Intervju: Albert Mudrian

Razgovarali smo sa Albertom Mudrianom. Za one koji nisu informisani, Albert je glavni urednik američkog metal časopisa ”Decibel”, ali glavni razlog zbog kojeg je ovaj intervju obavljen je njegova sjajna knjiga ”Choosing Death: The Impropable History of Death Metal and Grindcore”. Malo o knjizi, malo o muzici, ali puno o metalu – novinar protiv novinara!

Alberte, kako si? Šta se radi? Ne smijem zaboraviti zahvaliti se na pristanku za ovaj intervju, pa hvala ti!

Dobro sam, hvala na pitanju – samo prezaposlen svakodnevnim sitnicama na koje nailaze svi koji vode muzičke magazine. Hvala tebi i ISK Webzineu na interesu iskazanom za knjigu. Ovo je definitivno moj prvi bosanski intervju ikad!

Reci nam nešto više o sebi. Sve što ja znam je da si napisao sjajnu knjigu i da ti u rodnom listu stoji Albert Mudrian…

Pa šta ti više treba? (smijeh) Rođen sam u Wilkes-Barreu, u Pennsylvaniji 1975. Godine, glavni sam urednik “Decibela”, američkog mjesečnika koji se bavi svim aspektima i formama ekstremne metal muzike. Moja knjiga “Choosing Death: The Improbable History of Death Metal & Grindcore” je izdata u septembru 2004. godine pod etiketom Feral Housea. Imam mačka koji se zove Mr. Pants.

Pošto je ovo u jednu ruku bosanska promocija tvoje knjige, skoncentrišimo se na nju. Iako ti može zvučati čudno, nisam još uvijek pročitao knjigu, samo neke isječke, koji su me zaintrigirali, zato sada, za nesretne gadove koji nisu pročitali ni jednu liniju teksta tvoje knjige, reci im o čemu se zapravo radi u CD?

”Choosing Death”, kao što i sam podnaslov kaže, dokumentuje historiju death metala i grindcorea. Skupio sam preko 120 intervjua za ovaj projekt, i sklopio knjigu za dvije godine. Možda će zvučati kao kliše, ali sve sam to uradio samo zato jer sam fan. I još k tome, nisam mogao vjerovati da se neko prije nije sjetio da uradi ovo što sam ja uradio. Niko mi nije prišao I ponudio da napišem knjigu. Ovaj projekt je započet puno ranije sa prvim intervjuom, koji sam radio sa osnivačem labela Earache Digbyijem Pearsonom u maju 2000. godine. Intervju je trebao predstavljati profil labela , priču koja je pratila izlazak Earache Immortalized box seta. Par ljudi me uvjerilo da je sama ta priča od 1000 riječi dovoljno jaka i zanimljiva, te samim tim, vanjski kostur priče o historiji death metala i grindcorea. Na projekt sam zaboravio do 2002. godine, kada sam smogao hrabrosti da počnem raditi na istom. Nikad nisam ni pomišljao da ću stići dag a završim, jer sam u to vrijeme radio kao Glavni I odgovorni urednik puno radon vrijeme.

Možeš li našim čitateljima dati neku zanimljivu priču iz knjige?

Naravno, ovo što slijedi je citat iz knjige, priča gitariste Morbid Angela Richarda Brunella, koji objašnjava kako je Morbid Angel pokušavao biti “ekstreman” u počecima:

(zbog autentičnosti, citat iz knjige nije preveden na bosanski jezik, op.Sharana)

“Well, back then the big thing in metal was all about poofy hair and makeup and we wanted to show that we were real. We cut ourselves because it was real, to show people that we’re not fake and that we live the lifestyle and that we’re really into what we do. So doing that was to kinda prove the fact that we live what we do. Trey went further than I did. Trey used to eat live worms and spit them out onstage. I did the cutting and all the stuff but that dude was overboard. He was just into so hard. He’d literally go out and dig them out of the ground and save them and get them all ready for a show. It didn’t last too though. I don’t think it tasted too good.”

Obrađuješ teme iz death metal I grindcore svijeta u svojoj knjizi. Po tvom mišljenju, kakva je današnja situacija na tom polju?

Meni lično, jako je teško ponovo doživjeti I opisati osjećaj prvog slušanja Obituarya, Morbid Angela ili Napalm Deatha. Bilo je to tako uzbudljivo vrijeme. Kada imaš 16 godina, i desi ti se tako nešto, osjećaš kao da si otkrio potpuno novi svijet. Sada, kada sam mnogo stariji, teško mi je ponovo doživjeti entuzijazam slušanja kao za vrijeme tih dana. Ipak, kad ponovo pustim “Cause Of Death” ili “Necroticism”, osjećaj se vrati, možda su ti albumi trik! Kada ondašnju scenu poredimo sa sadašnjom, današnjim klincima je sve servirano! Svijet je drugačije mjesto sa lako dostupnim informacijama, koje su uvijek na dohvat ruke. Internet je skoro skroz ubio tape-trading i dopisivanje, tako da je jako teško porediti te dvije scene. Danas postoji toliko bendova, žanrova I podžanrova da je jednostavno nemoguće zadubiti se u sve to, toliko se njih bori za nečiju pažnju, tako da danas, Death Metal I Grindcore više I nisu onako specijalni I unikatni kakvi su bili u svojim počecima. Da je meni sada 16 godina, sigurno bi volio svaki bend koji je ekstreman I na dohvat moje ruke. Dosta ljudi misli da je bilo bolje ‘’back in the days’’, I da više nema velikih I vitalnih bendova, ali ja se sa tim mišljenjem ne slažem. Imam, naravno, svoje favorite iz tog klasičnog perioda metala, ali mislim da ima dosta bendova danas iz ova dva žanra koji bi se mogli razviti u nešto važno kao što su danas Carcassovi, Napalm Deathovi ili At The Gatesovi albumi.

Sve više I više bendova, ali I fanova preferira brzinu, blastbeat I takve stvari koje meni baš I nisu interesantne. Ja više volim osjećaj koji mi daju bendovi kao što su Carcass ili Impetigo. Kakav si tip o tom pitanju, da li više voliš old school drljanje ili blastbeat brutalno sranje (nije sav blastbeast sranje, samo sam ja više umoran od Suffo klonova)

Volim stil blastinga kakav radi Mick Harris. Naravno, nije to baš tehnički precizno bubnjanje, ali jednostavno, ima onaj fini osjećaj I emociju kakvu trigerisani bubnjevi nemaju. Ken Owen je također jedan od meni najdražih muzičara, a od nove ekipe, Col Jones (Repulsion, Cretin, Exhumed) mi je najdraži, on je totalni old school manijak. Brian Harvey iz Pig Destroyera je još jedan od trenutno omiljenih bubnjara.

Decibel Magazine – koliko sam ja shvatio iz tvog portfolija, ti si dio ekipe koja uređuje taj magazin. Samim tim, kompetentan si da u jednu ruku daš svoj sud o sljedećem. Da li misliš da metal mediji (magazini, webzine, fanzini…) imaju budućnost, jer je, kao što I sam kažeš, Internet ugušio skoro sve, pa je jednostavno lakše downloadovati albumen ego kupiti magazin na kiosku…

Da, u pravu si kada kažeš da je muziku lako čuti na internetu, i samim tim odmah dati svoj sud o bendu, i zato je svako izdanje Decibela jednostavno pretrpano raznim specijalnim dodacima. Jedan od dodataka koji je najdraži našim čitateljima je Decibel’s Hall of Fame, u kojem izaberemo neki dobro poznati metal album i intervjuišemo sve članove benda koji su svirali na tom albumu. Tu su se našli albumi kao što su Slayerov Reign in Blood, At the Gatesov Slaughter of the Soul, Obituaryijev Cause of Death i Celtic Frostov Morbid Tales. Takve stvari se baš I ne mogu pronaći svugdje na internetu!

Pretpostavljam da si u kontaktu sa metal undergroundom, pa hajde nam preporuči neke mlade, ali ubojite bendove! :)

Ok, evo par mojih ličnih favorita:

Withered: Sjajan melodični death sa dodirom black i doom metala
(http://www.myspace.com/withered)

Repugnant: Old School švedski death metal, obavezno za fanove starog Dismembera i Nihilista
(http://www.myspace.com/epitomeofdarkness)

Obliteration: Norveška omladina koja se klanja na oltaru Autopsyija i Darkthonovog Soulside Journey albuma.
(http://www.myspace.com/obliterationnorway)

Cretin: Repulsion’s Horrified sreće Terrorizer’s World Downfall. Trebate ovakav bend u svom životu.
(http://www.myspace.com/cretanic)

Američka ili evropska metal scena?

Ako su u pitanju osamdesete i rane devedesete, onda je moj izbor definitivno evropska scena, I ovaj izbor je baziran samo na Earacheovim i Peaceville albumima! Ipak, mislim da je sredinom devedesetih metal scena Amerike stala na noge. Bendovi kao što su Converge, Coalesce, Starkweather, Deadguy i Botch su stvarno pomogli hardcoreu i metalu da se povrate. U zadnjih deset godina sve više i više bendova koji su inspirisani onim što je izrodila evropska scena osamdesetih i američka scena devedestih preuzimaju internacionalnu scenu, bez jasno određenih granica.

Planiraš li možda još kakvu knjigu, možda nastavak CD-a ili nešto poptuno drugačije?

Mogu ti slobodno reći da ne očekujete nikakve nove knjige od mene uskoro! Priznajem da imam neke ideje, ali ne mogu garantovati da ću ikad početi raditi na njima. Naravno, volio bi poraditi na proširenom izdanju “Choosing Death”, ali to sve zavisi od američkog izdavača, Feral Housea. Mislim da je to moguće, jer su tako nešto uradili i sa knjigom “Lords Of Chaos”. Mislim da to sve zavisi od prodaje; ako bi originalna verzija knjige bila prodana u nekom dobrom broju primjeraka, sumnjam da Feral House ne bi bio zainteresiran za prošireno izdanje. Volio bi da knjigu proširim sa dodatnih 100 strana sa novim podacima o nekim bendovima koji su već spomenuti u knjizi, ali bi se volio vratiti I na bendove koje sam nekako propustio, kao što su Amorphis i Pestilence. Ipak, planova za novu knjigu nema. Čuvam energiju za Decibel, i to me čini jako zaposlenim!

Ok, to bi bilo to! Hvala na sjajnom intervjuu, i jedva čekam da pročitam tvoju knjigu!

Ne, hvala tebi na sjajnom intervjuu i interesu za mene I knjigu. A preporučujem ti ‘’Choosing Death’’, kažu da je sjajna! ;)