Eternal Flame Fest, novi sarajevski metal festival, održat će se 12. i 13. aprila 2024. godine. U cilju promocije festivala, Izvan Svake Kontrole će objavljivati intervjue sa bendovima koji sviraju na premijernom izdanju. Više informacija o festivalu možete saznati na našem članku sa servisnim informacijama. Danas predstavljamo GNU iz Sarajeva, a na naša pitanja su odgovarali gitarista i pjevač Nermin Lipa, basista Džemal Bijedić i bubnjar Adnan Duraković Dura.
GNU je osnovan u Sarajevu 1994. godine. Na stranici Bosnian Metal navodi se da su bend osnovali Nermin Lipa i Adnan Duraković, uz rotirajuću postavu basista i gitarista. Jeste li išli zajedno u školu, živjeli u istom haustoru, ili se možda, zbog situacije u kojoj ste se našli, skrivali u istom podrumu?
Dura: Bend smo osnovali Nermin Lipa, Mirza Ćorić i ja. U bendu su još svirali na samom početku Adi Granov (bas gitara), nakon toga Alen Podgorica (bas gitara), Nermin Šipilović (bas gitara) i Haris Batuša (bas gitara), a jedan period na početku bio je vokal pokojni / rahmetli Nermin Aganović.
Mirza i ja smo išli zajedno u školu, stanovali u istom naselju i išli u ista skloništa tokom rata. Lipa je živio na Alipašinom polju i dolazio na probe sa Alipašinog svaki dan pod snajperima i granatama. Ostali članovi su živjeli na raznim lokacijama u gradu. Probe smo imali u prostoriji na Mejtašu sa ukradenom strujom, a krpili smo se za istrumente na razne načine. Čak smo mijenjali cigare i hranu za opremu, a ja sam palice pravio od drške za metlu, a od rentgen snimaka opne za bubnjeve.
Nermin: Dura i ja se znamo veoma dugo. Dijelom smo porodični prijatelji, a imamo i zajedničke prijatelje… Tako da je sve to uticalo na naše poznanstvo. Sve ostale smo poznavali iz škole. Rat je svakako dodatno uticao na upoznavanje.
Morate da razumijete da tada nije postojalo ništa. Nismo mogli ići u kafiće, druženja su bila ograničena na derneke po stanovima… I onda se pojavi institucija “prostorije”, mjesta koje je relativno sigurno, ima struju (kako to sad nevjerovatno zvuči, da se radujemo nekoj osnovnoj stvari koju stalno uzimamo zdravo za gotovo) i gdje su se počeli okupljati naši prijatelji. Onda je taj broj narastao, tako da je svaka proba bila mini koncert. Mislim da smo tada uspjeli da damo tim ljudima neki privid normalnog života, onakvog kakav su trebali imati u tim godinama, gdje smo htjeli da budemo “ludi” samo za nekim, vjerovatno apsolutno nebitnim stvarima… Bit ću dovoljno samouvjeren da kažem da jesmo. I ako jesmo, zaista mi je drago da smo bili dio nečeg lijepog i pozitivnog u onom užasnom periodu.
Šta je zapravo značilo stalni i nestalni članovi? Na kojem principu se radilo na autorskim materijalima?
Dura: Stalni članovi smo bili Lipa, Ćorić i ja, a ostali su bili privremeno na bas gitari, svako u svom periodu. Pjesme su radili svi u bendu, a aranžmane i muziku uglavnom Mirza i Nermin. Ja sam bio zadužen za nabavku opreme, struje i prostorija.
Nermin: Vremenom su dolazili novi članovi zbog raznih razloga, a vjerovatno zbog školskih obaveza u tom periodu. Kasnije su došle neke druge obaveze, koje su takođe uticale na vrijeme koje su se pojedini članovi mogli i htjeli posvetiti bendu. Naravno, sa svim članovima smo ostali u super odnosima, što mi je posebno drago.
Na omotu albuma “State of Misery” nalazi se krdo divlje stoke, gnuova. Zbog čega ste imenovali grupu tako?
Dura: GNU je životinja koja izgleda kao da je kombinacija više životinja; glava kao kod krave, tijelo konja, a noge antilope tako da je to predstavljalo spoj raznih stvari koje mogu funkcionisati kao jedna cjelina. Omot albuma svojevremeno je bila slika mrtvih gnuova u Africi, a simbolika je takva da, iako sve to funkcioniše, kada se nađu u stanju mizerije ili propasti, sami sebe pregaze ili izvrše samoubistvo zbog panike. Naziv albuma je “stanje/država mizerije” i oslikavao je stanje te ratne godine gdje smo mogli ili da se ubijemo kao gnuovi ili da preživimo i idemo dalje, što smo na kraju i uspjeli.
Nermin: Znam da smo pokušavali da objasnimo nekad da je GNU bila skraćenica nekog konkretnog pojma. Bilo je tu zezancija od “gnusni neartikulisani urlik” ili “grupa nadarenih umjetnika”, ali to je onako, zezancija. Ipak smo na kraju prestali da razmišljamo o tome i ostalo je ime kako smo dali u početku. Objašnjenja nisu potrebna.
Iako vaš “State of Misery” nije bio nikada službeno objavljen, primjećujem da je negdje naveden kao EP, negdje kao demo, a negdje i kao debi album benda. Da raščistimo: šta je “State of Misery”?
Dura: “State of Misery” je demo album koji nikad nije zvanično objavljen jer nije postajala ta mogućnost. 1995. nije bilo diskografskih kuća u Sarajevu da bi se to objavilo, a nije bilo niti finansijske mogućnosti za tako nešto, što je rezultiralo neoficijelnom objavom albuma na nekim kasetama ili CD-ovima za uži krug fanova.
Čak i onaj omot koji je objavljen online sa gnuovima nije onaj koji smo mi htjeli. Kvalitet snimka nije bio na profesionalnom nivou koji bi zadovoljio naše ukuse. Tako da ga možemo zvati demo album.
Nermin: Vremenom smo pokušavali da snimimo naš rad, odnosno naše pjesme. Nikad pjesme niti album nisu zvanično objavljeni, iako je cijeli album snimljen nakon rata u BiH, a pojedine pjesme smo snimili više puta. Razlozi su brojni. Prvi put je “State” bio snimljen kao demo pjesma, i mislim da je ista imala dvije verzije. Nakon toga ide verzija koja je završila na tom albumu, dok smo posljednju verziju snimili 2019. godine i mislim da je ta verzija oznacena kao EP ili demo.
Album, koji sam takođe spomenuo, je nazvan po toj pjesmi. Vjerovatno više nije ni važno šta je. Ono što je nama interesantno je da se baš na toj pjesmi može vidjeti razvoj nas kao muzičara, razvoj u smislu kvaliteta sviranja, promjena u zvuku, a i tehnologiji koja je uticala. Svaki snimak je drugačiji i predstavlja izazov sam po sebi.
Dura: Album “State of Misery” ide u snimanje sa malo izmijenjenim aranžmanima uskoro i nadam se da će biti gotov do jeseni 2024. godine. I opet će zvučati drugačije jer imamo nove članove u bendu koji će ostaviti svoj neki trag. Također spremamo i nove pjesme koje će se uporedo snimati za naš EP radnog naziva “Stargazer”.
Obzirom da je prošlo 30 godina od snimanja demo albuma potrebno je bilo malo utegnuti neke stvari i prilagoditi današnjim trendovima, ali opet da se ne izgubi originalnost i poruka koju je album nosio u to vrijeme. Situacija sa stanjem/državom mizerije u kojem/kojoj živimo se danas nije nikako promijenila. Čak mislim da je i gora nego prije 30 godina, s tim da sad ne puca. Bar granate ne padaju, ali se puca po gradu svaki dan, imamo struje i vode kad je VIK ne ugasi, ali ostalo je identično – samo 30 godina starije.
Zanimljivo je da je “State of Misery” sniman u studiju biblioteke za slijepa i slabovidna lica. Kako je teklo to snimanje? Ispričajte nam više o tome ko je snimao, kada i da li se nečega posebnog sjećate iz tog perioda.
Dura: Snimanje albuma rađeno je u Biblioteci za slijepa i slabovidna lica u Sarajevu. Koštalo je tadašnjih 400 njemačkih maraka i rađeno je u roku od 5 dana, svaki dan po 6 sati. Sniman je živi bubanj i sve to se miksalo na TASCAM osmokanalnoj analognoj mikseti, pa se onda premiksavalo da stane sve na 8 kanala.
Tehničar za snimanje je bio slijepa osoba. Nažalost, nedavno je preminuo. Snimao je knjige za slijepa lica i nije imao iskustva u snimanju muzike. Iako je tehničar bio sa poteškoćama, uspio je korektno snimiti album, koliko je bilo u njegovoj mogućnosti.
U studiju smo proveli 5 dana non-stop, a imali smo samo 2 sata za miksanje albuma, što je na kraju uradio Mirza. Oprema za snimanje bila je ista ona na kojoj smo svirali u prostoriji. Bilo je lijepo iskustvo i zadovoljstvo za sve nas.
Nermin: Nemam zaista ništa loše reći o tome. Jedno divno iskustvo. Imali smo milion ograničenja u tehničkom smislu i koristili smo ono što smo imali od opreme, koja je za današnje vrijeme jako primitivna. Ono što treba reći je da u tom studiju nije bilo angažovanih studijskih inžinjera ili ljudi koji su isključivo obučeni za produkciju pjesama, nego je to bilo osoblje koje je radilo na snimanju materijala za slijepe, a što ipak nije bilo na nivou potrebom za produkciju jednog heavy metal albuma.
Kako bilo, svi smo se potrudili i dali maksimum. Ono čega se sjećam je da je bio dosta zabavno u svemu tome. Dosta materijala je snimio Mirza (Mirza Ćorić). Adnan je radio živi bubanj, što nam je uzelo dosta vremena, jer je, priznaćete, veoma zahtjevan poduhvat u takvim okolnostima.
Reaktivacija GNU-a desila se 2020. godine u pandemijskom periodu. Mirza Ćorić, vaš gitarista i basista, producirao je i snimio nekoliko novih verzija pjesama sa “State of Miseryja”, čime ste se službeno vratili u igru. Koliko je pandemijsko zarobljeništvo imalo utjecaja na ovu odluku o reaktivaciji?
Dura: Prije korone sastali su se svi bivši članovi benda na jednoj kafi nakon 25 godina i dogovorili da se reaktiviramo. Tu smo opet nas trojica (Nermin, Mirza i ja) redovno radili, dok su se ostali ponovo rotirali, što zbog obaveza, što zbog zdravstvenih stanja pojedinih basista.
Ponovo smo se reaktivirali i redovno počeli sa probama, da bi nekih pola godine prije pandemije korone član benda postao i Džemal Bijedić na bas gitari. Tako smo napokon riješili pitanje bas gitare zastalno. Džemal je donio svježinu u bend, ne govorim o godinama nego o idejama i energiji. Tako smo nastavili i spremali se za snimanje i koncerte koji su se trebali održati baš u periodu kada je pandemija nastupila. Tako nas je korona zakočila do daljnjeg.
Mirza u svom kućnom studiju snima tri pjesme sa našeg albuma “State of Misery” i još tri koje su skoro gotove, ali nikad do kraja finalizirane. Prve tri smo onda objavili na YouTube-u.
Nermin: Probitna ideja je bila da apsolutno svi dotadašnji članovi dobiju po jedan dio materijala koji bi odsvirali na nekom koncertu. Zbog raznih razloga, to se nije desilo i ostalo je na jednoj postavi, koja se uz sve promjene održala do danas. Korona nije uticala na aktiviranje benda, ali je mogla da bude presudna za konačno gašenje. Srećom, to se nije desilo, a dobrim dijelom zahvaljujuću ogromnoj upornosti Adnana, koji jednostavno nije prihvatao “ne” kao odgovor za mogućnost izostanka sa proba i slično.
Dura: U toku pandemije, Mirza zbog zdravstvenih razloga napušta bend. Bili smo prisiljeni ponovo napraviti pauzu, jer se i Džemal povukao. Nakon korone, GNU nastavlja probe u sastavu Adnan, Nermin, Alen (bas gitara) i Aldin (solo gitara). U narednom periodu održavamo redovne probe do 2023. godine kada se Džemal definitivno vraća i priključuje bendu ponovo , a nakon njega dolazi iskusni solo gitarista Mirsad Ćović koji definitivno u punom kapacitetu preuzima Mirzino mjesto i postaje punopravni član benda.
U tom periodu GNU je stasao u ozbiljan bend sa svim karakteristikama i kvalitetom jednog ozbiljnog i profesionalnog benda. Idemo dalje sa novom energijom i kvalitetnim i kreativnim muzičarima.
Džemal: Ja sam godinama svirao sa Mirzom u bendu The Loudest Silence, a uvijek smo razgovarali o tim nekim bendovima iz naše mladosti, ja o mom Primetheusu, a on o GNU. Kada se GNU ponovo oformio, ideja je bila da svira originalna postava, ali kako Nermin i Dura rekoše, iz raznih razloga to nije bilo moguće, tako da je Mirza pozvao mene. Jedno od obrazloženja je bilo što sam približno star kao oni, pa se valjda uklopim.
Kad je došla pandemija, dobro nas je opalila po glavi. Pogotovo je sav entuzijazam nekako splasnuo kada je Mirza odlučio da napusti bend. Pred samu pandemiju sam ja onda dobio i drugog sina, a biti u lockdownu sa bebom i malim djetetom je dovelo do toga da sam se povukao. Nisam imao vremena da se posvetim bendu onako kako sam htio. Kada sam posložio neke stvari, vratio sam se u bend.
Kako je bilo vratiti se nakon toliko godina pauze? Kako je bilo pokrenuti tu mašinu opet?
Nermin: I teško i veoma jednostavno. Jednostavno je zbog volje tih ljudi. Posebno bih spomenuo energiju koju ima Džemal. Stvarno. Ima milion ideja i stalno nešto novo pokušava, unapređujemo neke dijelove starih pjesama. Ima tu i novih ideja. Kao basista je odličan, moderan. Mislim da ima baš ono što nam je kao bendu trebalo. Mirsad je najnoviji član, jedan nevjerovatno staložen i stabilan čovjek (što bi rekli o sebi, pri sebi) i veomo ugodan za saradnju. Kada bih ga opisao kao gitaristu, onda mogu reći da je prava mašina. Nevjerovatno dobar gitarista, brz, pouzdan, ima odličnu tehniku i hladan kao led…
Dura: Njihov dolazak je dao jednu veću energiju i ogroman kvalitet samom bendu. Ideje koje su njih dvojica predstavili, a kasnije bend realizovao, bile su od krucijalnog značaja za dalji pravac i rad benda. Izmijenjeni aranžmani, poboljšani u odnosu na ranije, starih pjesama sa albuma State of Misery, kao i nove pjesme koje bend radi, zaokružuju jedan period i guraju nas dalje.
Zbog čega nismo dobili cijeli ponovno snimljen “State of Misery”?
Nermin: E tu nas je prekinula korona. Počeli smo dobro. Ponovno smo snimili 3 pjesme koje su objavljene tokom 2020. godine i onda nas je prekinula korona. Imali smo još dvije pjesme polovično snimljene i tu je na žalost stalo. Jedina razlika u odnosu na postojeću postavu je što je sa nama tada radio Mirza.
Dura: Dobit ćete ponovo snimljen album na jesen ove godine i bonus u vidu novih pjesama. Ide sve svojim tokom.
Pokrenuli ste zanimljiv eksperiment “živih proba” gdje ste nastupali na probama za prijatelje i znatiželjne osobe. Kakvi su vas razlozi doveli do tog?
Nermin: To je jedna od ideja Džemala i Adnana, koji su predložili da pozovemo prijatelje da dođu. Obzirom da Adnan i ja nismo uživo svirali nekih 20 godina, bilo je dobro da “osjetimo” publiku. Kako bilo, ideja je bila veoma dobro prihvaćena i na svakoj probi smo imali neke druge ljude… Nadam se da im je bilo lijepo u našem drustvu, ali i da su uživali u svirci.
Dura: Žive probe su nešto što smo radili i u ratu. To nam je bio način druženja. A dobro je i za našu muziku. Ako je ne približimo fanovima i ako je samo za nas, onda nema svrhe, a mi nemamo satisfakciju da nešto dobro radimo. Malo ili nikako prostora za svirku u Sarajevu, zauzetost naših fanova u smislu da neki ne mogu doći na koncert kada je zakazan, rezultiralo je otvorenim probama na kojima bude 10-15 fanova, prijatelja ili rodbine i svi biraju da li žele i kad mogu doći da slušaju GNU.
Znači, oni su tu kada žele i kad im je merak, a ne kad ima neki termin za svirku ili koncert. Pravimo zabavnu, familijarnu atmosferu sa uključenom svirkom, druženjem prije i poslije probe. Također, uvijek je nekoliko novih lica tu, tako da se i krug prijateljstava širi svakom probom.
U ratnom periodu, znalo se desiti veoma često da je na probama prisustvovalo i 40-50 ljudi, što u prostoriji, što napolju ispred vrata prostorije. Ljudi su ta dva sata imali osjećaj normalnosti i pripadnosti nečemu. Sad zbog veličine prostora posjete su ograničene na 10-15 ljudi.
Džemal: Jako dugo se vučemo po probama, a da bend evo skoro 30 godina nije nastupao uživo. Želio sam da konačno neko mimo benda čuje šta mi to radimo, tako da su probe doslovno bile otvorene za sve: kako za ljude koji nas poznaju, ali i za potpune strance. Imali smo tako i starije i mlađe raje, a bilo je i gostiju iz Amerike i Njemačke. Jako je lijepo onda dobiti neki feedback, a i automatski drugačije sviraš kad je publika tu. Intenzitet i ozbiljnost sviranja je na skroz drugom nivou.
Volio bih da naglasim da baš zato jer GNU nije imao zvanični koncert već skoro 30 godina, nismo željeli da nastupamo tek tako po nekim klubovima, kafanama ili pod tuđim uslovima. Ne želimo da koncert benda GNU bude “svirka” ili pozadinska muzika u nekoj kafani, kao neka tezga. Želimo da kad bude, da to bude pravi koncert. Nadamo se da ćemo uspjeti to napraviti na predstojećem Eternal Flame Festu. A probe uživo će se sigurno ponovo pokrenuti kada završimo kreativni proces u kojem se trenutno nalazimo.
Danas, kao stariji pripadnici metalske zajednice Sarajeva, koliko imate vremena i da li uopće pratite ono što se dešava na bh. sceni?
Dura: Iskreno, veoma slabo poznajem scenu u Sarajevu i BIH, iako često idem na svirke i koncerte. Ovu vrstu muzike koju GNU svira, ne znam da li konkretno ovaj stil i žanr metala i hard rocka svira ijedan bend. Mi smo se bazirali na HM/HR u stilu 90-ih, ali sad to obogaćujemo nekim novim zvukom.
Nermin: Da budem iskren, veoma malo. Tempo života je veoma brz i jednostavno nemam vremena da pratim dešavanja na bh. sceni. I sam ovaj projekt je krenuo kao želja da se obilježi 20 godina benda, koncerta “Rock Under the Siege”. Na žalost, nismo uspjeli u namjeri da nastupimo na obilježavanju godišnjice, izmedju ostalog i zbog korone… Ali nadam se da ćemo na Eternal Flame Festu i taj dio da ispunimo. Pokušat ćemo dati nešto od energije koju imamo i nadam se da će biti interesantna novim generacijama.
Džemal: Nakon dvije decenije The Aebyssa bio sam primoran napraviti svojevrsnu pauzu, što zbog djece, što zbog poslovnih obaveza, a onda i pandemije. Ali interes za scenom, kako inostranom, tako i ovom našom je uvijek bio tu i bit će. Mislim da nema metal svirke u gradu, a da nisam tu. HC i punk možda propustim, ali metal nikad.
Ima tu dosta dešavanja, od starih asova kao Silent Kingdom, KRV, preko novih snaga od Lepre, Paralize buđenja i benda Fakat. Meni lično na domaćoj sceni je trenutno najzanimljivije ono što izlazi iz Black Plague Circle kuhinje, a posebno se radujem da čujem Sumrak.
Mimo toga smo Mirso i ja aktivni u drugim bendovima; Mirso trenutno prekucava są bendom POPIK, a ja upravo snimam novi album sa bendom The Loudest Silence. Drugi singl sa albuma ćemo objaviti za par dana. Radim i na još jednom projektu, al to je zasad sve što bih rekao na tu temu.
Lično sam kritikovao stvaranje kulta ideje oko Rock Under The Siegea u tekstu objavljenom na dvadesetu godišnjicu. Kao učesnici tog važnog koncerta, kako danas gledate na njegov značaj, ali i na činjenicu da iz te priče jednostavno nije izrasla nijedna konkretna priča (zasad)?
Dura: Navedeni koncert je bio nešto fantastično što se desilo u tom periodu, ali nije polučilo nekim većim rezultatom. To je trebala da bude odskočna daska za mlade bendove, za menadžere i organizatore muzičkih dešavanja, pogotovo na alternativnoj sceni u Sarajevu i BIH, ali to se nije desilo.
Da je neko nastavio sa ovim projektom u narednim godinama nakon tog koncerta, stvari bi bile potpuno drugačije, ali nije. Mogućnost da se ponovi koncert sa istim izvođačima ravna je nuli. Tako da se moramo okrenuti novim stvarima, novim koncertima, a Rock Under The Siege ostaviti arhiviran u našem sjećanju i to u lijepom sjećanju svih učesnika i publike koja je prisustvovala tom koncertu.
Nermin: Ja bih ostavio snapshot tog koncerta negdje u sjećanju. Ne znam koliko se treba vraćati na taj period. Znam da je bilo obilježavanje nekih jubileja. Što se nas tiče, imamo lijepe uspomene iz tog perioda. Nama je bio značajan jer smo tada bili veoma dobar bend i mislim da smo dobro zvučali. I ovdje mislim na prvi koncert, koji je značajan jer se radi o svirci uživo, što je uvijek teže za snimiti.
Organizatori Eternal Flame Festa su povukli paralelu između YU Heavy Metal Festa i aprilskog festivala. Sjećate li se jugoslavenskog festivala?
Nermin: Znam da je postojao, čitao sam dosta toga, ali se ne sjećam baš puno.
Dura: Sjećam se dosta prijeratnih YU HEAVY METAL festova sa Čičkom na čelu. I sam sam išao na iste više puta. Mislim da je nadolazeći Eternal Flame Fest pun pogodak i nadam se da će izrasti u tradicionalni festival metal muzike. Iz razloga što snažno podržavamo ovaj festival, odlučili smo se da premijerno nastupimo na istom nakon 30 godina pauze.
U međuvremenu, otkazali smo par poziva i koncerata da bi i mi dali ekskluzivu ovom festivalu sa naše strane. Žao mi je što se još neki bendovi iz perioda ’93-’95. nisu reaktivirali jer je to bio period sa dobrom muzikom, snažnim porukama i nevjerovatnom energijom koja se izvlačila iz najdubljih ćoškova svakog muzičkog bića.
Nadam se da će na našem primjeru reaktiviranja neki drugi poduzeti korake na povratku i da ćemo na narednom Eternal Flame Festu svirati zajedno kao nekad prije 30 godina.
Spomenuli ste da radite na novoj verziji “State of Miseryja”, ali i na novom EP-ju.
Nermin: Imamo ideja i radimo koliko nam obaveze dozvoljavaju. Za sada imamo jednu pjesmu koja je do kraja urađena. Radi se o pjesmi “Stargazer” koja je nastala nedavno i tu pjesmu ćemo svirati na festivalu.
Dura: Radimo punim gasom na snimanju materijala iz 1995. sa prilagođenim aranžmanima pjesama, ali i na novom materijalu. Nadam se da ćete na jesen 2024. imati u svojim rukama zaokruženu istoriju i novi materijal koji će otkriti budućnost kretanja u muzičkom smislu benda GNU.
Imate li tremu, ili bilo kakva očekivanja of Eternal Flame Festa?
Dura: Na nadolazećem Eternal Flame Festu sviramo nakon 30 godina prvi put na pozornici, ali obzirom da imamo koncept otvorenih proba i da smo već na desetine puta svirali pred našom publikom u prostoriji gdje je moguće da nas direktno kritikuju ili hvale i gdje se čuje svaki ton, nemamo neku tremu koja bi negativno uticala na naš performans.
Nermin: Ja imam tremu. Ovo zaista govorim u lično ime. 30 godina je mnogo. Slično je, vjerujem, i sa Adnanom. Ostali su imali prilike da nastupaju, i vjerujem da ste neke i gledali u nastupima sa njihovim bendovima, projektima i sl.
Ono što očekujem jeste da sve prođe bez problema, da uspijemo odsvirati onako kako smo zamislili. Nadam se da neće biti nekih tehničkih problema. Da ne objašnjavam. Živa svirka je takva kakva jeste. Nikad ne znate na šta će izaći. Veoma mnogo faktora utiče. Ali možda u tome i jeste draž. Barem ja volim čuti snimak uživo nekog benda sa svim nesavršenostima, eventualnim greškama.
Dura: Očekivanja su takva da smo uvjereni da ćemo isprašiti i oderati tih 40-45 minuta kao što smo uvijek radili i da će poslije nastupa biti pozitivni stavovi o našem radu i pjesmama, pogotovo od ovih mlađih generacija koje nemaju pojma ko je GNU, ali iznenadićemo ih pozitivno, siguran sam u to.
Džemal: Nemam neku tremu, bar ne što se tiče nas kao benda. Mene je više strah vanjskih okolnosti, hoće li nas tehnika slušati, hoće li tonac uraditi dobar posao i slično. Mirso ja mislim da ne zna ni šta je trema. Kako kaže Nermin, frajer je hladan kao led.
Što se očekivanja tiče, jedva čekam da ljudi, pogotovo mladi, konačno čuju GNU. I nadam se da će im se svidjeti. Nadam se da će publika doći danas posluša, a i generalno da festival bude dobro posjećen.
Hvala na čitanju! ISK testira nove načine komunikacije sa publikom, oslobođene algoritama društvenih mreža.
Budi dio zajednice koja njeguje rock'n'roll i srodne subkulture!
PRIDRUŽI NAM SE NA ISK DISCORDU!
