Kakav god sentiment gradili prema Jugoslaviji, jedno morate priznati ukoliko želite biti objektivni – imali smo kulturu. Kako onu koju je podupirala država, tako i onu koja je nastajala u rovovima podzemlja.
U tom podzemlju su 2. februara 1981. rođeni KUD Idijoti, pulski punk rock sastav kojeg će trideset i jedna godina karijere, koliko su im bogovi rock’n’rolla dozvolili da praše, pretvoriti u ikone. Nisu Stare pizde, kako im je bio nadimak, bile samo autori bezvremenskih hitova, već i propovjednici zdravog razuma koji su za vrijeme turbulentnih devedesetih ostali samo svoji, bez iona želje da se priklone ideologijama koje uzrokuju bol. KUD Idijoti su prestali postojati 2012. smrću pjevača Branka Črnca Tuste.
O najplodonosnijim danima grupe, basista KUD Idijota Nenad Marjanović dr. Fric napisao je knjigu Život sa Idi(j)otima. Fric je zajedno sa bubnjarem Diegom Bosuscom Pticom napustio grupu 2000.
MEHO I JA
Život sa Idi(j)otima je Marjanovićeva treća knjiga. Kao dugogodišnjeg novinara i pisca Frica ništa nije sprečavalo da napiše ovu knjigu – osim vlastitih kočnica.
“Ja sam u sebi potiskivao pisanje o KUD Idijotima. Kad sam iz toga tek izašao, bilo mi je prerano. Oni su nastavili karijeru bez Ptice i mene, pa nisam htio da im eventualno pravim neke probleme dok rade. Kada je Branko… otišao, onda sam definitivno osjetio potrebu tu priču staviti u nekakvu cjelinu, da ljudima dam dio onoga što smo radili u toj najkreativnojoj fazi od 1985. do 2000. godine”, govori Fric.
Iako bi se po samoj naslovnici moglo naslutiti da se radi o biografiji grupe, ova knjiga to nije iz nekoliko razloga.
“Ovo nije nužno priča o KUD Idijotima kao punk rock sastavu, već kao jednom sociološkom fenomenu. Ovo što je nastalo poslije rata, taj kult KUD Idijota, to je ogromno. Nijedan bend u bivšoj Jugoslaviji nije ostavio takav utjecaj na mlade bendove. S druge strane, taj antifašizam, kozmopolitski pogled na svijet trebalo je staviti u neke korice. Oni koji su pobornici faktografskih priča neće ostati uskraćeni jer ono najvažnije što se Idijotima izdešavalo, dešavalo se od 1985. do 2000. – prvi demo snimci, albumi, pobjeda u Subotici, međunarodne turneje. Ovo službeno nije biografija benda. Ne može ni biti jer je bend stvarao godinama nakon našeg odlaska, sve do Brankove smrti. Nisam se osvrnuo na period od 1981. do 1985, kada je bend postojao na papiru i ništa više od toga, zbog služenja vojnih rokova, kao ni na period nakon odlaska Ptice i mene. Tad se bend nije kreativno iskazao, oni su bili jaki svirački, stalno su bili na koncertima. Ja se ne osvrćem na taj period, ne bi bilo korektno od mene da o tome pišem”, otvoreno će Fric.
Život sa Idi(j)otima je intimna i topla priča u kojoj basista govori i o svojoj porodici. Zanimljiv detalj je priča o tome kako je Fric, dijete Pule, počeo navijati za FK Sarajevo.
“Moj otac je ratno siroče iz Potkozarja koje je došlo u dom za siročad u Sarajevu. On je kao dijete trčao po Koševu i odmah se zaljubio u Sarajevo. Čim je dobio mene, prenio je tu ljubav. Sa sedam, osam godina bio sam jedini klinac u Puli koji je navijao za Sarajevo. Bio je neki brijač Meho i ja. On, sedamdesetak godina i ja klinac. Svi navijaju za Zvezdu, Partizan, Dinamo, Hajduk, ja sam se držao Sarajeva. Dok god je Jugoslavija postojala, dolazio sam sa tatom u Rijeku gledati Repčića, Sušića, Radeljaša, Janjoša. Sjećam se Šljive… bio sam teški fanatik”, govori Fric koji danas sa podjednakim zanimanjem prati rad NK Istra 1961.
KAD SE LJUBAVI UGASI
Kreativni stub KUD Idijota do samog kraja bio je osnivač i gitarista Sale Veruda. Ipak, uprkos nevjerovatnoj količini Verudine kreativnosti, grupa je stagnirala studijski nakon odlaska Ptice i Frica, a posljednji album Remek-djelo objavljen je 2001.
“Ne znam da li je odlazak Ptice i mene utjecao na to. Kada se trebalo snimati Remek-djelo, ja sam po prvi put došao u poziciju da nisam mogao stajati iza tih pjesama. Ja tvrdim da se kvalitetni bendovi okupljaju oko dobrih autora. Dokaz su Štulić i Azra, Cane i Anton iz Partibrejkersa, Gile iz Orgazma. Uvijek je tu neki lik oko kojeg se ostali skupljaju. Mi smo se okupili oko tog Saletovog autorskog djela koje meni u jednom trenutku više nije odgovaralo. Ni meni ni Ptici, prestala je ljubav”, priča Fric.
Sa Saletom Verudom bivša ritam-sekcija više nema nikakvog kontakta.
“Ljubav se ugasila. Ne znam kako to drugačije opisati. Kao kad partneri prekidaju. Uvijek su te neke velike ljubavi na koncu fatalne, završavaju na ružan način. Mislim, nismo se mi ni klali ni ubijali ni natezali. Jednostavno smo prestali komunicirati, svako je otišao na svoju stranu. Kad se Branko razbolio, skupili smo se opet, vidjeli da li se tu šta može pomoći. Nakon Brankove smrti, prestao je i taj minimum komunikacije između Saleta sa jedne i Ptice i mene sa druge strane”, kaže Fric.
No dok su svirali, KUD Idijoti su stvarali čuda. Trenuci u kojima su stasali iz odlične punk rock grupe u antifašističke ikone bile su tmurne devedesete. Mnogi su promijenili odore ili šutjeli i okretali glavu, ali ne i pulski punkeri.
“Ja nisam političar, ali u jednom trenutku smo bili upleteni. To nije bio rat, to je bilo nasilje. Kreću ljude ubijati, protjerivati. Kad smo već imali priliku nešto napisati, odsvirati, otpjevati, bili bismo debili da smo te stvari prešućivali i pravili se da je sve lijepo. Pjevati o cvijeću. Mi smo pjevali o jedinom o čemu smo mogli. Kad smo vidjeli protjerane i ubijene ljude na cesti, jedino što nam je ostalo je da reagiramo kako smo reagirali, da pišemo antiratne pjesme. Mi smo imali zadatak da te ljude koji plaćaju ulaznicu na naš koncert upozorimo da nije prirodno okružiti jedan grad, ubiti bilo koga, baciti granatu ili raseliti kompletan jedan narod. Jebem mu mater… to je nešto čime smo se mi morali početi baviti jer smo se našli u tom grotlu. Sigurno je to puno manja patnja od one koju su osjetili oni koji su bili direktno u ratu. Mi smo kao zdravi, normalni ljudi pokušavali ukazati na svu tu nenormalnost rata. Znali smo da će, jednog dana kad se to završi, gomila ljudi morati odgovarati ili osjetiti sram za ono što su činili ili nisu činili”, kaže Fric.
MOŽE ČORBA, NE MOŽE CANE
Jedan od žestokih oponenata KUD Idijota devedesetih godina bila je još jedna pulska legenda – Bruno Langer. Langer, kao član Hrvatske glazbene unije, činio je sve u svojoj moći da zakomplikuje život Idijotima, iako Idijoti nisu ni bili članovi HGU-a. Fric i danas, nakon svih godina, veoma otvoreno izražava mišljenje o Langeru.
“On je jedini muzičar iz Istre koji je svirao HDZ-u. On je za Tuđmana nastupao. To je čovjek koji je uvijek uz vlast. Kakav je bio sa Titom, takav je bio sa Tuđmanom. Vrlo je bio kritičan ka saradnji sa Srbijom, tražio da se ne nastupa, da ne dolaze srpski izvođači. Radio je nama velike probleme kada smo sa glumcem Igorom Galom organizirali Međunarodne dane ljudskih prava, pa doveli Ramba Amadeusa. Mi smo imali noćne more zbog pritiska te njegove udruge. Užasno ga je smetalo što mi nastupamo sa beogradskim bendovima po Ljubljani, slao je dopise da nam se ne emitiraju čak ni plaćeni oglasi. Prilično je čovjek pizdunski nastrojen. Linija manjeg otpora. Veoma je uskogrudan. Danas ga gledamo kako se u Srbiji slika sa najgorim četnicima. Ja bih se prije objesio nego uradio šta on radi. I danas i sutra ja ću biti sa istim ljudima. To su ljudi oko Partibrejkersa, Goblina, Električnog orgazma – oko normalnih, nekompromitiranih ljudi. Nije mi nikad palo na pamet veličat Boru Čorbu. Bruno se slika sa njim, a nas je maltretirao zbog koncerata sa Partibrejkersima”, brutalno direktno govori nekadašnji basista KUD Idijota.
DVIJE LITRE PUNKA
Koliko god kulturološki bili značajni, KUD Idijoti nikad nisu ostvarili značajnu finansijsku dobit od benda. Kako to obično u rock’n’rollu bude, oni koji su došli iza Idijota i inspirisani Idijotima, finansijski su prošli mnogo bolje. Je li ikada bilo zavisti?
“Ma ne, bio bih budala kada bih i pomislio na to. Ako misliš na Hladno pivo, Gobline ili Dubiozu Kolektiv… Mi smo Hladno pivo vukli okolo, oni su bili naša predgrupa. Uspjeli su zadržati publiku, omasoviti je. Sve što su zaradili, zaslužili su. Goblini u Beogradu prodaju 10.000 karata dok si rekao keks, sa istom tom porukom i ideologijom. Dubioza je meni izuzetno omiljen sastav, iako ne sviraju kako smo mi svirali. Njihove pobjede su ujedno i naša pobjeda”, kaže Fric.
Historija je pokazala da su KUD Idijoti bili veći i od samih sebe, veći od muzike koju su stvarali. Bivajući punkerima u krucijalnim trenucima, Idijoti su ostali ljudi. Punk je, na koncu, mnogo više od muzike – ili kako bi to Fric rekao: “Punk ima svoje gabarite. Ja to ljudima slikovito objašnjavam – to je boca od dvije litre, u nju stane dvije, ne stane pet i jebi ga. Sve što se prebaci preko norme od dvije – to nije punk. Mi smo punili te dvije litre, zadržali smo publiku, stavove i gard. Punk nije nešto što se nacrta i odluči biti. Evo, sad ću ja biti Srbin. To ili jesi ili nisi. Šta ti ja znam, nisam za filozofije…”
Ovaj tekst je originalno objavljen u magazinu Dani u julu 2019. godine pod naslovom “Časno je biti Idijot”.
Hvala na čitanju! ISK testira nove načine komunikacije sa publikom, oslobođene algoritama društvenih mreža.
Budi dio zajednice koja njeguje rock'n'roll i srodne subkulture!
PRIDRUŽI NAM SE NA ISK DISCORDU!
