OK, želim vam svima dobrodošlicu na ISK Webzine, gdje ćete u daljoj budućnosti imati priliku čitati seriju kolumni pod nazivom ”Zakašnjeli Tour Diary” u kojoj ću pisati o turneji sarajevskog benda Flatline na kojoj sam bio prisutan. Flatline i ja smo zajedno prošli sedam zemalja Evrope, i ovo je samo jedan dio događaja, jer je sve zajedno nemoguće opisati.Takve stvari se trebaju doživjeti. Dakle, krećemo lagano.
Upoznajte se na početku sa licima naše male priče:
Slaven – gitarista benda Flatline, dežurni vozač i vođa ekipe. Jedini koji je držao stoku na broju.
Igor – basista benda Flatline, čovjek koji je vječno gladan i vječno umoran. Od milja nazvan Tužnjak, zahvaljujući svom tužnom izrazu lica i neizmjernoj ljubavi prema američkom Jugu i metal muzici tog podneblja.
Zlaja – bubnjar benda Flatline, majstor štekanja konzervi ananasa. Ljubitelj Ethnies tena.
Muamer – vokal benda Flatline, najpričljiviji dio ekipe, teoretičar i analitičar. Ljubitelj Slipknota (to mi stvarno nije jasno, op.a.).
Sharan – ja – novinar, i wanna-be tour manager benda Flatline. Lice koje je preko 2000 kilometara sjedilo u sredini na zadnjem sjedištu Mercedesa. I pola tog puta prespavalo na zadnjem sjedištu.
Ostali važni, ali ne i glavni likovi su Yarda, gitarista Poppy Seed Grindera i naš vodič kroz Prag, njegova djevojka Mischa, članovi benda Poppy Seed Grinder, Leon, naš domaćin u Munchenu, Herbert, hippie iz Kafe-a Kult u Munchenu i mnogi drugi koje ću usputno predstaviti u priči.
…
Iz Sarajeva smo trebali krenuti za Krhanice, gdje je bila prva svirka Flatlinea na njihovoj turneji u 8 sati 3. avgusta. Ipak, kako sam ja imao strku sa novcem (drugim riječima, do jutra polaska nisam znao hoću li imati novca), obavijestio sam Slavena noć prije polaska da dolazim na mjesto sastanka (kod Vjetrenjače na Čvili) sa nekih pola sata zakašnjenja.
Ustao sam rano, spakovao stvari, i našao se sa bogatim članom porodice (ma da…) koji me je odvezao na putu do posla do banke, gdje sam uzeo određenu količinu finansijskih sredstava za put. Na mjesto sastanka sam došao sa nekih 15 minuta zakašnjenja, ali tamo nije bilo nikoga. I znate već kako to ide kod važnih sastanaka, iako znate da nije ništa krenulo po zlu, već najvjerovatnije svi kasne, odmah vas obuzme paranoja, pa se to desilo i meni. Jedan poziv Slavenu i saznao sam da on i Zlaja pakuju tek stvari u auto, pa sam bio zamoljen da sjednem i pričekam ekipu. Pogledao sam preko ceste i vidio Muamera kako izlazi iz tramvaja noseći jednu jako malu torbu. Malo me bilo stid, jer je moj ranac od nekih 200 litara bio pretrpan stvarima, i imao sam realnu bojazan da ta čitava torba zajedno sa ostalom opremom i ličnim stvarima neće moći stati u Mercedes. Inače, prije početka turneje, imali smo u planu da idemo kombijem, koji nam je gospodin direktor RTV Servisa odlučio finansirati u zamjenu za snimak dešavanja sa naše turneje. Kako to već ide, od toga nije bilo ništa, a ja sam još jednom dokazao sebi da radim u instituciji punoj šupaka.
No, Muamer i ja smo se našli, i shvativši da ćemo morati malo više pričekati ostatak ekipe, sjeli popiti jedan čaj u novootvorenom tržnom centru na Čengić Vili. Jutro je bilo lijepo i sunčano, te je najavljivalo ekstremnu vrećinu u toku dana.
(Mlada, ali vrlo neiskusna ekipa mladih, iskusnih muzičara trenutak prije polaska za Češku)
Iako pušimo ko Ćire, Muamer i ja smo jako neiskusno uletjeli u tržni centar i kupili samo jednu šteku Drine za 15 dana. Da nije svjesnog Slavena, bez cigara bi ostali drugi dan puta. Pijući čaj, pričali smo o BH metal/hardcore/punk sceni i hrpom nekih drugih, manje važnih stvari. Vrijeme je prošlo prilično brzo kad se pojavio sivi Mercedes, naša lađa za Evropu. Iz njega su izašli Zlaja i Slaven, i dok smo se spremali da konačno potrpamo sve stvari, Slaven me napomenuo da nema šanse da pušimo njegove cigare i koliko smo idioti što smo kupili samo jednu šteku, tako da sam ja izvalio lovu za još dvije šteke i dva paketa Duracell baterija.
Krenuli smo prema parkiranom Mercedesu i saznali da je Igor izabrao pravi trenutak za tuširanje. Ionako smo kasnili sat i pol, sad smo još morali čekati Igora. On se ipak pojavio jako brzo, noseći sa sobom kesu (ne torbu) koja kao da je izašla iz nastavka Borata. Dok smo reorganizovali stvari, izgubili smo još nekih 15 minuta, i onda smo napokon krenuli prema Češkoj.
Čekao nas je put od 1100 KM, što bi po navodima koje smo pokupili sa stranice Via Michelina trebalo trajati nekih 10-12 sati. Ipak, zahvaljujući našoj sreći i non-stopnim pauzama, naš put je trajao punih 26 sati!
Slaven je od početka puta govorio kako smo preteški i da se ne ritamo previše. Ipak, mogli smo ostati apsolutno mirni, ali nakon nekih 20 minuta vožnje, čuli smo žestoko grebanje koje je dolazilo ispod auta. Zaustavili smo auto, misleći da je auspuh, međutim, shvatili smo da se neki plastični dio Mercedesa odvalio i počeo grebati cestu. Sreća u nesreći, taman smo se zaustavili kraj nekog brzog servisa u kojem nam je čovjek sve sredio za 5 KM. Tu smo nastavili naš put.
Put kao put i nije toliko naporan, ali bilo bi puno lakše da smo imali obećani kombi, ili klimu u autu. Ovako je Slaven izumio sistem ”dva prsta”, što je značilo da je svaki prozor bio otvoren u veličini širine dva prsta. Pušenje je također bilo organizovano na smjene, da se ne bi ugušili.
Nekoliko sati kasnije, sunce je opasno ugrijalo, što se vrlo lako moglo primjetiti po mirisu, odnosno smradu ljudi koji je izlazio iz auta. Sad, oni koji ne znaju, nije apsolutno važno koliko čisti ljudi bili, ali pet ljudi na vrućem avgustovskom suncu zgurani u auto moraju početi smrdjeti u jednom trenutku.
(Igor objašnjava ono što je vrlo vidljivo)
Prva veća pauza koje se sjećam desila se u Doboju, gdje smo sjeli na benzinsku pumpu i popili po kafu, a Slaven čak i jedan Red Bull, jer ga je čekala duga vožnja. Poslije pauze smo nastavili prema Bosanskom brodu, tj. našoj državnoj granici sa Republikom Hrvatskom.
Na graničnom prijelazu nas je dočekala opasna gužva, što nam je omogućilo da izađemo, kupimo malo hladnih napitaka, i nadopunimo cigaretne rezerve. Ja sam izašao prije prilaska granici i odnio spisak opreme koju nosimo sa sobom. Ok, sada ide korisni dio ovog teksta. Svaki BiH bend koji nosi svoju opremu van granica BiH, trebao bi na komad papira napisati spisak opreme zajedno sa serijskim brojevima koju nosi sa sobom, i ovjeriti to na državnoj granici BiH kod naših graničara. Oni će se potpisati na taj papir i udariti pečat, a onda ćete izbjeći bilo koju vrstu pretresanja na granicama, ipak državni pečat nešto vrijedi, koliko god ova država bila negativna.
Ušao sam u carinski ured i objasnio ko sam i šta trebam, ali mi carinski službenik nije htio udariti pečat sve dok mu nisam donio CD Flatlinea. Ok, ovo nije nikakva vrsta potkupljivanja, čovjek je bio jako ljubazan, i iako nismo mogli doprijeti do CDova Flatlinea koji su bili duboko u gepeku, izvukli smo jedan CD Kontre i dali ga čovjeku. Dobili smo potrebni pečat i krenuli prema hrvatskoj granici…
NASTAVLJA SE…
Hvala na čitanju! ISK testira nove načine komunikacije sa publikom, oslobođene algoritama društvenih mreža.
Budi dio zajednice koja njeguje rock'n'roll i srodne subkulture!
PRIDRUŽI NAM SE NA ISK DISCORDU!
