Solis je relativno novi bend koji je nekoliko puta nastupao uživo, a čije sam nastupe nažalost propustio. U međuvremenu su nas počastili premijernim izdanjem. Vidjeti da su se studijski aktivirali unutar šest mjeseci postojanja mi izaziva određeni gnjev prema bendovima koji poluaktivno ili aktivno sviraju godinu-dvije, a snimanje im nije ni na kraj pameti. Dakle, “Srušeni San”…
Dočekuju nas “Vitezovi tame” čija se atmosfera reflektuje kroz dosadnjikavu prizmu svakodnevnice i gubitka smisla za vrijeme. Osjećaj izolacije i samoće je nešto što nam ostaje kao utočište kada utočišta u empatijsko-ljudskom smislu propadnu. Čak bi se moglo protumačiti da je to neki gubitak identiteta. Muzički jako silno otvaranje, pamtljiv refren i ritam sekcija odlično prati vokal Emina Ligate koji također predvodi bend Kolektivna Šteta. U Ligatinom glasu se osjeti doza drskosti, kao i gladi za nečem boljem.
”Srušen san” je emotivnija numera blažeg ritma. Rifovima i ritmovima se ponovo istražuju ponori samoće i praznine. Nakon blažeg početka i svojevrsne recitacije, Solis daje gas i od predaha ulazi u vrtlog emocija kroz kontrolisanu vrisku Ligate. Promjena nije toliko iznenađujuća; to rade smjelo i smišljeno, dodavši dodatnu slojevitost samoj pjesmi koju sam doživio kao ispovijest unutarnjeg bunta. I kad je sve sivo, to sivilo nekad jednostavno treba prihvatiti. Možda i jedina zamjerka se odnosi na kratkoću izdanja pa mi na prvom slušanju ova pjesma i nije toliko legla, ali sam vremenom shvatio da se jednostavno radi o takvom formatu EP izdanja.
Pretposljednja pjesma ”Gladan ker” nosi metaforu gladnog psa koji očajnički ide ‘glavom kroz zid’ čime uništava samog sebe. Odlična metafora jer sam se možda i previše poistovjetio, a vjerujem i većina nas bi mogla se osjetiti isto ili krajnje slično. Muzički možda i najkompleksnija pjesma na izdanju nudi nekoliko promjena ritma sa jasno definisanim uvodom, vrhuncem i zaključkom.
Na osjećaje napetosti i melanholija dodani su i psihodelični rokenrol momenti, što mi je dalo dodatni razlog za stavljanje pjesme na listu iznova i iznova. ”Neću te ugrist’, al’ pojest’ ću sebe” mi je dalo materijala za razmišljanje i meditaciju o samom radu benda.
Kroz ponavljanje stiha posljednje pjesme ”Život je patnja” ponovno stičemo uvid na našu svakodnevnicu. Paradoksalno prihvaćanje toga je neizbježan dio fortune. Muzika prati emotivnu napetost i težinu kojom se prelijevaju bol i tuga, ali na neki fajterski, prgavi način.
Bez obzira da li će Solis nastaviti postojati ili se odlučiti za neki drugi korak, njihov “Srušen san” je izdanje na kojem im može pozavidjeti pozamašan broj bendova. Iskrenost i retrospektivna dubina numera ulijevaju povjerenje, a kompletna slika beznađa ostavlja jak dojam i ističe snagu i autentičnost ovog benda. Za prvo izdanje jako mladog benda odlično.
