Neki dan sam razvezao kratku i slatku diskusiju o jugoslavenskom rock’n’rollu i općenito muzici sa ovih prostora. Koliko god se nama svidjelo ili ne svidjelo ono što se nudilo kroz rock estradu bivše države, istina je da smo imali, recimo, veoma napredan underground koji momenta nije zaostajao za svjetskim tokovima. Zastupnik sam stava koji sam formirao godinama. Postoje ljudi koji se slijepo kunu u muziku bivše države. S druge strane su oni koji koriste svaki trenutak da na istu (muziku) pljunu, kategorički odbijajući da i pomisle da će slušati neki naš bend. Ja sam pripadao drugoj grupi ljudi, sve dok nisam shvatio da mi dosta gađenja prema muzici bivše države izaziva ne sama muzika koliko današnji konzumenti iste koji su muziku naslijedili od roditelja. Njima je ta muzika i betonske čizme i naočale sa rozim staklima kroz koje nostalgično posmatraju prošlost i odbijaju da se pomaknu dalje.
Teško se baviti muzikom na ovim prostorima, pogotovo rock’n’roll iz godine u godinu dizati na viši nivo. To što je teško izvan granica balkanskog Bermudskog trougla, u Sarajevu je gotovo i nezamislivo. Zato je evidentno za dušu umirujuća niska dosadašnjih uspjeha grupe Billy Andol. Sarajevski Billy Andol, osnovan 2009. godine, na grbaču je uzeo poprilično tešku misiju – biti nezavisan rock bend iz Sarajeva koji se tematikom ne uklapa u umiruće subkulture punka, metala i sličnih torova. To bi značilo da baš i nemaš donekle oformljenu fan bazu, a ipak ti mediji nisu blagonakloni jer nemaš momente etna i sličnih tegoba u zvuku.
Misija teška, ali momci iskusni, kičmeni stub čine članovi grupa Soba 403 i Ofsajd, dva sarajevska benda koja su prošla sito i rešeto, pa se i naučili nekim važnim lekcijama kroz svoj rad. Billy Andol je samostalno snimio i objavio dva studijska albuma, dok su za ovaj treći jednostavno nazvan “Linije” potpisali ugovor sa hrvatskom izdavačkom kućom Dallas Records.
Iza jednostavnog, ali efektno dizajniranog omota krije se svijet novog albuma na kojem Billy Andol zvuči kao svemirski brod u poređenju sa najmanje 95% rock orijentisanih muzičara Bosne i Hercegovine, bili oni podrumaši ili estradni radnici. Vođeni iskustvom steknutim na prethodna dva albuma gdje je dominirala rock muzika eksperimentalne prirode, “Linije” su odista čvrst, konkretniji album. Pjesma “XXX” otvara album bombastičnim, nabijenim uvodom koji se pretvara u fantastičan riff položen na najbolji ritam na svijetu – ravnjak. Taj početak me neodoljivo podsjetio na Franz Ferdinand, tako da su moju pažnju već tu kupili. Glas Vedada Trbonje još uvijek zvuči mladalački, kao da nije prošlo deset godina od Sobe 403. Ipak, jasno je da je uloženo truda i vježbe, te Vedad klizi glasom niz album bez problema, iako na određenim mjestima ipak previše visok za moj lični ukus. Da mu je glas iole prirodno prljaviji, bilo bi lakše, ali radiš sa onim što ti je dato, a Vedad barata sa svojim veoma dobro.
Numere se nižu, pjesme “Indija” i “Balkon” smo već imali priliku čuti za vrijeme predalbumskoe kampanje tako da se istih neću previše doticati. “Moramo!” evidentno pati od simptoma EKV-izma koji je prisutan kroz cijeli album. Ona nosi notu koja će obradovati parove ili one koji se trude to da postanu sa upečatljivim refrenom koji se može bez problema napisati u poruci osobi i da budeš istovremeno i romantičan i nevjerovatno ljigav, dok je “Prije Zvuka” u meni aktivirala osjećaje nostalgije, te me sjetnom melodijom podsjetila na neke davno prošle dane. “Linije” su bučne – ponovo se javlja taj franzferdinanovski moment na riffom na početku, da bi Billy na refrenu podivljao. Predviđam ovoj pjesmi status koncertnog hita.
Iako se Billy Andol naziva indie rock bendom, ono indie ja ne zarezujem previše jer je to skraćenica za nezavisnost, no shvatam zašto se koristi kao odrednica u njihovoj muzici. Ima tu svega – od EKV-a, Franza Ferdinanda, Musea, pa i dijelova koji su me podsjetili na koncert Paula McCartneya koji sam gledao prije nekoliko mjeseci (iz kojeg tačno razloga, veze nemam) na Youtubeu.
Album “Linije” pored zarazne i često rasplesane muzike odlikuju i manje apstraktni tekstovi u odnosu na one koje je Billy Andol isporučivao na ranijim izdanjima – nije da mi je smetalo, ali će konkretnost tekstova sada omogućiti i lakše prijanjanje pjesama uz zidove ušnih školjki mase. Album zvuči zrelo, toplo, moćno, te me produkcija podsjetila na ovu sa novijih izdanja Foo Fightersa, pogotovo zbog bubnjarskih dionica i bubnjara Jana koji evidentno voli ošinuti doboš nemilosrdno. Vidljivo je da je producentski tim u sastavu basista Haris Saračević i Dragan Jakubović u potpunosti iskoristio znanje i stvorio album koji uz malo marketinške podrške od strane Dallas Recordsa može bez poteškoća započeti dominaciju na top listama i lansiranje Billy Andola među regionalne rock zvijezde.
Billy Andol je sa albumom “Linije” dokazao da se radi o grupi iskusnih muzičara, a Sarajevo je napokon dobilo komercijalno prihvatljiv rock bend koji ne podilazi etno momentima, te u njemu ne sviraju članovi koji se zadnjih dvadeset ili trideset godina pomaljaju tu i tamo kad treba nešto odsvirati ili negdje se uslikati. Ovo je zdrav, prav bend, nova klasa, nova vrsta i “Linije” su odličan, slušljiv i energičan rock materijal koji je iduća stepenica u, nadajmo se, blistavoj karijeri četvorke.
Billy Andol – Linije
2015 / Dallas Records
Website benda
Hvala na čitanju! ISK testira nove načine komunikacije sa publikom, oslobođene algoritama društvenih mreža.
Budi dio zajednice koja njeguje rock'n'roll i srodne subkulture!
PRIDRUŽI NAM SE NA ISK DISCORDU!
