TOP 7 albuma 2016. godine po izboru Arnela Šarića

Po novinarsko-muzičkim kuloarima šuška se kako je 2016. jedna od najgorih godina po pitanju rokenrola. Iskreno rečeno – ne bih znao.

Kako vrijeme prolazi, sve manje se zanimam za aktuelna izdanja, a sve više se snebivam nad količinom muzike koju sam propustio. Otkriće 2016. su definitivno NOFX i Bad Religion, dva benda koja su u mom životu prisutna godinama, ali koje sam izbjegavao zarad, iz ovog ugla, glupih razloga. Ako je suditi po statistikama koje imam, dva albuma Bad Religiona i jedan album NOFX-a su među mojim najslušanijim izdanjima 2016. godine; “True North”, album Bad Religiona iz 2013. godine je na prvom mjestu. Od svih izdanja koje preporučujem ovdje, samo je album NOFX-a ušao na listu najslušanijih.

Međutim, svako od ovdje predstavljenih izdanja pružilo mi je minute i sate odlične zabave i u kojem god trenutku da mi ih pustite, ma koja godina bila, uvijek ću početi cupkati, mahati rukama, skakutati i pjevušiti.

Hoćemo li?

abbath2016

Abbath – Abbath

Teško da gore spomenuti muzičko-novinarski kuloari mogu reći da je 2016. godina bila maćeha prema ljubiteljima black metala. Mnogo jako dobrih underground i komercijalnih albuma objavljeno je u 2016. godini, ali ako trebam izdvojiti jedan, neka to bude Abbathovo solo izdanje. Nešto je trulo u državi Norveškoj, postalo je jasno kada je Abbath napustio svoj matični bend Immortal. Njegovo solo izdanje je krcato Immortalovom verzijom melodičnog black metala, i ne samo zato što je Abbath bio lice i naličje grupe, već što je “Abbath” zaista sastavljen od pjesama koje su trebale biti dio Immortalovog devetog studijskog albuma. U utakmici Abbath – Immortal, Abbath je dao prvi gol. Očekujemo Immortalov deveti studijski album, prvi bez Abbatha, da provjerimo da li je zaista snaga ove grupe počivala isključivo na njemu.

churchofmisery2016

Church of Misery – And Then There Were None…

“Thy Kingdom Scum” je uistinu odličan album, ali je “And Then There Were None…” iznenađenje godine. Nisam tačno siguran iz kojih je razloga osnivač i basista benda Tatsu Mikami odlučio promijeniti cjelokupnu postavu, ali doveo je nevjerovatne ljude i snimio jedan od najboljih albuma prošle godine. Pored Erica Littlea, nekadašnjeg bubnjara Internal Voida i Davea Szulkina iz odličnih Blood Farmersa, vokalne dionice na ovom albumu otpjevao je Scott Carlson iz Repulsiona. Za razliku od albuma iz 2013. godine, “And Then There Were None…” je opasno spor, atmosferičan i blueserskim utjecajem nakrcan album koji cijelom dužinom odaje počast Black Sabbathu. Carlsonov vokal je posebna priča – njegova specifičnost savršeno pristaje mračnim numerama o najgorim primjercima ljudske rase, a nesvakidašnjost njegovog glasa izdvaja šesti studijski album Church of Miseryija iz njihove diskografije, ali i ostalih doom albuma.

destroyer6662016

Deströyer 666 – Wildfire

Sve dok K.K. Warslut nije izjavio kako njegov bend Deströyer 666 nema nikakve veze sa rasizmom za koje su ih pojedinci jedno vrijeme optuživali, nisam obraćao pažnju na australijsku black thrash senzaciju. Kako se ovo poricanje bilo kakve povezanosti Deströyera 666 i različitih -izama desilo u 2016. godini, odlučio sam poslušati posljednji studijski materijal “Wildfire” na kojem su se Warslutu pridružili članovi grupa Nominon i Grave Miasma.

Nisam pretjerano kompetentan da poredim “Wildfire” sa ranijim izdanjima grupe, ali je album kao album fantastičan primjerak crnjeg thrasha. Sve zaštitni znaci Deströyerovog zvuka su prisutni – fantstične promjene tempa i opasni riffovi upotpunjeni su nevjerovatnim vokalima koji više zvuče kao bljuvanje vatre nego pjevanje.

Moj skromni zaključak nakon čitanja nekoliko intervjua sa K.K. Warslutom je da se radi o apsolutnom idiotu kojem fali manira i zera dobrog ukusa. Moj skromni zaključak nakon slušanja “Wildfirea” je da apsolutni idiot zna pisati jako dobre albume.

kosmodemonic2016

Kosmodemonic – The Inebriating Darkness

Debitantsko ostvarenje njujorškog sastava koji sam upratio zahvaljujući Facebook poznanstvima. Jedna od poznatijih glava Kosmodemonica je Dean Rispler, basista legendarnog punk rock sastava The Dictators, čiji je osnivač i gitarista Ross The Boss, poznat po osnivanju i jednog apsolutno nepoznatog benda – Manowar.

Diktatore na stranu, Kosmodemonic odiše višeslojnim hororom kakav se danas rijetko može čuti. Zvuk albuma “The Inebriating Darkness” je tryptikonovski, ali kada bi u kombinaciju dodali šizofreniju i LSD.

nofx2016

NOFX – Full Ditch Effort

Autobiografija “The Hepatitis Baththub And Other Stories” direktno je odgovorna za moju novoizgrađenu ljubav ka NOFX-u. Najmanje deset godina bili su mi potpuno nevažan bend, a ponajviše zbog Fat Mikea čije sam vokalne sposobnosti obožavao opisivati kao njanjanje (njaaa-njaaa). Nisam siguran koliko će se fanovi NOFX-a složiti sa mnom po ovom pitanju, ali “First Ditch Effort” je manje-više vrhunsko punk izdanje. Brzina, melodija, teme, ganjanje vlastitih demona. Nakon godina alkoholiziranja i drogiranja, Fat Mike se odlučio skinuti, te njegov glas nikad nije zvučao bolje.

“California Drought”, “I don’t Like Me Anymore” i “Six Years On Dope” su zagarantovani hitovi za naredne generacije, a dvije ubojito tegobne numere zatvaraju album. “I’m So Sorry Tony” je posvećena tragično preminulom Tonyiju Slyiju iz grupe No Use For A Name. Pjesma završava sa snimcima Tonyija, te je atmosfera i više nego sablasna. Na numeri “Generation Z” Fat Mike je ugostio svoje kćerke, a pjesma na bolan način govori o svemu što nije u redu sa planetom na kojoj živimo i ljudima koji je naseljavaju. Tekst “Generation Z” je jedan od najboljih tekstova koje je NOFX ikad napisao, još jednom dokazujući da je Fat Mike, kad hoće, jedan od najboljih tekstopisaca muzike našeg doba.

robzombie2016

Rob Zombie – The Electric Warlock Acid Witch Satanic Orgy Celebration Dispenser

Ne, ne planiram opet napisati ime ovog albuma. Album Roba Zombieja iz 2016. godine zvuči kao kompilacija najgorih filmskih scena iz vremena kada je konzumacija marihuane bila široko prihvatljiva, a kokain se prodavao za mizerno smiješne sume. Rasplesan, trash album koji sigurno neće leći svima, ali jedno je sigurno, radi se o materijalu koji kvalitetom nimalo ne zaostaje za “Venomous Rat Regeneration Vendor”.

vektor2016

Vektor – Terminal Redux

Konceptualni album američkih thrashera iz maja 2016. godine popeo ih je na sami vrh trenutne ponude Earache Recordsa. Budimo realni, Earache već godinama na svojoj izdavačkoj kući nije ugostio nešto što bi se ni izbliza moglo nazvati klasikom, već žive na račun stare slave (koje ima i više nego dovoljno za naredna tri života, barem što se ekstremnije strane metala tiče). Ipak, Vektor kao da želi uništiti kalup. “Terminal Redux” zvuči komplikovano, opasno i haotično. Iz pjesme u pjesmu, grupa ni u jednom trenutku snagu nije zamijenila tehnikom i obrnuto. Njihov tehnički thrash podsjetio me na djela Coronera i Voivoda, pa ako volite ijedan od ta dva benda, “Terminal Redux” je obavezna lektira.