svoj gnjev s filozofskom notom. Kritika “kulta smrti” nije samo politička ili religijska, nego i egzistencijalna, kritika čitavog sistema u kojem dominira mržnja i strah. Kao pjesma, Pull the Sky stoji na pola puta između pankerskog manifesta i apokaliptične poezije.
“Broken Shell” donosi mračnu alegoriju propadanja i ponovnog rađanja. Slike raspadnutog tijela “okruženog muhama” stapaju se s motivom reinkarnacije. Ciklus smrti i života prikazan je bez romantizacije, kroz jezivi naturalizam. Muzika prati tu atmosferu, s teškim i usporenim rifovima koji stvaraju osjećaj truleži i težine, dok povremene ubrzane dionice donose nagovještaj pokreta i novog početka.
Kratka, ali efektna “Ancient One” govori o tišini i kraju jedne ere. Muzički, pjesma se oslanja na repeticiju i atmosferu klaustrofobije, ostavljajući slušatelja u osjećaju pritiska, kao da je doslovno pod zemljom.
“Skeletons Leisure Park” zvuči kao vašar gdje prava zabava počinje nakon života. Tekst se igra paradoksom: obećava “sreću i zadovoljstvo”, ali cijena ulaznice je – meso, tijelo, život. To je istovremeno satira konzumerizma (plaćaš da bi imao najbolji provod života) i alegorija smrti kao konačnog kraha. Sarkazam i ismijavanje ljudske požude za ovozemaljskim zadovoljstvima.
Na narednoj “Face the Fear” traci, vidimo pretapanje internih sukoba, refleksije s osjećajem stezanja vrpce oko vrata. Tako se ponaša i ritam sekcija koja doprinosi gušenju u vlastitom preispitivanju.
Predzadnja pjesma albuma unosi snažnu političku i društvenu notu. “Whistleblower” govori o ljudskoj hrabrosti i tragično visokoj cijeni istine. Gorak okus, ali posveta onima koji su spremni poginuti za istinu.
Posljednja pjesma na albumu je “Remember the Name”; šalje poruku da bez zajednice individualizam vodi u prazninu i smrt. Rifovi utegnuto i melanholično prenose kako se bliži kraj, a vokal nam odaje utisak nihilizma i prihvatanja beskrajnog ništavila.
“Remnants” je album koji na izuzetno upadljiv način spaja metal, crust i hardcore u jedan pejzaž. Od melodičnog, ali gnjevnog otvaranja (“Endless Grief”), preko brutalnih i nihilističkih eksplozija (“Terminal, To Decide”), groteskne satire (“Skeletons Leisure Park”), pa sve do politički nabijenih tonova (“Whistleblower”) i konačnog sumornog obračuna sa samim sobom (“Remember the Name”), BONEASH iscrtavaju puni spektar ljudskog očaja, ali i otpora.
BONEASH – Remnants | 2025
