Priest – New Flesh

Ma koliko god se metal svijet doimao mističan autsajderima koji svoje svjetonazore baziraju na natpisima komercijalnih medija i dijeljenih sadržaja na društvenim mrežama, istina je da heavy metal redove i dalje popunjavaju samo ljudi. A ljudi su ljudi, ponekad fantastični, većinom ubitačno dosadni.

Jedna od dosadnih metal drama prošle i ove godine je ona između Tobiasa Forgea, pjevača koji tumači ulogu Pape Emeritusa u grupi Ghost, te njegovih bivših kolega koji su 2016. istupili iz benda, a onda i pokrenuli kolektivnu tužbu protiv Forgea. Ova drama je nezanimljiva iz prostog razloga što su svi oni koji su pratili grupu još od njihovih početaka sumnjali (budimo realni, znali) da je Tobias Forge vokal grupe, te nas to otkriće i nije baš pretjerano šokiralo. S druge strane, ovaj sukob nije ništa više nego sukob sujete i novca, nešto u čemu ne uživam, pa samim tim se nisam ni interesirao za ovaj slučaj.

Najbolje što se desilo kao rezultat cijele ove priče je formiranje grupe Priest. Priest je projekat gitariste koji se u Ghostu krio iza pseudonima Alpha. Alpha je bio jedan od osnivača Ghosta, samim tim jedan od ljudi čiji je rad značajno utjecao na pozicioniranje Ghosta na današnjoj rock’n’roll mapi. U Priestu mu se pridružio i nekadašnji član Ghosta, AirGhoul. Ali ne uskačite u priču ukoliko očekujte nastavak Ghostove albumske trilogije – mogli bi se grdno razočarati.

Prije svega, vrijedi napomenuti da je Priest i više nego jasna asocijacija na Papu Emeritusa, odnosno svećenika grupe Ghost. Mislim da nije potrebno razglabati pretjerano o konotacijama, ali kako znamo da se članovi nisu rastali u baš najboljim odnosima, teško je ne osjetiti neprijateljsku atmosferu ka nekadašnjem frontmenu. Ista je pogotovo naglašena u numerama “Pit” i “History in Black”; refren I traveled with the enemy / I thought it was my destiny / I’m free of all the lunacy / I never want it back, my history in black je simpatična vrsta obračuna sa prošlošću i karijerom pod maskom Nameless Ghoulsa.

A muzika? Iako bi neki rekli da se radi o synthwaveu, ipak je muzika na albumu “New Flesh” puno bliža idejama synthpopa, new-wavea i darkwavea osamdesetih, što je nekako i dobra stvar u ovom slučaju. Osnovna karakteristika agresivnog synthwavea je nedostatak vokala jer muzika je ta koja nosi. U slučaju “New Flesha”, da nema vokala, suočili bi se sa dosadnjikavim, sporijim synth uratkom koji bi van konteksta, gledan isključivo kao deset pjesama koje čine album, bio simbol elevator muzike unutar žanra. Zvuk Priesta je mehaniziran, ali aranžmanski jednostavan, što odaje dojam da bi se ovo sve moglo bez problema svirati i uživo.

Sa vokalnim dionicama na svakoj pjesmi, “New Flesh” se čini kao donekle zanimljiva mješavina ideja Depeche Modea, Sisters of Mercy, pa i Lady Gage. Neke od pjesama su zarazne, ali čim utihnu, teško da ti ikakva melodija ostane u uhu.

I dok je drama oko Ghoula u meni uzrokovala mučninu, a samim tim i hlađenje od ideje da obratim pažnju na nove uratke u narednom periodu, Priest mi se čini kao zanimljiv projekt. Upitno je u kojem će smjeru Alpha odvesti Priest nakon prvog albuma koji je u potpunosti vezan za pljuvanje po prošlosti okovano u ne baš tako suptilne metafore. Identitet je mnogo važan za ovu vrstu muzičara, a Priest bi uskoro trebao potražiti svoj. To im i neće biti teško jer su na dobrom putu.

Priest – New Flesh / Lövely Records / 2017