Njemačko-američki sastav Defeated Sanity nastupio je 6. augusta 2025. u sarajevskom AG-u, predstavljajući brutalni death metal komponovan više od tri decenije. Bend je osnovan 1993. godine, a prije samog nastupa imali smo priliku kratko porazgovarati sa osnivačem i bubnjarem Lilleom Gruberom.
Kroz vaše tekstove se prožimaju teme nihilizma, misticizma i društvene zablude. Jesu li to apstrakcije ili odražavaju lična i kulturološka iskustva koja ste imali, posebno u današnjem svijetu?
Najjednostavnije rečeno, to su stvari koje vidimo na vijestima ili YouTubeu. Bavimo se stvarnim svijetom, nismo opterećeni fikcijom i to je smjer u kom želimo ići.
Mnogi bendovi koriste krvoproliće kao nešto čime bi šokirali druge, ali vi to koristite simbolički. Kako pristupiti nasilju kroz umjetnost, na način koji služi dubljem narativnom ili emocionalnom cilju?
Prvenstveno poštujem način izražavanja drugih bendova koji koriste nasilje i krv kroz svoje umijeće stvaranja. Ipak, danas to svakome ne leži i ne zna nositi to. Mi se nikad nismo zadovoljili i stvarali samo najbrutalnije stvari. Volimo cjelokupnu scenu, nekad će na našoj majici biti previše brutalan dizajn, jer se osjećamo da pripadamo toj sceni i nekako je prirodno da se to preslika i na naš merch. Također se to može preslikati i kroz naše tekstove, ali odlučimo i da ne pretjerujemo.
Kako Defeated Sanity čine članovi iz Njemačke i SAD-a, primijetite li neke velike oscilacije u tome kako se pristupa metalu ili čak politizira u tim različitim scenama? I da li se ove razlike pretapaju u vaš kreativni proces?
Vidim razlike, ali bi mi zaista trebalo puno vremena da objasnim kako bih usporedio Amerikance i Nijemce. Zašto sam ja lično radio sa puno više Amerikanaca je zato što se oni više posvećuju muzici. Imam osjećaj da vole više da vježbaju i sviraju, žele da više uče o opremi i slično. Jako mi je teško naći nekog dovoljno posvećenog u mom rodnom gradu, i zato veoma često nalazim ono što tražim u Americi.
Kako je death metal uvijek bio underground, ali je vremenom također postao globaliziran. Kako vi vidite svoju ulogu u evoluciji tog žanra? Da li ste tu da očuvate tradiciju, pomjerate granice ili oboje?
Iz perspektive današnjosti, jedina stvar koju možete uraditi je pomjerati granice jer žanr sam po sebi zastarijeva. Mislim da novopečeni bendovi samo recikliraju ono što su bendovi radili prije trideset godina, i ne sviđa mi se u kom smjeru to ide. Mi pokušavamo otkriti nove rifove, tradicija tu ima svoju ulogu jer zvuk i stil ostaju isti. Ali postoje tu neki detalji kojim želimo da budemo potpuno drugačiji od ostalih.
Ekstremni metal se razlio u bezbroj podžanrova. Je li “biti beskompromisan” umjetnički izbor ili jednostavno ko ste vi kao pojedinci?
Mislim da ako posmatraš nešto iskonski kao individua i radiš na tome, to je onda ono što bi trebalo predstavljati i zvati se umjetnošću. Rekao bih da želimo biti umjetnički orijentisani bez oduzimanja osobnosti. Kako sam ja glavni tekstopisac u bendu, opet svačija osobnost dolazi do izražaja kroz naše zajedničko stvaralaštvo.
