Tuzlanska Pokora: “Važno je imati jaku zajednicu!”

Tuzlanska grupa Pokora je nešto najsvježije i najunikatnije što sam čuo u postpandemijskom periodu. Njihov nastup na sarajevskom Metal festu je bio dovoljan razlog da me kupe i da se zaželim njihovog zvuka. Kao što sam u izvještaju za Kaleidoskop festival najavio, intervju sa bendom Pokora je tu. Porazgovarao sam sa dvojcem iz ove odlične skupine, Benjaminom Hakićem (gitarista) i Benjaminom Brkićem (basista).

Možete li čitaocima predstaviti i objasniti svoje uloge u bendu, kao i svrhu samog benda?

BH: Ja sam Benjamin Hakić, gitarista i jedan od osnivača benda. Pokora nastaje krajem 2020. godine i to je ustvari bio puki jam session, pa kud nas put odvede. Proba za probom, shvatili smo pod kojim žanrom, odnosno pravcem, ćemo se voditi. Nemamo striktno jedan pravac, svi u bendu su dobrodošli da prezentuju nešto novo, tako da žanrovski nismo ograničeni.

To je zapravo mješavina raznih podžanrova metala, a ideja da imamo ženskog vokala je došla slučajno. jer smo u početku imali muški vokal. Nije bio baš najažurniji, tako da je izletio iz naše skupine. Jedan od članova je predložio da probamo sa ženskim vokalom i tako je to sve počelo, a time se vodimo i dan-danas.

BB: Moje ime je Benjamin Brkić i ja sam „najfriškiji“ član benda. Tu sam nešto više od godinu dana, i iako sam svirao u nekoliko bendova, na svoju ulogu basiste u Pokori sam najponosniji. Ono što mi se iznimno dopada je to što smo mješavina različitosti, evo naprimjer, Benjamin je od mene gotovo duplo stariji (smijeh) i samim time dosta je tu drugačijih ideja prisutno.

Kada poslušate naše pjesme, osjetiti ćete te različite zvukove i tekstove. Pored nas dvojice tu su Dennis Čobić, gitarista i jedan od osnivača, za vokalima su sada David Altarac i Šejla Hurić, novi članovi, a za Kaleidoskop na bubnjevima Sead Hadžić jer je doskorašnji bubnjar napustio bend.

Zašto Pokora?

BH: Nisam sudjelovao u „krštenju“ tako da sam ja stigao na gotovo. To je ime koje je Dennis izabrao i ne treba puno polemisati šta ustvari znači. Razlog odabira imena je između ostalog zato što poprilično upečatljivo zvuči; ako sam nekome rekao da sviram u Pokori, niko me nije opet morao pitati kako mi se zove bend. Nije toliko učestala riječ, a svi znamo njeno značenje, jasna je poruka i super je naziv za ovaj bend.

Novi single je vani, kada možemo očekivati premijerni album?

BH: Čim kompletiramo sastav, odnosno nakon što nam novi-stalni bubnjar dođe, nastavljamo sa sklapanjem pjesama i [radom na] novom materijalu za album. Iako smo planirali da to sve bude gotovo ovo ljeto, kadrovske promjene su nas malo zakočile i to će vjerovatno biti krajem 2023. godine ili eventualno početkom naredne. Izdavanje albuma je planirano za proljeće 2024. Sad, koliko će to biti izvodivo, vidjećemo.

Pokora je fokusirana na autorski sadržaj, a naša metal scena je preplavljena cover bendovima, da li vi mislite da jedan bend treba biti fokusiran na obrade ili autorski sadržaj?

BB: Našu set listu krase dva covera, jedan je onako predvidiv, „Pisces“ od Jinjera, zbog ženskog vokala, a drugi je od jednog kultnog mostarskog benda, Korov i „Fatamorgana“. Iskreno, vrsta muzike koju mi pravimo nije nešto najprihvatljivije u našem podneblju tako da je veoma važno imati jaku zajednicu.

Svi alternativci guraju tu priču zajedno, pomažemo druge bendove, a i oni pomažu nas, tako da mislim da je to jedan jako važan aspekt kod ove vrste muzike i festivala. To više nije ni nastup ni koncert nego doživljaj zbog ljudi koje upoznate.

BH: Mislim da svaki bend odredi svoj cilj u početku. Oni koji žele nekakvu novčanu dobit sigurno se neće usmjeriti na alternativu. To se radi zato što se voli. Oni koji bi da zarade, tezgariće i svirati kao i svaki tribute bend – Metallica, Pantera… Svi koji zapravo vole alternativni pravac i ko želi predstaviti nešto svoje, njima će biti jasno kojim pravcem idu.

Što je više autorskih bendova, više je podsticaja drugima da se razvijaju u istom elementu. Prije nekoliko godina, situacija u Tuzli je bila potužna, da tako kažem. Ne samo u Tuzli, nego i čitavoj državi što se tiče alternativne scene. Nije bilo skoro nikakvih bendova tako da ni mlađi naraštaji nisu imali uzora u tom pogledu. Zbog toga je veoma bitno da alternativna scena postoji i da mlađa raja vidi kako bendovi melju i praše da bi i oni mogli doći na taj nivo, tako će se i u njima probuditi želja za stvaranjem sadržaja i sviranjem pa će se i to nekome svidjeti, a kome ne – Bože moj.

Kako je u isto vrijeme i Live Stage Festival, priče kruže da nemaju baš osjećaj promovisanja novih naraštaja, oni alternativni bendovi koji bivaju pozvani nisu adekvatno novčano nagrađeni, a i sam festival reciklira ustaljene izvođače. Kakvo je vaše mišljenje o tome i da li ćemo konačno krenuti naprijed po pitanju novog, boljeg?

BH: Pošto nas dva nismo toliko upoznati sa samim pristupom i organizacijom određenih festivala, ali situacija je takva da publika, najprostije rečeno, leti za tim već ostvarenim bendovima i za materijalom koji znaju da će im se svidjeti, samim time ne postoji neki veći interes koji bi organizatorima dao do znanja da publika želi nešto novo.

Organizatorima je to velika kocka, ako potenciraju neke bendove koji nisu toliko zastupljeni na našim prostorima,  igraju se sa finansijskom tačkom gledišta i hoće li i kako održati taj festival u budućnosti. To je sad neki mač s dvije oštrice i teško je naći neki balans. Mislim da bi festivalska struktura voljela da napravi neki širi put gdje bi i ti neki manji bendovi mogli profitirati, ali trenutno situacija je takva kakva jeste, i sami organizatori nemaju sredstava da to iznesu sami.

Potrebno je da se uključi općina, kanton ili država sa finansijskom injekcijom kako bi se to izvelo kao, primjera radi, Kaleidoskop festival, gdje svaki bend bude isplaćen i relativno su jako dobre sume za naše standarde. Bilo gdje drugo tu cifru ne bi mogli dobiti jer Kaleidoskop ne gura samo jedan čovjek nego je tu čitav grad Tuzla iza cijele priče. Zato i vidimo da pored lokalnih i regionalnih zvijezda dolaze i svjetske poput Pro-Paina iz Amerike, a ove godine i Burning Witches iz Švicarske. S takvim top aktovima se ne može ni jedan festival pohvaliti u BiH.

BB: Želim da se nadovežem na ova ustaljena imena, to je po mom mišljenju strah od promjene. Ljudi se plaše nečeg novog, da osjete neku novu stvar i to je nešto što se ne bi trebalo promijeniti, nego ti ljudi trebaju izrasti na neki način. Znam da je to jako teško reći nekome ko živi ovdje 70 godina, da se ne može samo u jednom pravcu ići čitav život, ali ovdje bi se trebalo dešavati više apstraktnih stvari gdje bi se svi mogli navići na tu neku pozitivnu promjenu i da odaberu nešto što vole, a ne što ih masa i društvo tjera da odaberu.