Furia Primitiva aka Primal Rage (1988)

Prije istoimene igre i filma iz 2018. godine, ime Primal Rage krasilo je niskobudžetni uradak američko-talijanske produkcije, objavljen 1988. godine. Kako je sada već tradicija sa filmovima koji su snimljeni u ovakvim kombinacijama, do ove instance Primal Ragea najlakše je doći preko talijanskog naslova – Furia Primitiva.

U filmskoj ekipi se izdvajaju dva imena. Prvo je ono proslavljenog majstora specijalnih efekata Carla Rambaldija čije su kreacije oduševile u Silver Bulletu, King Kongu, E.T.-ju i Alienu, a za posljednja dva je bio nagrađen i zlatnim kipićima. On je otac junoše Vittorija kojem je Furia Primitiva prvo režisersko ostvarenje.

Drugo ime je pseudonim – Harry Kirkpatrick je zapravo Umberto Lenzi koji je u ispomoć doveo i Jamesa Justicea.

Radnja filma je, kako je bilo i očekivano, sasvim besmislena. Univerzitetski profesor Ethridge (Šveđanin Bo Swenson) koji u trenucima neodoljivo podsjeća na Batu Živojinovića, ali sa fudbalerkom i repićem (nevjerovatno groteskna kombinacija) eksperimentiše sa sintetičkim proteinima pokušavajući obnoviti mrtve moždane ćelije primata. Rezultat nimalo povoljan – umjesto povrata u stanje svjesnosti, majmuni dobijaju napade bijesa. Student-novinar Frank Duffy provaljuje u laboratoriju i prilikom slikanja bijesnog babuna, ovaj se uspije izvući iz svog kaveza, ujesti Franka i pobjeći. Frank Duffy je nulti pacijent i haos se počinje širiti na sve strane, kulminirajući na proslavi Noći vještica unutar prostorija kampusa.

Niti se pazilo da priča bude imalo koherentna, niti se gledalo na to da likovi posjeduju iole uvjerljive karakteristike. Trojica silovatelja Lovejoy, Chat i Bryan su glavni antagonisti filma i neodoljivo podsjećaju na bandu Richarda Lawsona iz Sometimes They Come Back koji je objavljen tri godine kasnije. Njihovi potezi su nebulozni, njihovo ponašanje je iskarikirano do granice nepodnošljivosti, a igranje skvoša, te alkoholiziranje i dizanje tegova nakon što budu inficirani, samo su neki od primjera apsolutne nebuloze. Trojac je dio jedne od najapsurdnijih scena (pokušaja) silovanja ikad zabilježenih na filmskoj traci. I ostatak filmske ekipe je dorastao zadatku onoliko koliko niskobudžetnost od njih zahtjeva, odrađuju svoj posao mehanički, ostavljajući šokantne rupe u bazičnim zakonima normalne ljudske interakcije (tipa ubiješ čovjeka u samoodbrani i odšetaš kao da se ništa nije ni desilo.)

Carlo Rambaldi se baš i nije pretjerano proslavio sa specijalnim efektima u ovom filmu: pored lutke majmuna na čijem otvorenom mozgu Ethridge eksperimentiše, ostatak efekata (promjene na koži oboljelih) uveliko podsjeća na Cronenbergovu Muhu, s tim što je muha Chrisa Walasa i Stephana Dupuisa maestralno remek-djelo šminke i prostetike, dok su Rambaldijevi bijesni studenti ništa više do blijeda kopija. Većina scena ubistava u filmu kvalitetom uspijeva dobaciti do ispodprosječne ocjene. Jedna od gorih scena je davljenje osobe čije je lice prekriveno gumenom maskom, dok ubicu po njegovoj masci zalijevaju obilne količine krvi. Odakle ista štrca? Ko će ti ga znati…

Gledljivosti filma doprinosi soundtrack. Claudio Simonetti je snimio zaraznu glavnu temu, a pjesme grupa i izvođača kakvi su Amy Stewart, Gow i Mondo Goffo doprinose kreiranju osjećaja potpunih osamdesetih.

Samo finale filma uključuje veliki ples u sali fakulteta. Za potrebe snimanja ovih scena bilo je potrebno mnogo statista koji su obučeni u zaista nevjerovatne i detaljne kostime, što pokazuje enorman trud kostimografa čiji se rad može ocijeniti samo desetkom.

Furia Primitiva je poprilično klasičan primjer američko-talijanske produkcije čija je kvaliteta negdje na sredini skale. Sigurno u pitanju nije klasik koji vrijedi pogledati čak i ako niste ljubitelj žanra, no ako već jeste, nema potrebe da ga izbjegnete – smijeh izazvan nebulozom je zagarantovan.

Furia Primitiva | 1988
Režija/scenario: Vittorio Rambaldi / Harry Kirkpatrick | Zemlja porijekla: Italija/SAD