Judas Priest – Firepower

Istinska ljubav ka albumu “Redeemer of Souls” ne postoji.

Zaredajte po recenzijama albuma Judas Priesta objavljenog 2014. godine i vidjet ćete da preovladava ovo mišljenje: Faulkner je došao u bend, odlično je obavio svoj posao, Halford zvuči kao da se muči, eto, neka albuma, mora i Svećenik objaviti nešto tu i tamo nakon 1990. godine.

Takvo mišljenje dijelim i ja, o čemu sam ranije i pisao, zato me ideja novog albuma Judas Priesta nije nimalo zaintrigirala, pogotovo sa svim problemima koji su bend satirali u posljednjih nekoliko godina, od kojih je najveći onaj zdravstvene prirode – gitarista Tipton najavio je povlačenje zbog uznapredovale Parkinsonove bolesti koju su mu dijagnosticirali još prije deset godina.

Ako je “Firepower” epitaf jednoj eri benda, ovo je najgrandiozniji jebeni spomenik kojem sam svjedočio u životu.

Odavno u metal zajednici nije donešen konsenzus kao po pitanju albuma “Firepower”. Svi, ali SVI se slažu da je ovo jedno od najboljih studijskih albuma grupe, a hvale su do te mjere (opravdano) pretjerane da album nazivaju nasljednikom “Painkillera” (a sjetimo se da je jedno vrijeme masa pljuvala na “Painkiller”).

Sve što ste čuli o albumu, ukoliko album dosad niste slušali, je istinito. Radi se o nevjerovatnom heavy metal ostvarenju koje je, doduše, možda tri ili četiri pjesme predugo, ali dok traje, ne možeš, a ne osjećati se odlično zbog činjenice da si metalac.

Gitarista Faulkner je u saradnji sa Tiptonom i koproducentom Andyijem Sneapom koji mijenja Tiptona na živim nastupima uspio etablirati svoje mjesto u bendu i ubrizgati u Priest smrtonosnu dozu adrenalina. Njegove gitarske dionice su nasilno iščupane iz sehare prošlosti i priključene na 220 volti. Travis i Hill su kičma benda na pozicijama bubnjara i basiste i njihov zadatak je fantastično odrađen; bez želje da se eksponiraju, obojica odrađuju posao pozadinskih muzičara, ali svaki put kad glavom zaštemate zid, znajte da to nije zbog gitarista ili vokala, već zbog ritam sekcije.

Uz nekoliko minornih izuzetaka, Halford je uz producentsku pomoć na ovom albumu ispravio sve greške napravljene na materijalu objavljenom na “Redeemer of Souls”. Rob zvuči kao da se zabavlja, pjeva u skladu sa svojim mogućnostima i godinama, zvuči čvrsto i što je najvažnije, uspio me uvjeriti u priču. Primjera radi, u pjesmi “Evil Never Dies” koja započinje omažom numeri Charlie Daniels Banda “The Devil Went Down To Georgia”, Halford zvuči zlokobno, uvjeravajući nas da u svakom momentu đavo može doći po svoje.

Snaga albuma leži u sporijim numerama; “Evil Never Dies”, “Never The Heroes”, “Children of The Sun”, “Rising From Ruins” i “Spectre”, između ostalih, su savršen spoj priestovskog heavy metala i moderne produkcije iza koje stoji tandem Andy Sneap i Tom Allom, čovjek zaslužan za zvuk benda na klasicima kakvi su “British Steel”, “Screaming For Vengeance” i “Defenders of The Faith”. Ovaj album je školski primjer kako ideje i zvuk starog benda uklapati u moderne tehnologije.

“Firepower” je dokaz da nisam bio u pravu kada sam rekao da je dernek gotov u recenziji albuma “Redeemer of Souls”. Vjerujte mi na riječ, nikome nije više drago što su me razuvjerili nego meni.

Judas Priest – Firepower / 2018 / Sony Music