Hideous Divinity – Cobra Verde

hideousdivinity_xxx

UPOZORENJE! Nuspojave koje se mogu pojaviti tokom slušanja ovog albuma su: srčana aritmija, tahikardija, hipertenzija, tahipnea i moguća mučnina.
Šalu na stranu, Hideous Divinity nakon sjajnog prvijenca iz 2012. godine ”Obeisance Rising” nastavlja već utabanom stazom i nude odličan nastavak u vidu drugog full length izdanja ”Cobra Verde”. Bez obzira na to, imam osjećaj da je bend ostao na margini death metal scene (iz meni nejasnih razloga), pa se iskreno nadam da će ovim izdanjem privući veći publicitet.

Ono što je bitno u komparaciji dva albuma je napredak u produkciji, bubanj zvuči dosta prirodnije i kompletan miks je bolje izbalansiran. Što se tiče muzičkog dijela, bend je nastavio gdje je i stao. Pjesme su i dalje super brze, ponekad histerične uz zadovoljavajuću dozu sporijih dijelova koji drobe sve pred sobom. Idejno je sve na nivou i bend se nije previše kopirao već nam nude i nekoliko osvježenja.

Iako tehnički orijentiran bend, Hideous Divinity nisu skloni pretjerivanju što se tiče komplicirane rifologije i solo dionica. Danas je čest slučaj da mnogim bendovima tehničkog usmjerenja fale pamtljivi riffovi, a tu Hideous Divinity stupa na scenu. Njihove riffove ćete u glavi premotavati mnogo puta, jednostavno su zarazni.

Album već pomenutog naziva ”Cobra Verde” (po filmu Werner Herzoga o robovlasništvu) je konceptualan i većina pjesama je prožeta isječcima iz filma. Ako je Klaus Kinski (glavni glumac) u filmu utjelovio zlu zmiju u ljudskom obliku, onda je Hideous Divinity tu zmiju utjelovio u muzici. Da li je bend uspio prenijeti atmosferu filma u muziku, odlučit ćete sami, ali jedno je jasno – Talijani muzikom stvaraju nelagodan ambijent pun bijesa, agresivnosti, nasilja, tegobe i zla.

Album otvara pjesma  ”In My Land I Was a Snake”. Na početku čujemo scenu iz filma i onda… BUM! Kakav udarac u prepone, fantastičan riff koji automatski privlači pažnju i sprema nas za nastavak opsade slušnog aparata. Ovo je ujedno i najduža pjesma, koja je realno mogla biti i kraća, ali treba nekad znati ukrasti vrijeme bez previše smaranja. “The Somber Empire” je pjesma koja će zadovoljiti sve ljubitelje bas dionica. Kratka, ali slatka. Definitivno jedna od najboljih pjesama na albumu, a kroz muziku carstvo postaje još tamnije. “Cobra Verde”, naslovna pjesma albuma sa laganijim početkom. Međutim, i ne pomišljajte na opuštanje jer nakon prve minute kreće paljba karakteristična za Hideous Divinity. Kraj pjesme nas opet prebacuje na opušteni uvod, ali nasrtljivi Talijani jednostavno ne daju da dođete do predaha i ovu numeru završavaju svirepo. “Salt In the Martyr’s Tear” donosi sve ono što krasi prethodne pjesme. Jako zanimljivo ime, a so u suzama mučenika je naravno so suza jadnih robova. Vokal Enrico Di Lorenzo se stvarno potrudio da izrazi to mučeništvo, pa pjesmom dominiraju dosta visoki screamovi. Minus je ovaj put stvarno bespotrebnih trideset sekundi kada muzika završi.

“Sinister and Demented” – samo ime pjesme kazuje šta možemo očekivati. Zlobno i poremećeno, ovo je pravo oličenje Hideous Divinityija. Meni lično najbolja na albumu, što ne znači da će biti i novim slušateljima benda . Ova pjesma je poslužila kao najava albuma, te me na prvo slušanje odmah kupila jer je nagovijestila dvije stvari: Hideous Divinity onakav kakav jeste bez puno promjena u konceptu, te novo i furiozno izdanje.

“Desolation Within” je vjerovatno tehnički najkompliciranija pjesma sa samo jednim sporijim dijelom gdje gitare i dalje prže na maksimalnom nivou.

“The Alonest of the Alone” je pjesma na kojoj gostuje svim metalcima poznat Dallas Toler-Wade, gitarista i vokal jednih od pionira ovog žanra, grupe Nilea.
U toku pjesme se vokal benda i Dallas sjajno nadopunjuju, a zanimljivo je čuti Dallasa u nečem što ne liči na Nile koliko god oba benda dijelila žanr.

“Adjinakou” je zadnja autorska pjesma na albumu.Ovo je atmosferom nabijena spora kompozicija, sa vrlo malo vokalnih dionica koji su više prisutni u pozadini i dodaju atmosferi. Uloga pjesme i jeste da nas odmori nakon oluje koju nam je “Cobra Verde” nanio, vrlo konkretan i zadovoljavajuć kraj repertoara.

Album zatvara “The Last And Only Son”, obrada pjesme Ripping Corpsea. Potrudili su se da ovo ne bude presvirana obrada, pa je verzija Hideous Divinityija duža skoro za minut. Sama izvedba je podignuta na viši tehnički nivo, pjesma je brža i brutalnije, a produkcija je naravno modernija. Ipak, moderna produkcija nije izbrisala čar originalne pjesme. Najbitnije je da u obradi postoji jedan kompletan novi dio sa sjajnom bas dionicom.

Kroz ovu recenziju ste vjerovatno primijetili nedostatak negativnih kritika na račun ovog albuma. Razlozi su jednostavni – nema ih puno,  a i ono što bi se moglo poimati kao negativno je beznačajno u odnosu na kvalitete koje je Hideous Divinity ponudio na “Cobra Verdeu”. Njihov novi album odista predstavlja obaveznu lekciju za sve ljubitelje death metala, bili oni tehnički ili brutalno nastrojeni.

Hideous Divinity – Cobra Verde
2014 / Unique Leader Records
Website benda