Nile – Those Whom the Gods Detest

Nile je Nile, ko što jednom jedan moj prijatelj reče za ovu Death Metal instituciju. Ovaj bend redovno svake dvije godine izdaje novi album. Oni koji su upoznati sa dosadašnjim opusom ovog američkog benda, koji svira brutalni Death Metal, tehnički potkovan gitarskim radom Karl Sandersa i Dallas Toller-Wadea i bubnjarskim živoderstvom George Kolliasa, znaju da je svaki album manje-više remek djelo i da je Nile svakim postavljo nove standarde u Death Metalu, ali i Metalu generalno. Karl Sanders je vjerovatno bio prvi koji je pomiješao Death Metal i orijentalne zvuke Egipta i Mezopotamije, i sigurno jedan od rijetkih Metal muzičara koji zna svirati instrumente iz tih područja.

Danas nevjerovatno mnogo ljudi to cijeni i sluša Nile baš zbog tog miksa teških nota i drevnih melodija Egipta uz tekstove o svemu što se tiče starog egipatskog carstva i njegove religije. Ali sve ovo je već dobro poznato o ovome bendu i nema potrebe dalje o tome pisati.

Ono što je važno je da je najnovije izdanje ovog benda razlog zašto ja slušam Death Metal – zanemarite sve ostalo oko sebe kada si pustite ovaj album i uživate u njemu skoro punih sat vremena i onda ga ponovo pustite i nastavljate da uživate i da se čudite svim tim sitnicama koje otkrivate u muzici. Nile je za mene zaista jedan veliki bend, industrija, sila. Zašto? Kad Nile izda novi album to svi znaju, i svi imaju neko mišljenje o tome, i svi ga moraju poslušati, makar ne voljeli Death Metal, jer Nile je bend koji malo ko ne voli, a da je ljubitelj Death Metala. I svi uglavnom znaju da je svaki novi Nile bolji od prošlog i da uvijek donosi nešto genijalno, izvanredno. Ja sam Nile počeo slušati kada je izašao ‘In Their Darkened Shrines’, moj omiljeni album ovog benda. Od tad sam čuo sve što si ikad snimili, i dalje mislim da je ITDS njihov najbolji uradak do danas, jer u sebi krije atmosferu drevne civilizacije, i dok slušate onaj “filler” materijal (orijentalne instrumentale) između silnih blast beatova i growlova, vi osjećate ko da ste tamo, ko da hodate hodnicima sa hiroglifima na zidovima. Taj album je unatoč tim instrumentalnim dijelovima nadasve brutalan i žestok, jer kada prođu milozvuci, slušalac čuje ili novi val bombardovanja blast beatovima i supersoničnim diplim papama ili neke majestetične arije. Nile zna kako prikovati slušaoca za svoju muziku.

Najnoviji uradak ovog benda, ‘Those Whom The Gods Detest’ je savršenstvo koje se u Death Metalu ne čuje svaki dan. Album, po meni, označava povratak ranijem zvuku ovog benda, i stavlja fokus na atmosferu. Ako bi ga se trebalo usporediti sa nekim ranijim uratkom (a to svi, ama baš svi, rade, iako svaki novi album Nilea predstavlja priču za sebe), rekao bih da podsjeća na ITDS, jer sadrži sličnu atmosferu, a i bubnjevi zvuče više organski. Zaslužni “krivac” za zvuk bubnja je u ovom slučaju Erik Rutan, nekadašnjih gitarista Morbid Angela, sada šef Hate Eternala, koji se razumije u snimanje bubnjeva, a da ne zvuče umjetno. Bubnjevi zvuče baš kako bubnjevi u ovakvoj muzici trebaju da zvuče, i to je savršeno dobro tako.

Ali nema smisla objašnjavati nekome što se mora doživjeti. Zato, pustite si ovaj album i pripremite se da vam Nile raznese dupe, glavu, pluća, sve, sve, sve. Ovo je album godine po mom mišljenju, čak bolji od Suffocationovog ‘Blood Oath’, koji je također označio njihov povratak starom zvuku, ali najnoviji Nile ove godine ništa ne može nadmašiti, osim ako Nile izda još jedan album prije Nove godine. Dok ne izdaju nešto novo izvanredno, uživajte uz ovo!

COVER ART:

INFO:

Ime benda: Nile
Ime albuma: Those Whom The Gods Detest
Izdavač: Nuclear Blast Records
Godina izdanja: 2009
Website: www.nile-catacombs.net