Nažalost, report sa ovog sjajnog festa stiže tek sad, tri mjeseca nakon dešavanja. Kriva je tu jednim dijelom i moja lijenost, ali puno većim fakultetske obaveze i poslovni zadaci koji su se na mene srušili i zatrpali me čim sam ljetu rekao pa-pa. No, smatram da nikad nije kasno opisati sjajnu avanturu sa kojom sam uspješno zaključio poprilično dosadno ljeto…
U priči koristim nadimke koje su naši sudionici imali na forumu Rock Planeta gdje su počeli i prvi dogovori.
Kad sam pročitao prve informacije vezane za Balkanika Core Fest, učinilo mi se da sanjam. Iskreno, nisam mogao vjerovati da će se blizu mene održati festival sa takvom postavom. Tražio sam na sve strane ime organizatora, ali nigdje ga nije bilo. Realista u meni je pomislio da bi sve moglo biti i neslana šala, ali nekako – san je bio tako dobar da nisam htio da odustanem tako lako. Kontaktirao sam Jana, vokala i gitaristu benda Agathocles i pitao ga da li je istina da sviraju u Kranju i on mi je odgovorio potvrdno. To!, nisam mogao doći sebi od sreće, a raspoloženje je probilo krov kad sam dobio e-mail adresu organizatora. Kontaktirao sam ga, a on mi je zajamčio press akreditaciju i dobar provod.
Ići sam iz Sarajeva za Kranj je bila preskupa varijanta. Troškovi za dokumente (Bosancima i Hercegovcima sa bosanskim pasošima treba viza za ulaz na područuje Republike Slovenije), spavanje (iako inače nemam ništa protiv šatora, ovaj put mi se definitivno nije dalo spavati u šatoru zbog stvari kao što su pasoš, foto-aparat itd.), hrana, piće…pa sam odlučio da tražim kompanjone. Nakon mučne potrage iz Sarajeva su krenula četiri divna pojedinca, a na putu nam se obećao privaliti i naš prijatelj Ryker iz Splita (trenutno nastanjen u Zagrebu), kao i naša prijateljica de Saussure. Naša priča počinje ovako…
Aphazel i ja na jedvite jade dobijamo vize jedan dan prije polaska za Kranj. Neljubaznost dežurnih službenika pri slovenskom konzularnom uredu ispravio je Bogdan Stare, konzul po dužnosti (koliko mi se čini), koji nas je primio preko reda kao novinare Radija 202. Dogovor je pao, krećemo u četvrtak, prvi dan festivala u 8 ujutro. Izbiše mali problemi sa devizama, pa krenusmo u 8:10. Srećom, ekipa je mala, sjajna, dobra, fleksibilna, tako da nikakvih srkleta nije bilo.
Kako je protekao put, možda bi vam mogao ispričati neko drugi iz ekipe jer bi imao objektivniju sliku. Subjektivno gledajući, meni je protekao sjajno. Pola sam prespavao. Znam da smo u autu redali od Aus Rottena, Dooma, Anti-Cimexa pa sve do sjajnog novosadskog Horror Piknika čije su dvije pjesme (dva yu metal hita 21.vijeka!) ”Horror Strah Užas Kraj” i ”Masovna Sarana” postale himne BCF-a.
Peglanja nije bilo na bosansko-hrvatskoj granici, kao ni na hrvatsko-slovenskoj, tako da smo tu odlično prošli, pošto su činjenice bile sljedeće: u autu su se nalazila dva kosijanera, jedan sa krestom i jedan pristojnog izgleda koji idu na međunarodni crust grindcore metal punk hardcore festival. Šanse da te izvuku na granici i skinu golog? Ogromne, ali eto – mi smo odlično prošli.
Malo poslije ulaska u Sloveniju stajemo na obližnjoj pumpi gdje se okrijepismo kafom (Shitpifter naruči neko užasno govno od 2,40€, dvojna xl kava, ali nismo baš imali izbora), cigaretama (ovisnici – Shitpifter i ja – samo smo čekali stajanje da zapalimo, jer Provokator ne dozvoljava pušenje u osobnom automobilu) i sendvičima. Usput smo se malo napsovali majke slovenskoj vladi i ogromnoj cijeni vinjete. Cijena vinjete za teritorij Slovenije je 35€. Nije važno da li samo prolazite kroz Sloveniju, ili se zadržavate na njenoj teritoriji, cijena je 35€, pa vi vidite. Čudilo smo se kako nema neka vrsta tranzitne vinjete u trajanju od tri dana, ali onda smo shvatili da i Slovenci moraju uzeti dio turističkog kolača. Neka im, najeli se da Bog da.
Premotajemo kasetu unaprijed i vesela grind parada stiže u Kranj. Uz pomoć par dobro nastrojenih domorodaca, pronalazimo lokaciju Izbruhovog Kulturnog Bazena. Tamo se već opasna ekipa počela okupljati. Sve je vrvilo od crnila, patcheva, dreadova, kresti, alkohola, drljanja i, ni više ni manje – najvećeg čopora pasa koje sam vidio u životu. O psima i crusterima ću malo kasnije, idemo sad na neke važnije situacije.
Kamp obećavajućeg naziva, zar ne? Naprosto zrači sigurnošću!
Čim smo stigli, bez ikakvih problema smo pokupili akreditacije i rezervisane karte. Ne sjećam se u kojem smo se trenutku našli sa Rykerom, još jednim članom Rock Planet foruma sa kojim smo se dogovarali o sastanku u Sloveniji. Ryker je imao samo jedan jako gadan običaj, a to je da na Rock Planetu svaka dva dana do polaska šalje poruke tipa ”A jeste vi sigurni da ja neću smetati?” iako smo naglasili i prvi put da neće smetati i da će nam biti drago da se upoznamo.
Ja sam se zaputio da nađem Darčija, jednog od organizatora događaja, inače i gitaristu one proklete Aktivne Propagande koja je trebala doći u Sarajevo u januaru ove godine na Anarho Punk Fest, ali iz meni nepoznatih razloga njihov nastup je otkazan na dan svirke. Rekoše mi da se Darči nalazi u Bazenu, tako da uđoh u prostor namijenjen da primi hrpe punxa u hram buke i ostadoh zapanjen.
Kad su mi rekli ”bazen” ja nisam doslovno očekivao – bazen. Međutim, bazen sam dobio. Dosad najnevjerovatniji prostor za svirke koji sam posjetio u svojoj karijeri novinara i rock’n’roll fana, Izbruhov Kulturni Bazen je definitivno kult mjesto koje ilegalno održava mlada ekipa iz Slovenije. Tu održavaju svirke, izložbe, performanse, direktno u BAZENU. Dakle, bina je u bazenu, ekipa je u bazenu. Jedina zamjerka na prostor, ali bukvalno JEDINA su pločice koje za vrijeme koncerata postanu jako, jako skliske i samim tim opasne po ljudsko tijelo, u što se za vrijeme svirke MOB 47-a uvjerio i Shitpifter nakon pada na ruku koji mu je šaku ostavio u nevjerovatnom neredu.
Nakon divljenja prostoru situacija je krenula nizbrdo, ali nismo dali da se previše zahukta sa minusom kao predznakom.
Prvi veliki problem izbio je kad smo shvatili da naš domaćin nije ispoštovao dogovor i da je zaboravio da nam rezerviše sobe u hostelu. Završili smo u jednom po preporuci gdje smo bili ”rezervisani”, ali tu, naravno nije bilo mjesta. No bilo je ljubaznosti od strane vlasnice koja nam je dopustila da se koristimo Internetom i telefonom kako bi se snašli, pa nam je na kraju kad je vidjela da smo totalno pogubljeni preporučila jedan mali hostel dalje od Kranja u mjestu koje se, koliko sam ja skontao zove RUPA.
Daleko od toga da smo bili u rupi – mali hostel u kojem smo se našli je bio predivan, imao je sve potrebno, a vlasnica nam je savršeno izašla u susret i uzela nam samo 20€ po noći spavanja. Kad smo istovarili stvari i istuširali se, osjetio sam totalno olakšanje – sad je bilo totalno lakše razmišljati. Baterije su bile stavljene na punjenje, a ja sam legao da malo odmorim prije odlaska u prvu noć Haosa.
NOĆ VLAHOVA
Stižemo do Izbruhovog Kulturnog Bazena gdje se okupila velika ekipa. Preko puta Bazena se nalazi Mercator gdje je većina ljudi kao i mi kupila piće i hranu. Nekako sam se potajno nadao da ćemo naići na još Bosanaca, ali kad sam obišao dva-tri kruga oko mjesta dešavanja, shvatio sam da je nas četvero jedino što je nogom iz Bosne kročilo na ovaj fest. No, kao da nam je iko drugi i trebao. Sreo sam ekipu iz Županje i MISLIM Osijeka, baš ih je bilo fino vidjeti opet, srećemo se tu i tamo na lokalnim festovima i koncertima, pa se već ipak dobro znamo. Par piva tu, par piva tamo i ja sam već bio polupijan.
Na ulazu u Bazen stajala su dva izbacivača koja su se jako korektno ponašala prema podosta raspojasanim posjetiteljima. Mi smo na početku uvidjeli nešto čudno, što je na kraju ispalo nevjerovatno dobro za znati – posjetiteljima je dozvoljavan unos vlastite cuge u ”koncertnu salu”, bez obzira što je štand sa pivom bio parkiran unutra.
Nažalost, zakasnili smo na bend koji se zove Kurwa Aparata, ja sam žarko htio da ih vidim, jer sam sa Besenom iz benda radio i intervju. No, sljedeći su na redu bili FxPxOx, makedonski bend čija izdanja imam na par kaseta, pa to definitivno nisam htio propustiti.
No, prije nego što kažem nešto više o ovom nastupu, dopustite da kažem riječ dvije zašto ovaj dio teksta nosi naslov ”Noć Vlahova” – svaku noć smo imali drugu flašu žestokog pića sa nama, pa je ove noć ukrasio Vlahov, Aphazelov izbor. Dobar izbor, kvragu! Inače, Vlahov i besplatne cigarete (sreća naša pa smo se oboružali jer smo bili okruženi cimanjem za cigarete svake dvije sekunde, nesreća naša što smo bili jako darežljivi) brzo sklapaju nova prijateljstva, pa se oko nas stvorila pristojna grupica ljudi, a među njima se isticao naš prijatelj, Rumun, čovjek kojeg smo sreli u prvom hostelu u koji smo došli tražiti smještaj. Rumun je bio razgovorljiv, samo šteta što je priča odmah krenula na neke teške staze, čim smo rekli da smo iz Bosne, Rumun spomenu rat i Srebrenicu i koliko god smo ga ubjeđivali da nam je pun kurac te priče i da nas to ne interesuje, da smo mi punk/HC/metal fanatici koji su došli da slušaju dobre bendove i druže se sa dobrim ljudima, priča o ratu je jenjavala i jačala sa vremena na vrijeme. No, nije naš prijatelj Rumun jedini koji je pričao o ratu, čini se da je to bio problem većine ljudi kojima smo rekli da smo iz Bosne. Šta ćemo, takva nam sudba…
Poslije cuganja Vlahova, ulazimo u Bazen gdje svira FxPxOx. Smještam se lijevo kod bine i počinjem da slikam, jednim uhom totalno uživajući u njihovom zvuku. Citirat ću prijatelja Rykera koji reče: ”Jebate, ko da je San Francisco ’83.” FxPxOx je (nažalost, BIO, jer su se razišli u oktobru ove godine) sjajan makedonski punk/HC bend, jako energičan, brz i žestok, savršen primjer odličnog old school HC DIY benda. Ogromna šteta zbog njihovog razloga, kako po makedonsku scenu, tako i za sve one koji nisu imali priliku da vide FxPxOx uživo u akciji.
San Francisco, osamdesete? Ne, nije. Kranj, Slovenija, 2008. godine.
Poslije njih, otišao sam malo do distro štandova koji su se formirali sa desne strane ulaza u Bazen. Kad sam vidio tu hrpu majica, patcheva, ploča, kaseta i CDova, znao sam da se to neće dobro završiti po moj novčanik, zato nisam ni htio da se zadržavam predugo na tom mjestu. Ipak, morao sam nešto pazariti, pa je izbor pao na Driller Killerov ”Fuck The World”, inače meni prvi album Driller Killera koji sam čuo. Malo sam prošvrljao po kasetama i našao jedan nevjerovatan dragulj, po još nevjerovatnijoj cijeni od jednog jedinog eura. U pitanju je demo Agathoclesa iz 1988. godine, demo po imenu ”Cabbalic Gnosticism” koji sam dotad samo slušao u mp3 formatu i nisam mogao ni sanjati da ću ga naći na kaseti, originalnom formatu na kojem je ovaj prvi oficijelni demo sjajnog Agathoclesa i izdat! Kad sam kupovao kasetu, cruster srednjih godina mi reče da je to originalna kaseta koju je dugo imao u kolekciji, dobio je preko neko tape-tradinga i da pojma nema da li uopšte više radi. Kako je taj demo dug samo osam minuta, na njega je dotadašnji vlasnik nasnimio još neke pjesme na B stranu. Nisam razmišljao ni pola minute, zgrabio sam kasetu BUKVALNO se bojeći da će se čovjek ili predomisliti ili da će mi je neko oteti iz ruku, platio i vratio se među ekipu.
Sljedeći bend koji je izašao na binu bio je Drek u Pest. Koliko se sjećam, sviraju neki poprilično veseo punk-rock i imaju ženskog vokala. Na njima nije bilo puno ljudi, možda stotinjak njih koji su se fino zabavljali uz melodični ritam, ali mene Drek u Pest nije nimalo dotakao, tako da sam na brzinu uradio par slika i otišao vani da pijem.
Fino smo stukli Vlahov jer smo svi imali dovoljno vremena do izlaska Aktivne Propagande na binu. Bio sam naoštren da ih vidim, pogotovo zbog već spomenutog otkazivanja svirke u Sarajevu u januaru ove godine.
Kad sam ušao unutra – HAOS! Nije bez razloga Propaganda jedan od najboljih slovenskih bendova, usviranost, energija i karizma koju taj bend šalje – jednostavno, morate vjerovati svakom njihovom riffu i svakoj njihovoj riječi! Vokal benda je izuzetno energičan lik – čovjek nije stao ni na sekundu, a mikrofon je odmicao od usta samo kad bi mu ga otela ekipa iz prvih redova kako bi pjevala napamet naučene tekstove.
Publika pjeva Aktivne Propagandne pjesme!
Poslije Aktivne Propagande, na binu se penje Konflikt, jedan od poznatijih slovačkih bendova, poprilično poznatih u punk krugovima, ne samo po muzici, već i po organizaciji koncerata. Imao sam priliku slušati možda samo jednu ili dvije pjesme Konflikta, i na svirci su pokazali upravo ono što sam i očekivao od njih – imaju nekih brzih dijelova, ali većinom su neki mid-tempo (dobro, možda je to nekom brzo, ali meni je baš onako) sa gomilom melodije i imaju gitaristu metalca koji je morao zasositi skoro SVAKU pjesmu nekom solažom što je meni poprilično zasmetalo. No dobro…nek ga oni trpe, ja sigurno neću.
Već pri kraj nastupa Konflikta osjetio sam napetost koja je počela da vlada u publici – redovi su se zbili, sve više i više punkera je navrnulo prema naprijed, pa je atmosfera dovedena do tačke kad je mogućnost disanja ako se nalazite u masi svedena na minimum. Malo sam se izdvojio sa strane, povukao se desno, ali dovoljno da mogu biti blizu svim dešavanjima.
Razlog dizanja tihe uzbune bio je nastup ponovo okupljenih švedskih hardcore legendi – MOB 47 je bio headliner Noći Vlahova! Šta reći o MOB 47, a da ne znate ili ne možete naći na Internetu? Totalni HARDCORE, brzina, brzina, manijakalnost, lomiš vrat od te brzine, produkcija taman prljava koliko treba da bude – prohodali su kroz osamdesete, od sebe stvorili instituciju – gomila ljudi im zna pjesme napamet iako ne znaju NI RIJEČI švedskog jezika!
Kad je MOB 47 izašao na binu, ludilo je počelo! Redao se hit za hitom, skakanje je bilo nenormalno, masa se stisla, sretnici su uspjeli da se popnu na binu i da tako dođu do zraka, a onda bi se sa skokom sa bine malo provozali po dlanovima oznojenih šutača i nastavili dalje da se guše u znoju i vrućini. Mene je masa toliko poklopila da mi je samo ruka virila iz mase, a u ruci Olympus je pokušao da zabilježi histeriju mase oko mene.
U jednom trenutku sam se bukvalno ukočio od straha, ali sam se u zadnji trenutak sabrao i izbjegao katastrofu. Jedan od posjetitelja je pokušao da se popne na binu uhvativši se za stalak od ogromnog zvučnika. Kako je bio vidno alkoholiziran, ne mogavši balansirati svoju težinu, pada nazad u publiku i za sobom povlači i ogromni zvučnik koje je krenuo padati direktno na moju glavu. U zadnji tren prebacujem aparat iz jedne u drugu ruku i postavljam lakat desne ruke da zaštitim glavu. Zvučnik uz ogroman ”BUM” pada na mene, a dva redara skaču sa bine da skinu zvučnik sa mene. Jedva su ga prikopčali i osposobili da radi. Poslije tog incidenta, ekipa redara na čelu sa jednim malim, ali bijesnim ćelavcem je bukvalno u par navrata izudarala ljude koji su se penjali na binu. Totalna anarhija!
Ake, vokal Mob 47-a pokazuje klincima kako se svira hardcore!
Ni sam ne znam koliko je vremena trajao nastup MOB 47-a, ali znam jedno: ljudi su bili i ostali legende, pokazali su svima kakav hardcore treba da bude – bučan, brz i kratak!
Poslije nastupa prešli smo na standardno slikanje, ja sam se malo zapričao sa Chrilleom i Akeom, bubnjarem i vokalom/gitaristom benda kojima je bilo izuzetno drago što je ekipa iz Bosne došla na koncert. Čudno mi je bilo, ali većina tih ljudi je bila posebno iznenađena baš zbog činjenice da Bosancima treba viza za bilo koju državu Evrope, osim komšijskih država, pa su naš dolazak i trud cijenili više. Ja sam s druge strane bio iznenađen činjenicom da je neko iz Evrope upoznat sa sranjem od viznog režima za bosanske građane.
Šta se dešavalo poslije koncerta za vrijeme Noći Vlahova, pojma nemam. Mislim da smo pili do kasno u noć, s tim što se dobro sjećam da sam negdje oko 6 izašao na balkon svoje sobe, istuširan i svjež, zasjeo u udobnu pletenu stolicu i poslušao par pjesama Drillera na svom discmanu.
Dan se budio na zelenim poljima Slovenije, a pred nama je bila Noć Rakije…
NASTAVLJA SE I ZAVRŠAVA U DRUGOM DIJELU!
Hvala na čitanju! ISK testira nove načine komunikacije sa publikom, oslobođene algoritama društvenih mreža.
Budi dio zajednice koja njeguje rock'n'roll i srodne subkulture!
PRIDRUŽI NAM SE NA ISK DISCORDU!
