U zadnje vrijeme sve više razmišljam o tome da li je dobra ili loša stvar kad znaš tačno šta očekuješ od novog albuma nekog benda. Ako je sve u poznatom tonu, postoji opasnost da bude monotono, isto kao i prije, već viđeno. Ako je pak drugačije i van zadatog okvira, onda je to totalna promjena smjera, možebitna prodaja benda ili predaja trendu, bespotrebno eksperimentisanje zarad eksperimentisanja i slično. Istina je negdje u sredini, kao i uvijek.
Za Anaal Nathrakh vrijedi prva konstatacija. Mrzim što si moram to priznati, ali Anaal Nathrakh me više ne tangira kao prije. Kad kažem prije, mislim od samog početka benda. Bend koji pratim desetak godina i koji je vukao prave poteze od početka danas je mašina za objavljivanje mediokritetnih albuma.
Striktno studijski projekat, neobjavljivanje tekstova, misterija oko identiteta članova – sve je to davalo određeni šarm i stvaralo famu oko benda koji u zadnje četiri godine izdao tri albuma, odnosno sedam u zadnjih deset godina. Previše. Previše i za „pravi“ bend od četiri ili pet članova, a ne Anaal Nathrakh gdje se jedan čovjek bavi muzičkim dijelom, a drugi tekstualnim.
Ne znam šta je caka i je l’ Mick Kenney ima toliko slobodnog vremena da samo sjedi i pravi pjesme zato što to voli ili mora, ali za fanove koji duže vrijeme prate ovaj bend, “Desideratum” je već poznato, utvrđeno gradivo sa tek ponekom novom forom. Nova fora ovaj put su elektronski dijelovi koji na momente pretvaraju pjesme u dubstep isječke sa Youtubea i slične horore. Isforsirano, nepotrebno i ne mogu se oteti dojmu da bendu fali malo dodatne kreativne snage ili duža pauza između albuma, da se malo dahne dušom, što bi se reklo.
Album je najavljen singlom “Idol”, standardnom AN numerom sa bombastičnim blastbeatovima i riffovima i horskim, pjevljivim refrenima sjajnog Davea Hunta koja odlično sumira čitav album. Pjesma koja najviše plijeni je “The Joystream”, apsolutni hit albuma i jedan od najboljih uradaka benda u dosadašnjoj karijeri. Izdvaja se još i” Sub Specie Aeterni (Of Maggots and Humanity)” kao pjesma van formulaičnog blastbeat – horski refren aranžmana, nošena d-beatom i breakdown dijelovima.
Produkciju albuma ponovo potpisuje Kenney i stavlja svoj već dobro poznat pečat sa jasnim zvukom relativno mutno distorziranih gitara i ispoliranih bubnjevima (ritam mašina je i ovaj put uzela maha). Minus su svakako u pojedinim momentima prezastupljeni elektronski dijelovi.
Jasno je da se “The Codex Necro” neće ponoviti i da se bend prilično odmakao od te početne ideje sirovog black metala sa daškom grindcorea i industriala. Isto tako je jasno da je novih i svježih ideja vrlo malo, te da se bend vrti u krug zadnjih nekoliko godina. Da ne bude zabune – “Desideratum” nastavlja priču totalnog haosa koju predstavlja AN i album je iznadprosječne kvalitete, te će se sigurno dopasti svakome koga su dojmili prethodni albumi, no ipak je ovo samo prosječan album u AN okvirima.
“Desideratum” će zadovoljiti i najstrožije ukuse ljubitelja ekstremnog metala i većinu ljubitelja benda, no na dalju evoluciju Nathrakha ćemo još malo pričekati.
Anaal Natrakh – Desideratum
2014 / Metal Blade Records
Website benda
Hvala na čitanju! ISK testira nove načine komunikacije sa publikom, oslobođene algoritama društvenih mreža.
Budi dio zajednice koja njeguje rock'n'roll i srodne subkulture!
PRIDRUŽI NAM SE NA ISK DISCORDU!
