Dismember – The God That Never Was

Iako su prošle tek dvije godine od njihovog, za mnoge, tek prosječnog albuma ”Where Ironcrosses Grows”, „sveta“ trojka Dismember se vraća sa novim, od ”A do Ž”  Dismember klasikom. Nakon što su dokazali da u sebi jos uvijek imaju života, čini se da ovi ljuti pobornici pokušavaju otežati situaciju svim ostalim bendovima sa svojim zadnjim albumom, blasfemičnog naziva ”The God That Never Was”, bacajući nas ravno u 1992. godinu. Na svu sreću, album zvuči upravo onako kako bi očekivala da Dismember zvuči u 2006. godini – izražene gitare, Mattijev nemilosrdni vokal, riffovi, savršena mješavina melo solaža i razarajućeg zvuka, catchy harmonije, mizantropični tekstovi koje bend i dalje sklapa bolje od većine DM bandova, te najzad, zaprljana produkcija, daleko od tona prosječnog Nuclear Blast / Century Media izdanja.

Sa ”The God That Never Was”, Dismember ”kradu” sa svakog prethodnog ostvarenja ponešto, zabavivši se možda malo više  nenadmašivim ”Indecent and Obscene” i ”Like An Ever Floawing Stream” albumima, olako stvarajući jos jedan masterpiece, svojstven samo njima. Zapravo, ovaj album je nešto kao kompilacija najboljih Dismember momenata, samo što nam ovaj put sve to zvuči bolje nego ikad. I baš kao i veliki bandovi poput Bolt Thrower-a, Dismember graviraju taj vlastiti zvuk, koji jedino uz ozbiljnije oštećenje sluha nećete prokužiti.

Iako je album prožet lako svarljivim melodijama, Dismember uspijevaju iskopati gitare skandinavskog old school-a, dati im novi zvuk, te još jednom dokazati da DM ne mora nužno biti blastbeat.

Probijajući se naprijed, ”The God That Never Was” eksplodira istoimenom pjesmom, prelazeći u ”Shadows of the Multilated”, prožetu munjevitim riffovima i Mattijevim razjarenim “kill,kill”, “die,die”.

Trominutni uradak ”Time Heals Nothing” je tipičan primjer čistog DM-a, besprijekorno ukomponovan solo dionicama, dok se nešto više old school punka osjeti u naslovu ”Autopsy”.

”Never Forget, Never Forgive” nam nudi 105 sekundi čistog thrasha od početka do kraja, sa minimalno efekata. Bubnjevi britki, ali naglašeni, a Mattijev vokal odlično pristaje uz ritam gitare kad stvari pređu na, samo u početku, blažu ”Trail of the Dead.”

Već na pola puta, očekuje nas nevjerovatna ”Phantoms (of The Oath)”, instrumentala u NWOBHM maniru, sa vidljivim utjecajem Iron Maiden-a. Melodično, smirujuće i jako, jako lijepo.

Nešto hardcore zvuka stiže u obliku ”Into The Temple of Humilation”, dok pjesme poput ”Blood for Paradise” i ”Feel the Darkness”  vraćaju na sami početak.

Vrhovno dostignuće dolazi u obliku moćne ”Where No Ghost Is Holy”, započete nekim nevjerovatno emotivnim uvodom, popraćenim dalje brzim riffovima, te najzad prelazeći u krajnje mindblowing, veoma efektne solo dionice.

Ukratko, ovo je tipičan Dismember album, brz, prljav, melodičan. Naravno, ono šta čini stvarno dobar album je kvalitet pjesama, a Dismember su još jednom sakupili savršene zvukove, od kojih će neki zasigurno postati ”Skin Her Alive”, ”Sorrowfilled”, ”Dreaming in Red” novog doba.

I eto, moja prva recenzija i čista desetka za čisti old school DM. U slučaju da neko maši ”The God That Never Was”, iz bilo kojeg razloga … to se ne zaboravlja, to se ne oprašta …

COVER ART:

INFO:

Ime benda: Dismember
Ime albuma: The God That Never Was
Izdavač: Regain Records
Godina izdanja: 2006
Website benda: www.dismember.se
Recenzent: Burning Witch