Eternal Flame Fest, novi sarajevski metal festival, održat će se 12. i 13. aprila 2024. godine. U cilju promocije festivala, Izvan Svake Kontrole će objavljivati intervjue sa bendovima koji sviraju na premijernom izdanju. Više informacija o festivalu možete saznati na našem članku sa servisnim informacijama. Danas predstavljamo Paralizu Buđenja iz Sarajeva, a na naša pitanja je odgovarao pjevač Tin Marjanović.
Započnimo sa čestitkama na osvajanju prvog mjesta na MetalDays 2025 New Forces Showdown Bosnia & Herzegovina. Koliko vas je pobjeda iznenadila ili ste je očekivali?
Hvala, iskreno nismo očekivali pobjedu. Kada smo vidjeli da su nam konkurencija iskusni muzičari u bendovima Semetra, My Last Suicide i Hetrem, mislili smo da nemamo nikakve šanse. Dogovorili smo se da uopće nećemo gledati na ovaj događaj kao na takmičenje, nego da ćemo dati sve od sebe da pružimo najbolji nastup koji možemo.
Sam broj ljudi koji je došao da nas podrži je bio dovoljan da tu noć učini posebnom. Zadnju pjesmu koju smo izveli je više publika pjevala nego mi. Desetak glasova je preuzelo mikrofon od sredine do kraja pjesme “Apsurd II” i obogatilo istu svojim emocijama. Kada smo vidjeli da je prvih par redova ispunjeno s ljudima koji nose naše majice i znaju svaku pjesmu, mišljenje nam se promijenilo. Bez njih ništa ne bi bilo moguće i ovim putem im se još jednom zahvaljujemo.
Kako je koncipirana Paraliza Buđenja? Koliko sam uspio shvatiti, to je tvoj solo projekt u kojem si naknadno okupio ostale članove. Da li to znači da si ti radio samostalno na dosad objavljenim materijalima?
Paraliza Buđenja je nastala kao ispušni ventil putem kojeg sam ja izbacivao svu trulež iz svog mozga. Ovu vrstu samoterapije sam primijenio kako bih mogao voditi normalan život i rasteretiti svoju psihu od stvari na koje ne mogu utjecati. Gledajući kako je moje sjeme mizantropije i nihilizma procvjetalo i dalo plod nečemu lijepom je najbolji osjećaj koji mogu zamisliti.
Iskonski ponor se pretvorio u nešto što životu daje značaj. Prvi EP “Mora” i album “Košmar” sam skoro potpuno sam stvorio. Arijan Radoja je odsvirao solaže na pjesmama “Heroin” i “Apsurd II”, a Faris Zgonić sudjelovao u pisanju pjesme “Korov”. Uzimajući u obzir da imam prekomjeran zaštitnički stav prema svom kreativnom procesu, sebe sam lično iznenadio što sam dopustio drugim ljudima da svojim talentom prošire zvučnu paletu ovog sebičnog projekta.
Naravno, kada je došlo do okupljanja ekipe za nastupe, dvojicu spomenutih gitarista sam morao imati u svojoj postavi. Sebe smatram solidnim instrumentalistom, ali kada sam čuo što oni rade znao sam da su to ljudi s kojim želim dijeliti binu. Nakon njih je Faris stupio u kontakt sa Saidom Tutnjevićem. Na početku sam bio skeptičan da postoji bubnjar u Bosni koji može odsvirati što sam ja studijski nakucao. No nakon prve probe mi je bilo jasno da u pitanju nije neki obični entuzijasta koji se zadovoljava s ispodprosječnom tehnikom sviranja. Naime, Said je ogroman talenat, radnik i profesionalac. Njegovo sviranje je jedan od najbitnijih elemenata naših nastupa i motivira nas da svi precizno izvodimo svoje dionice uživo.
Na kraju, Benjamin Brkić se prijavio da bude naš basista. Njegovo sviranje, stil i karizma su me ubijedili da nema bolje opcije za Paralizu Buđenja. Svakako, svi ovi ljudi su preslušali “Košmar” i uživali u albumu. Zato su i bili motivirani da sviraju njegove pjesme uživo i postanu dio spomenutog projekta.
Sa novim članovima u postavi, da li to znači da će i oni odsad imati upliva u kreativni rad?
Paraliza Buđenja je još uvijek projekt u kojem će moja kreativna vizija biti dominantna. Naravno, potičem i druge članove da pokušaju doprinijeti. Plan je da za naredni album pišem muziku pola ja, a pola ostatak benda. Trenutno radimo upravo na pjesmi koju je napisao Arijan. Njihove muzičke sposobnosti su impresivne, ali se moraju uklopiti u moj koncept. S obzirom na to da sam s Arijanom prije radio na projektu Shackles of Hyperion, nije ni čudo da smo brzo kliknuli. On će napisati par pjesama, a Faris i Benjo će isto doprinijeti albumu sa svojim instrumentalama. Said će biti zadužen za pisanje i snimanje ili programiranje bubnjeva. Ja sam tu da njihove ideje preformuliram i uklopim u priču koju ću stvoriti sa svojom polovinom albuma.
Također ću tražiti od njih da moje ideje obogate ili preformuliraju svojim doprinosima. Za tekstove ću biti isključivo ja zadužen, a miks i aranžman ću raditi s Arijanom. Ovaj put ću trake na mastering slati nekome stručnijem za finalnu etapu muzičke produkcije.
Sve ove stvari su još uvijek samo u planu. Tek će se proces kristalizirati kada krenemo da konkretno snimamo novi materijal. Evo, promotivno mogu najaviti za vaš web magazin da je naslov našeg nadolazećeg singla “Mazohistička Dogma”.
Zbog lakše kategorizacije i pisanja za Paralizu Buđenja upotrebljava se oznaka “avangardni metalcore”. Šta to tebi kao autoru predstavlja i ako je ovo kao odrednica dovoljno dobro, koje bi bendove zgurao u kategoriju inspirativnih za Paralizu Buđenja?
Mislim da nas je teško kategorizirati. Avangarda se kao izraz veže za inovativne umjetničke projekte i pokrete određenog vremena. Zbog toga mislim da nam ova etiketa odgovara. Dosta gitarskih dionica je inspirirano sviračkim pristupom stereotipičnim za metalcore.
Može se reći da je ovaj žanr podloga na koju dodajem elemente iz različitih muzičkih svjetova kako bi se stvorilo nešto unikatno. Ogroman je broj umjetnika i bendova koji su utjecali na moj stvaralački proces. Moram prvo spomenuti japanski bend Dir En Grey (specifično albumi “Uroboros”, “Dum Spiro Spero” i “Arche”), te legende avangardnog rocka Mr. Bungle, Idiot Flesh, Sleepytime Gorilla Museum, John Zornov Naked City i Moonchild. Zatim, danski bend Düreforsög, pionire avant-black metala Imperial Triumphant, Pensées Nocturnes, Oranssi Pazuzu i Wormfood, progressive metal kralja Devin Townsenda i druge moderne prog bendove poput Hakena i Leprousa.
Ne smijem zaboraviti spomenuti bendove uz koje sam odrastao i naučio pjevati i svirati gitaru, a to su Marilyn Manson, Motionless In White, Escape The Fate, Falling In Reverse i Asking Alexandria. Kada su u pitanju sposobnosti pisanja tekstova ugledam se na repera Micheal David Larsena, poznatog po svom umjetničkom pseudonimu Eyedea, ali i dark-folk pjevača Danny Kiranosa, poznatijeg kao Amigo The Devil.
Pristup aranžmanu pjesama mogu pripisati utjecajima poput kompozitora Angela Badalamentija i Pierrea Bouleza, te doomjazz projektu Bohren & der Club of Gore. Vokalni uzori su mi ljudi koji svoj glas koriste kao mnogostran instrument i s njim proizvode razne kontrastne zvukove. To su Kyo, Mike Patton, Bobby McFerrin, Diamanda Galás, Demetrio Stratos i Yamantaka Eye.
Sposoban si tekstopisac i na engleskom i na bosanskom jeziku. Zašto si se odlučio da “Košmar” bude napisan na našem?
Kada je u pitanju Paraliza Buđenja, teme pjesama su veoma emotivne i proizlaze iz mojih ličnih iskustava. Na bosanskom jeziku sam izgovorio svoje prve riječi, te sve lijepe i ružne stvari, koje su mi se desile u životu, su se desile “na ovom jeziku”. Zbog toga imam osjećaj da na bosanskom mogu lakše skinuti svoju masku i pisati o stvarima koje se nalaze duboko ispod dekorativne površine potrebne za preživljavanje.
Primijetio sam da se u svojim tekstovima jako često obraćaš drugoj osobi, nekom misterioznom “ti”. Vaš odnos je najčešće bolan, distanca raste. Ko je druga osoba iz tvojih pjesama?
Čitav album je posvećen sjenama i sablastima iz mojih epizoda paralize sna. Ukratko, kroz čitav album vodim borbu sa sobom. U javi ne pronalazim sreću i prezirem svijet, a u snu tražim utočište i unutarnji mir. Dugo vremena sam imao učestale epizode paralize sna. Još uvijek ih nekada imam, ali značajno manje nego prije. Tijekom tih epizoda vidio bih sjene i demone koji su me mentalno mučili.
Smijali su mi se jer se ne mogu probuditi i uništavali moje utočište. Bilo je i slučajeva u kojima sam mislio da sam se probudio, prohodao i na kraju se okrenuo da bih vidio svoje tijelo kako leži. Osjećao sam se kao da mi je duša napustila tijelo i postojala u nekom mezaninu između jave i sna. Zbog toga je nastao taj unutrašnji rat. Želim zaspati kako ne bih morao postojati u stvarnom svijetu, znajući da će moje utočište biti srušeno i da ću opet biti mučen.
Zbog toga se može reći da je “Košmar” biranje manjeg zla između svakodnevnog života i paralize sna. Čitav proces pisanja i snimanja pjesama je bio iznimno dobra terapija. Što sam više pisao i pričao o ovom problemu, on je sve manje bio prisutan. Osjećam se kao da sam ovim kreativnim procesom djelomično skinuo kletvu sa sebe.
Znači, “ti” je utjelovljenje moje paralize sna. Mislim da se pjesme mogu interpretirati lično. Zbog toga ovo “ti” može predstavljati slušaocu nešto sasvim drugo. Ako ikome ovaj album može pomoći, kako je pomogao i meni, moj cilj će biti ispunjen. To mi je bitnije od bilo kojeg drugog zamislivog umjetničkog uspjeha.
Možemo li očekivati uskoro fizičko izdanje albuma “Košmar”?
Iskreno se nadam. Zahvaljujući utjecaju mog druga i kolege muzičara Kenana Avdića počeo sam sakupljati fizička izdanja svojih najdražih albuma. Trenutno su gramofonske ploče veoma popularan format i cilj mi je da “Košmar” eventualno bude štampan u istom. Mada, to je skuplja investicija i moramo dobro razmisliti o tome koliko bi nam se isplatila.
Vjerojatno da će prvo fizičko izdanje albuma biti u vidu CD-a i/ili kasete. Za mene je dizajn ovih izdanja jako bitan. Nisam zadovoljan ako sve nije povezano s konceptom albuma, zbog toga se duže čeka na fizička izdanja nego što bi to realno trebao biti slučaj.
Tvoje vokalne dionice su često procesorski obrađene. Pored instrumenata, ima tu i dosta tehničkih elemenata koji pjesme Paralize čine specifičnim. Koliko je teško prenijeti zvuk Paralize Buđenja iz studija na binu?
Nama to uopće nije teško. Uživamo u tome. Prvih par proba smo imali backing trake i automatizirane efekte za vokale. Osjetio sam da ovim pristupom gubimo energiju i improvizacijski segment nastupa. Trenutno uživo koristim samo jednu delay pedalu s kojom se igram i često radim vokalni performans kao uvod za određene pjesme. Dosadno mi je predugo koristiti jednu tehniku.
Vokalne aranžmane sam značajno promijenio za nastupe i smatram da moji live vokali zvuče življe, bolesnije i više tehnički nego na albumima. Kada su u pitanju aranžmanski elementi, prepustio sam momcima iz benda da odluče kako će ih zamijeniti. Na primjer, Faris na gitari radi klavirske dijelove ili Said svojim tehničkim sposobnostima na bubnju popuni određene rupe. Mislim da uživo zvučimo bolje nego na albumu, ali i da svaki put pjesme drukčije izvedemo oviseći od energije nastupa.
Uživo je zanimljivo vidjeti da neki od članova Paralize Buđenja praktikuju crossdressing. Koji je simbolizam toga, kako je taj akt povezan sa vašom muzikom?
Da, mi podržavamo potpunu slobodu umjetničkog, modnog, političkog i seksualnog izričaja. Paraliza Buđenja je projekt koji se gadi tradicionalistima. Pored toga što se osjećamo slobodno i volimo crossdressing kao stil, on koristi kao odlično sredstvo za odbijanje zaostalih i primitivnih ljudi koji svakako ne bi shvatili našu poruku. S druge strane, privlači progresivnije ljude. U biti, svako je dobrodošao na naše svirke osim onih koji zbog svojih predrasuda omalovažavaju i zlostavljaju drukčijeg od sebe.
Album “Košmar” objavljen je u digitalnom izdanju sa etiketom Cannikin Records, tvoje vlastite izdavačke kuće. Jesi li uopće tražio izdavača ili si se odmah odlučio za samoizdanje?
Želim imati potpunu kontrolu nad svojim pjesmama. Zbog toga sam veliki zagovornik DIY principa, počevši od pisanja i snimanja pjesama, pa do produkcije i izdavanja istih. Mada, treba biti objektivan. Teško da bi s ovakvim projektom našao izdavača koji je zainteresiran. Tek sada kada popularnost projekta raste zahvaljujući albumu i nastupima mogu razmišljati o tim stvarima. Općenito mi je veoma neobično kada se projekt tek pojavi i odmah prvu stvar objavi pod pokroviteljstvom neke veće izdavačke kuće.
Na Bandcampu Cannikin Recordsa objavljeni su i snimci tvog prethodnog projekta Drown In Your Venom. Kakva je korelacija između Drown in Your Venoma i Paralize Buđenja? Je li Paraliza Buđenja nastavak, evolucija, nešto treće?
Paraliza Buđenja je definitivno evolucija. No, pored mene su u oba projekta bili Arijan Radoja, kratko Faris Zgonić i prvi basista Paralize Buđenja, Amir Zilić, koji se pojavljuje na prijašnjoj verziji pjesme “Heroin”.
Još jedna paralela je upravo ta spomenuta pjesma. Nju sam primarno napisao za album “Therapy” i snimio na engleskom jeziku. Kada smo je prije svirali uživo uvijek je imala posebnu energiju. Zbog toga sam je malo modificirao i tekst ispočetka napisao na bosanskom. Drown In Your Venom još uvijek postoji kao moj solo projekt, a u augustu prošle godine sam izbacio dvije pjesme pod ovim imenom. Iako je spomenuti projekt žanrovski počeo kao post-hardcore, sada služi kako bi pravio apsurdno heavy deathcore pjesme.
Vidimo se na Eternal Flame Festu u Sarajevu! Ukoliko imaš poruku za naše čitatelje, sad je pravi trenutak da je kažeš!
Mislim da smo kroz ovaj intervju prošli sve što je potrebno. No, nije zgoreg jednom vokacijskom himnom pozvati čitatelje na nadolazeći spektakl.
O, moćni čitatelji !
Uslišite našu molitvu i pojavite se u što većem broju na nastupu budno-paraliziranih glazbotvoraca 13. aprila u Domu mladih Sarajevo !
Neka vam duša noge do mjesta dešavanja vodi kao pastir svoje stado !
Neiscrpnim izvorom svog samoproždiranja ćemo osiromašiti bogatstvo vašeg bola!
Nokturne ćemo izvoditi u suprotnosti njihovog značenja!
Smra Paralizi! Slavt Buđenju!
Hvala na čitanju! ISK testira nove načine komunikacije sa publikom, oslobođene algoritama društvenih mreža.
Budi dio zajednice koja njeguje rock'n'roll i srodne subkulture!
PRIDRUŽI NAM SE NA ISK DISCORDU!
