Turbonegro – Rock’n’Roll Machine

Prošlo je pet dugih godina otkako su Turbonegro objavili “Sexual Harrasment”, album kojim su se vratili na scenu i predstavili novog vokala Tonyija. O tom izdanju sam pisao ranije. Danas više-manje stojim iza napisanog; na istom se nalazi nekoliko pjesama koje se poprilično često nađu na mojoj playlisti.

Pjesme “Hot For Nietzsche” i “Special Education” objavljene su ranije, ali tek je sa singlom “Part III: Rock’n’Roll Machine” objavljenim u novembru 2017. godine Turbonegro otkrio u kojem smjeru će se kretati na novom albumu. U ponoć, drugog februara (drugi drugog, oh odgovarajuća infantilna šala!) čuo sam album po prvi put.

U meni buja konflikt epskih razmjera nakon dana preslušavanja Rokenrol Mašine. Izuzetno sam osjetljiv ka uratcima dragih bendova čiji su stilovi specifični, pa mi je teško progutati sve što mi se servira, pogotovo ako sam očekivao specifičnu deliciju.

Situacija me zapravo podsjeća na “Šamar” Hladnog Piva koji je u suštini sasvim u redu album, ali da ga je napisao i objavio neki drugi bend. “Rock’n’Roll Machine” zvuči kao album benda koji je jako inspirisan Turbonegrom, ali nisu u mogućnosti, ma kako upirali, da uhvate esenciju njihovog stila. Rezultat je bolno iskustvo slušanja albuma koje podsjeća na trenutak kada gledate slike sa bivšom/bivšim u poodmakloj fazi raskida, pa vas i ne boli više, ali bi voljeli da osjetite neku vrstu melanholije jer znate koliko ste se dali u toj vezi.

Problema je mnogo. Prvo, “Sexual Harrasment” je idejno “Ass Cobra” za ovaj album. Tekstovi na “Rock’n’Roll Machine” su simbol lijenosti, u potpunosti lišeni mraka karakterističnog za Turbonegro. Žestoko su omanuli sa ovim izdanjem, Euroboy/Happy Tom linija zvuči poprilično neinspirisano i nedostojno ranijih izdanja.

Ideja da “Rock’n’Roll Machine” bude zvijer satkana od analognog i digitalnog na papiru i ne zvuči loše, ali je (zlo)upotreba synth zvukova na izdanju prevršila svaku mjeru. Synth se čuje skoro na svakoj numeri. Ako su imali ideju da naprave tematski album, možda bi bilo pametnije da su ga potpisali drugim imenom. Ovako pjesme kao “Skinhead Rock’n’Roll” i “John Carpenter Powder Ballad” zvuče kao ofucane parodije tema iz crtanih filmova osamdesetih. Neimpresivno.

Možda i najveći zločin koji se mogao desiti je popuštanje vokala Tonyija pred lavinom hiljade komentara koji su zazivali povratak melodičnog pjevanja bivšeg vokala Hanka Von Helvetea. Tony zvuči kao da se muči dok sabija svoj prirodno grubi glas u pjevljivu, melodičnu formu. Produkcija albuma je dodatno oslabila cijelu konstrukciju – Kim Lillestøl je dobro upoznat sa norveškom rock’n’roll scenom, a Sylvia Massy je produkcijska zvijezda, pa ipak ovaj tandem nije uspio zarobiti na traci esenciju deathpunk zvuka.

Tri pjesme se izdvajaju na albumu koji smo čekali duže od pet godina: naslovna numera koja je očigledno inspirisana AC/DC-jem, “Hurry Up And Die” koja je i najbliže ljubljenoj verziji Turbonegra i “Hot For Nietzsche” čija singl verzija ipak zvuči bolje jer je albumska razvodnjena klavijaturama.

20 godina of albuma “Scandinavian Leather”, bend koji je simbolizirao norvešku rock’n’roll pobunu, autori jednog od najznačajnijih punk albuma svih vremena u potpunosti su se povinovali poprilično nerazrađenom eksperimentisanju čiji je rezultat najgori album sa potpisom Turbonegra. Ne znam koja je tačno namjena ovog albuma, ali znam koja nije – da bude album kojem ću se vraćati.

Turbonegro – Rock’n’Roll Machine / 2018 / Scandinavian Leather Recordings