Stranger Things, prva sezona

stranger-things-poster-netflix

Sadrži minorne spoilere

Historija se ponavlja. To nije pravilo isključivo vezano za užase poput politike i ratova, već i umjetnosti i kulture. Kada pop kultura prošlosti ispliva na površinu, snagu joj daje nostalgija. Činjenica da su osamdesete i devedesete trenutno obožavane kroz različite medije nije kozmička slučajnost. Upravo je ta generacija sada u godinama kada sa sjetom, pod teretom života i obaveza gleda na svoje djetinjstvo. I upravo sada, u doba superkomunikacija i sveobuhvatne pristupačnosti, vraćanje u prošlost kroz umjetnost nikad se nije činilo lakše. Jer umjetnost je, dokazano, najbolji lijek.

Bosanski katalog Netflixa je poprilično siromašan, pa sam bio posebno uzbuđen kada sam na naslovnici istog ugledao novi serijal. O Netflixovoj originalnoj seriji “Stranger Things” nisam znao ama baš ništa. Činjenica je da je projekt držan u tajnosti što se pokazalo kao najbolja moguća odluka kako bi se izbjegli bilo kakvi eventualni napadi na sirovu nostalgičnost kojom “Stranger Things” obiluje, a koja je u isto vrijeme i karta na koju igra. Serijalu sam odlučio dati šansu prvenstveno zahvaljujući logotipu i plakatu koji je sa mnom komunicirao na više nivoa te dostupnosti svih epizoda.

Nakon nespretno završene partije Dungeons’n’Dragonsa u podrumu porodične kuće (kako tradicija nalaže) u Hawkinsu u Indiani (izmišljeni grad, kako tradicija nalaže), Will Byers (Noah Schnapp) kreće kući vozeći biciklo tamnom cestom… i nestaje. Njegov nestanak lokalne vlasti na prvu ne shvataju ozbiljno, opravdavajući nezainteresiranost činjenicom da je u pitanju mlad momak koji se negdje zaigrao u gradu u kojem se nikad ništa ne dešava. Međutim, majka Joyce Byers (Winona Ryder) počinje lagano kliziti u ludilo kako sati prolaze. Osjećaj se intenzivira kada njen izgubljeni sin počinje komunicirati sa njom – nalazeći se unutar kuće, ali izvan našeg vremena i prostora.

Willova tri prijatelja Mike (Finn Wolfhard), Dustin (Gaten Matarazzo) i Lucas (Caleb McLaughlin) odluče se priključiti potrazi, a dolazak naizgled nijeme djevojčice (Millie Bobby Brown) izbrijane glave i čudnovate tetovaže dodatno komplikuje situaciju. Uskoro, Hawkins postaje poprište nekoliko različitih borbi u kojima učestvuje lokalno stanovništvo, vladine organizacije i mnogo veća prijetnja od samih ljudi.

Prva sezona “Stranger Things” sastoji se od osam jednosatnih epizoda što je, ako analiziramo listu Netflixovih autorskih serijskih sadržaja, poprilična rijetkost. U slučaju ovog serijala osam epizoda od sat vremena je zadovoljavajući format jer svaka epizoda zaokružuje jedan segment priče, donosi dosta uzbudljivog sadržaja i generalno u sezoni nedostaje praznog hoda što je pravo osvježenje nakon serije užasno tempiranih serijala kojima prednjači “The Walking Dead” (desi li se išta… IKAD?).

Braća Ross i Matt Duffer opipali su puls generacije i, kako već napisah, iskoristili nostalgiju kao glavni ulog. Snaga “Stranger Things” leži u činjenici da je svaki aspekt brižno pripremljen i lansiran u pravom trenutku te se zaista čini da je serijal davno izgubljena relikvija iz prošlih vremena, restaurirana i digitalizirana modernim tehnikama. Hawkins u Indiani je odista grad uspavan u prvoj polovici osamdesetih. Njegovi stanovnici se savršeno uklapaju na setu, kao figure iz odgovarajućeg dječijeg seta. Obično uvijek u filmovima ovog tipa imate lice koje strši. Ova serija, na svu sreću, ne pati od tih problema.

Glumačku ekipu predvode Winona Ryder kao Joyce i Jim Harbour kao lokalni šerif Jim Hopper. Oboje su odradili solidan posao, iako Winona ima tendenciju da preglumi određene situacije, barem za moj ukus. Ipak, prave zvijezde su daleko, daleko mlađe.

Izbor glumaca za uloge tinejdžera i djece u filmu je vanzemaljski dobar. Slijedeći ono što je u amanet ostavljeno filmovima “The Goonies”, “Stand By Me” i “E.T.”, poseban akcent je stavljen na djecu glumce. Wolfhard (koji glumi i u nadolazećem remakeu “IT”), Matarazzo i McLaughlin su djeca rođena u novom mileniju koja su svojim zasebnim karizmama uspješno vratili osamdesete na male ekrane. Ništa u potezima, pogledima i izrazima ove djece ne odaje da su rođena usred bure ekrana, socijalnih mreža i instant komuniciranja. Njihova strast dok igraju partiju Dungeons’n’Dragonsa je neuporediva sa bilo čime što sam gledao u jako dugo vremena. Nevinost, snaga prijateljstva, odrastanje i suočavanje sa problemima, sve je to predivno prikazano u “Stranger Things”. I odista me radovalo kada se bilo ko od njih pojavi na ekranu. Ništa manje dobri su i Millie Bobby Brown koja kroz ulogu misteriozne djevojčice nažalost nije dobila priliku da u potpunosti zablista zbog možda pregrubog nedostatka pozadinske priče (rezerva za drugu sezonu?), ali i tinejdžerski par Natalia Dyer (tumači ulogu Mikeove sestre Nancy) i Charlie Heaton (uloga Willovog brata Jonathana Byersa) koji na ekran donose zasebnu priču o tinejdžerskim mukama kakve su karakteristično prikazane u filmovima prošlosti.

Serijal obiluje referencama i odavanjima počasti. Voljeli Stephena Kinga, Stevena Spielberga ili Johna Carpentera, u “Stranger Things” ćete pronaći omaž, ma kako malen i suptilan on bio. Teksaški synth duo S U R V I V E zadužen je za originalni soundtrack. Minimalni pristup stvorio je odista upečatljive trake, ali baš kao i u slučaju igre Furi, ponekad se desi da pjesma jednostavno ne legne na scenu, ma kako dobra bila.

“Stranger Things” je predivna, zaokružena cjelina. U osam epizoda doživjeli smo omaž najboljim filmovima djetinjstva, paranormalnom, hororu i tinejdžerskoj romansi koja je tako predivno zbunjujuća i uzbudljiva. Nostalgija funkcioniše na istom principu kao i lijekovi – ako se uzima u određenim količinama, dobro je, sve iznad propisanog ima nuspojave jer tad lijek postaje droga. “Stranger Things” je na samoj granici gdje odvažno čuva uspomene na osamdesete. Iskreno rečeno, druga sezona ovog serijala je poprilično riskantan potez jer zna se gdje se ide kada si na vrhu.