Back to the Motor League I go
Once thought I drew a lucky hand
Turned out to be a live grenade
Propagandhi – Back To The Motor League
Na ljeto 2022. godine u centru Sarajeva sreo sam Srđana Ginu Jevđevića, vokala benda Kultur Shock. Kako se poznajemo dugi niz godina, zamolio sam ga za intervju, na što je pristao. Intervju za portal Prometej, Gino je zaključio riječima: “A nas jebe to što se odnosimo arogantno prema ostatku svijeta. Pa ne mora svako biti na istom razvojnom nivou. Zašto me sa visine gleda? Gledanje s visine na ostatak svijeta mi se gadi kod nas.”
Da riječi Gine nisu ograničene na određenu skupinu ljudi (na neku kvazi elitu ili bullshit političare), već da se mogu odnositi na sve ljude podjednako, potvrdio je primjer sa nedavno održanog kulturnog događaja u Tuzli.
U Tuzli je prethodni vikend održan festival žestokog zvuka “Bazni metali” u klubu Baza na kojem sam prisustvovao dvije noći, u petak 1. marta i subotu, 2. marta. Drugu noć festivala nastupila su i dva sarajevska benda, POPIK i Paraliza Buđenja.
Nakon povratka iz Tuzle, do mene su došla Instagram saopštenja oba sarajevska benda, dijametralno suprotnog sadržaja. POPIK će, uz izražavanje sreće, vikend ocijeniti nevjerovatnim, zahvaliti se organizatoru i klubu na pozivu i gostoprimstvu. Paraliza Buđenja, s druge strane, u svom postu će navesti kako je njihova prva svirka van Sarajeva bila sve što nisu htjeli da bude, jer su nastupili u skoro praznom klubu, nisu odsvirali potpun set koji su planirali, a organizatoru ne samo da se nisu zahvalili, već su samu organizaciju festivala nazvali “bezdušnom”, a “zaboravnu noć” zbog nekih drugih stvari ipak podnošljivom.
Arhivirana objava Paralize buđenja
Iz saopštenja Paralize Buđenja mogli biste zaključiti da je festival bio grozan, neorganizovan, da je bend neko ugrozio, prekinuvši im svirku. Ništa od navedenog.
Trodnevni festival u klubu Baza koji se nalazi u centru Tuzle organizovan je od strane organizacije “Alternativna Produkcija”. Festival je okupio 12 bendova, od čega je 10 bendova iz Bosne i Hercegovine, a pozvana su i dva benda iz Zagreba.
Klub veoma solidan, prijatno osoblje, cijena karte normalna (10 KM za jednu noć, 25 KM za tri dana festivala), kao i cijena pića u klubu, veoma dobar zvuk, organizator Denil Babović, kojeg ne poznajem lično, iskusan je muzičar i (dobar) tonac. Bendovima je plaćen smještaj, plaćeni troškovi, piće, obezbijeđen backstage i dobar dio binske opreme.
Prvo, klub nije bio prazan za vrijeme nastupa Paralize buđenja. Istina je da u 20:00 klub nije bio popunjen, unutra nije bilo 200 ljudi, ali je publike bilo. Nas 5-6 koji smo pred klub došli 15 minuta prije početka svirke i ušli na sami početak pridružili smo se i drugim posjetiocima, ali i članovima ostalih bendova koji su bili u publici. Češćim dolaskom na tuđe, a ne samo svoje svirke, dalo bi se naučiti da je čest slučaj da tokom svirke benda koji otvara svirku ili festival, u publici bude prisutan manji broj ljudi. To nije najugodniji osjećaj, ali svaki bend prođe takvo vatreno krštenje.
Kada se žali na skraćenje vremena nastupa koje u objavi naziva “nepotrebnim požurivanjem”, Paraliza Buđenja ne navodi da je nastup bio skraćen SVIM BENDOVIMA koji su svirali tu, ali i noć poslije. Ovo je urađeno od strane organizatora zbog činjenice da je noć ranije od strane policije upućeno upozorenje zbog buke. Svi bendovi su obavješteni ranije o skraćenju i svi su pristali. Čak je i publika dobila dozvolu da puši unutar Baze, u kojoj je pušenje inače zabranjeno, samo da se ne bi izlazilo vani i izazivalo bijes komšiluka. Ovo je urađeno kako bi se osigurala mogućnost bendovima da odsviraju koncerte do kraja.
Da li to znači da je “umjetnički aspekt” nastupa Paralize Buđenja važniji od nastupa posljednjeg benda? Prvu noć policija je prekinula tuzlanski Reluctant nakon dvije pjesme – da li se to trebalo desiti eventualno i Inner Sanctumu kako bi “bezdušni organizator” ispoštovao “emociju i strukturu performansa” Paralize Buđenja?
Ne mogu, a ne postaviti nekoliko pitanja…
Šta je to tačno očekivao jedan, van Sarajeva nepoznat bend? Da će sa dvije svirke u centralnoj sarajevskoj općini iza sebe, napuniti novi tuzlanski klub, nepoznat i mnogim Tuzlankama i Tuzlacima, na prvom izdanju novog festivala?
Koliko je jednom mladom sarajevskom bendu dovoljno ljudi da bi bili zadovoljni i da bi svirka bila ono što su željeli da bude? Stotinu ljudi? Dvije stotine? Petsto, hiljadu? Malo li je? Da li bi bili zadovoljni da je bilo više ljudi u publici tokom njihovog nastupa, a da su ljudi iz publike otišli kada su nastupali bendovi poslije njih, da li bi to bilo uredu? Također, zašto nakon svog nastupa – valjda isfrustrirani, šta li – članovi benda i sami napuste klub i ne saslušaju druge bendove koji su svirali? Možemo li se složiti da je to nesolidaran, bezobrazan, pa i šupački čin? Pored toga, koliko je vremenski dovoljno sarajevskom bendu da svira, pola sata, sat, sat i po, kako bi performans i “koncept” bio potpun?
Probajte se zamisliti kao organizator trodnevnog festivala koji treba ugostiti 12 bendova (znači otprilike 50 ljudi) kojima treba platiti hranu, piće, troškove, smještaj, iznajmiti opremu, napraviti zvuk, platiti ljude koji rade na ulazu, obezbijediti backstage. Možete li uopšte i zamisliti koliko je stresno organizovati pojedinačnu svirku, a ne festival koji traje tri dana? Iskreno, čisto sumnjam.
Ne znam u kakvim (imaginarnim) svjetovima je/su autor/i spornog posta na profilu Paralize Buđenja odrasli ni gdje žive, i otkud ideja da je Paraliza Buđenja grupa rock zvijezda i legendi koje nakon jednog albuma, jednog gostovanja na emisiji državne televizije i par svirki u Sarajevu očekuju pune klubove gdje god da se pojave. Za punjenje klubova i dvorana trebaće još puno pure, ideja, inovativnosti, vježbe, proba i vremena, a nema garancije da će se i tada desiti.
Paraliza Buđenja treba prestati gledati sa visine, spustiti se na zemlju. Još uvijek su niko i ništa i pored kruga njihovih prijatelja i možda porodice, vjerovatno niko i ne zna za njih. Najbolje je da ne očekuju ništa, jer se tako neće razočarati, a na svemu više od toga trebaju biti zahvalni. Neko je ipak izdvojio svoje vrijeme, živce, energiju i novac da ih zovne, organizuje svirku, ugosti ih.
Kmečanje i kukanje koje su izrazili svojim saopštenjem, u kojem su prozvali organizatora koji ih je pozvao i ugostio, jadno je i bijedno. Ovakvim stavom i ponašanjem nisu zaslužili ničiju pažnju, a sebi su vjerovatno i zatvorili neka vrata. Od benda koji toliko ulaže na imidž, spotove, kvalitet zvuka na albumu, očekivao bih profesionalniji odnos spram organizatora svirki i festivala, pa i prema publici.
Bendovi trebaju svirati istom energijom i predanošću pred praznim ili punim klubom jer su obje varijante moguće na ovom putu. Čak i u trenucima kada počnu graditi fan bazu, uvijek će biti grad gdje će biti novi. Veliko je umijeće pokazati se dostojnim u tim situacijama, te dostojnim malobrojne publike i organizatora koji riskiraju vlastiti hljeb da bi te doveli u svoj grad.
Organizatori svirki i festivala koji bez ikakvih medijskih i finansijskih sponzora odluče u grad dovesti 12 nekomercijalnih bendova, najmanje su dužni da trpe aroganciju i pasivno-agresivno obraćanje “umjetnika” lansirano u stilu nesuvislog PR-a. Umjesto ovog festivala, organizator je lako mogao dovesti tezgu i pop-rock bendove, kojim bi napunio svoje džepove i kasu kluba, a pritom bi mu se ti izvođači još i zahvalili.
Naravno, uvijek mogu nastaviti gledati s visine, živjeti umišljeno i stremiti ka legendama i zvijezdama scene. Ja takvima nisam niti ću ikad pripadati. Niti će takvi ikada biti moja scena. To se – da zaključim riječima Srđana Gine Jevđevića – meni gadi.
Hvala na čitanju! ISK testira nove načine komunikacije sa publikom, oslobođene algoritama društvenih mreža.
Budi dio zajednice koja njeguje rock'n'roll i srodne subkulture!
PRIDRUŽI NAM SE NA ISK DISCORDU!
