Top 7 izdanja 2009. godine (Abigail)

Godina se bliži kraju i vrijeme je bilo da se napravi neki rezime najboljih izdanja, po Sharanovom nalogu, doduše. :) Historija se ponavlja, tako da sam se našla u sličnoj situaciji kao prošle godine, misleći da neću imati dovoljno materijala da sastavim listu najboljih. Iskreno, to je možda i zbog činjenice da i nisam posvetila toliko vremena skidanju i preslušavanju novih izdanja. Godina je počela s najavama albuma koje sam iskreno iščekivala. Bendovi kao što su Destroyer 666, Absu i Funeral Mist izdali su albume koji su bili potpuno razočarenje (iako, priznajem, Absu mi se činio prilično slušljiv kada je tek izišao). Ipak, bilo je tu izdanja koja definitivno treba preslušati ukoliko je neko poklonik žanrova u koje spadaju.

Nažalost, u nedostatku albuma koje bih navela, moj “top 10” se sveo na “top 7”. Albumi iz 2009. koje bih preporučila pored dole navedenih su Nefandus: Death Holy Death, tipični švedski black metal, te posljednji album finskog doom sastava, Swallow the Sun-a, New Moon, meni lično slabiji od prethodnih izdanja, ali još uvijek pristojan melodični death-doom. I Australijanci Razor of Occam su izdali solidan black-thrash album koji bi vrijedilo ovjeriti.

Pa da počnem:

1. Peste Noire – Ballade cuntre lo Anemi Francor

Iako ostatak liste nije nužno poredan po nekom redu kvaliteta albuma, apsolutni favorit za ovu godinu je posljednji Peste Noire. Teško je okarakterisati kojem žanru pripadaju ove balade, ali ono što je, barem meni, prilično sigurno jeste da je Famine s ovim albumom dostigao vrhunac svog stvaralaštva. Izdanje kojem jednostavno ne mogu naći zamjerku i sve to nevezano za moj afinitet prema francuskom jeziku i Verlaine-ovoj simbolističkoj poeziji čiju je riječi Famine pretočio u melodije šarolikih gitarskih dionica koje su i glavna karakteristika ovog albuma.

2. Katharsis – Fourth Reich

Njemački black metal sastav tradicionalno nastavlja da izdaje odlične albume. Ovim četvrtim studijskim albumom, Katharsis je napravio simbiozu prethodnog, World Without End-a, i izdanja iz 2000. godine, 666-a. Dakle, možete očekivati haos i histeriju prožete Darkthrone-ovskim rifovima, ali i melanholičnim instrumentalama, doomerskim prizvucima i pokojom solažom. Ono što u većini slučajeva ne odobravam, a Katharsis je uspješno odradio, jeste uklapanje ženskih vokala (da, zvuči prilično nevjerovatno za ovaj bend) pri kraju prve pjesme. Za nekoliko nijansi lošiji od prethodnika, ali svakako album koji ne treba zaobići.

3. Antaeus/Katharsis split

Ovaj split je možda najprijatnije iznenađenje ove godine. Antaeus-ova Misery to the Defeated je vrlo vjerovatno nešto najbolje što je ovaj bend napravio. Prljavija nego album koji je trebao zaokružiti njihovu karijeru, Blood Libels-u, ova pjesma ima ono što je falilo pomenutom: atmosferu i kvalitetnije gitarske rifove kao i sporije dionice koje dodatno upotpunjuju pjesmu, ali sve to uz prepoznatljive bubnjeve gorepomenutog albuma. Ni njihove njemačke kolege ne zaostaju sa svojom pjesmom sa splita, Black Lust-om. Da ne dužim previše, reći ću samo da je ovo simbioza svih pjesama World Without End albuma samo sa prljavijom produkcijom.

4. Beherit – Engram

Finska scena je ove godine dobila dva veoma dobra izdanja: Beherit-ov dugo očekivani “comeback” album “Engram”, te drugi studijski album mračnog black-death sastava Archgoat-a, “The Light-Devouring Darkness”.

Sami naslovi pjesama Engram-a, kao što su Pagan Moon i Suck My Blood , koji su upućivali na to da možemo očekivati nešto stariji zvuk Beherita, bili su prilično obećavajući i, za divno čudo, nisu ni u kom pogledu razočarali, čak naprotiv.

Drawing Down the Moon, album koji kod mene kotira kao jedan od najboljih black metal izdanja ikada, nakon šesnaset godina i nekoliko sramotnih Beheritovih izdanja, konačno je dobio dostojnog pratioca.

5. Archgoat – The Light-Devouring Darkness

Nešto čišće produkcije (koja mi je u ovom slučaju čak i godila) nego prethodna izdanja ovih Finaca, The Light-Devouring Darkness sasvim sigurno zaslužuje mjesto među najboljima ove godine. Album koji obiluje doomerskim momentima, obavezno je štivo za sve one koji vole opskurne vokale, mračnu muziku i okultnu tematiku tekstova. Kao najbolju pjesmu na albumu izdvojila bih Goat and the Moon.

6. Triumfall – Antithesis of All Flesh

Ne dešava se često da mi se svidi neki album sa prostora bivše Jugoslavije, barem ne u posljednje vrijeme. To ipak nije bio slučaj sa kragujevačkim satanistima, bendom koji je potpisao ugovor s Infernusovom izdavačkom kućom, i njihovim prvijencem. Antithesis of All Flesh je mračan i u dovoljnoj dozi melodičan album koji, pored kvalitetne muzičke podloge, ima i ono što rijetko susrećem na ovim prostorima: iskrene tekstove dosljedne ideologiji benda. Moja zamjerka bi bila uključivanje, iako prerađenih, pjesama sa promoa, ali i pored toga ovo je album koji se sasvim opravdano izdvaja iz mora generičnih srpskih black metal izdanja sumnjive ideologije i lošeg kvaliteta.

7. Gnaw Their Tongues – All the Dread Magnificence of Perversity

Da li ste se ikada zapitali kako bi zvučao soundtrack vaše najveće noćne more? Ako niste, mogu vam reći da bi je All the Dread Magnificence of Perversity vrlo dostojno dočarao. Preporuku za album sam dobila u posljednjem trenutku (netom prije pisanja ovog spiska) i već nakon prvog slušanja znala sam će biti uvršten među najbolje ove godine.

Bolesno perverzan i jeziv black metal noise iz Holandije definitivno je nešto od čega će vam se “dići kosa na glavi”.