Batman: The Killing Joke (2016)

batmanthekillingjoke

Tekst sadrži minorne spoilere

Šta se tačno dešava u tintarama glavonja DC Comicsa kada pripremaju filmske projekte sa svojim potpisom, jedna je od misterija univerzuma. Ukoliko izuzmemo “Batman: The Killing Joke” koji sam pogledao večeras, moj posljednji susret sa DC Comics umjetnošću na velikom ili malom ekranu bila je kino projekcija filma “Batman v Superman: Dawn of Justice”. U nedostatku boljih riječi, taj film je moguće opisati jedino kao budžetski raskošnu gomilu balege koja može impresionirati i iza koje će jedino stati ogorčeni ljubitelji DC stripa. Ipak, njihove odbrane tog kolosalnog promašaja koji zaostaje po pitanju kvalitete čak i za najlošijim uratcima Marvel Cinematic Universea govore dovoljno u prilog tome da im duboko u mozgu leži ista misao koja leži milionima kritičara i gledalaca: “Batman v Superman: Dawn of Justice” je jednostavno loš film.

Ne bih se usudio nazvati ljubiteljem stripovskog Batmana punim ustima, ali jedna od epizoda koja ima posebno mjesto u mome srcu u kategorijama Batmana, ali i cjelokupne strip umjetnosti je “The Killing Joke” Alana Moorea i Briana Bollanda. I dok su strip-fetišisti u to doba bili šokirani Mooreovom odvažnošću da paralizira Barbaru Gordon, ono što je mene dojmilo kada sam strip prvi put pročitao bilo je nešto sasvim drugo. Barbarina tragična sudbina mi nije pala na pamet kada sam sklopio korice, već su mi se po glavi vrzmale proklete Bollandove ilustracije, živi i jezivi osmijesi Jokera i njegovih žrtava te Jokerova premisa: potreban je samo jedan loš dan da poludiš.

Čuvši da će animirani film biti namijenjen samo odraslima i da će glas Jokeru posuditi Mark Hamill, čovjek koji je za animiranog Jokera uradio ono što je Jack Nicholson uradio za igranog, nije bilo razloga da se ne nadam i želim pogledati živu verziju legendarnog stripa.

Odgledavši film, prvo što sam uradio je vratio nazad na odjavnu špicu i dvaput provjerio – ne, pisac originalnog stripa Alan Moore nije potpisan na odjavnoj špici filma. Znajući za Alan Mooreovo mišljenje o ekranizacijama njegovih radova, nekako mislim da je to i najbolja stvar koja mu se mogla desiti.

Drugo što sam učinio je odšetao do police sa stripovima, izvukao restauriranu specijalnu ediciju “The Killing Jokea” i počeo je čitati. U redu, scene se više-manje poklapaju. Dobar dio linija teksta izgovoren je od slova do slova, od riječi do riječi.

I onda sam postavio pitanje, skoro pa naglas: kako je moguće unakaziti animirani film koji za osnovu ima VIZUELNI MEDIJ koji može poslužiti kao savršen storyboard?

Da bi dobili na dužini trajanja (ja zaista ne vidim drugog razloga), scenarista (i strip crtač, da stvari budu gore!) Brian Azzarello osmislio je polusatni prolog koji opisuje komplikovane odnose između Batgirl i Batmana. I dok, koliko sam ja uspio shvatiti, većina ljubitelja stripa odnos između Batmana i Batgirl doživljava na relaciji otac-kćerka, Brian i ekipa su si dali oduška, pa su ih uparili kao partnere u borbi protiv zločina gdje Batman preuzima ulogu tough love šefa mekog srca, dok je Barbara zaljubljena i to podobro. Seksualna tenzija je i više nego očigledna i kada se napokon desi scena seksa koja se sastoji od poljupca, kadra jedne strane ženske stražnjice i Barbarinog poprsja prekrivenim grudnjakom koji je osigurao da se ipak ne ode predaleko, fanovi filma su potpuno poludili. Poprilično je smiješno da fanovi stripa, barem oni sa internet konekcijom koju koriste da izraze protest, imaju memoriju poput prosječnog ljubitelj profesionalnog hrvanja, pa misle da se svaki dugo najavljivani meč dešava jednom u životu, dok se isti odigrao tri godine ranije. Tako su Barbara i Bruce imali seksualne avanture i ranije sa još žešćim posljedicama, ali to valjda nije dio dugo najavljivanog filma, pa se oko toga nećemo ni žestiti.

Najveći problem sa prologom je što je apsolutno bespotreban. Prolog se nimalo ne naslanja na originalni materijal, već strši i čini gledatelja ozlojađenim i željnim da premota. Površni dijalozi, kartonski likovi, čak i najuspješniji stereotipni prikaz gay osobe još od vremena serije “Will and Grace” – ako je meni bilo teško proći kroz prvih pola sata, zaista žalim one koje je propala i cenzurisana scena predigre natjerala u stanje šoka.

Drugi dio filma predstavlja donekle iskopiran originalni strip. Problema sa ostatkom ima nekoliko, ali najvažniji je slijepa tvrdoglavost studija Warner Bros. Animations. Jedan od najkarakterističnijih radova stripa, onaj Briana Bollanda zamijenjen je infantilnom animacijom koja pripada naivnim crtanim avanturama za djecu emitiranim u subotnje jutro. Warner Bros i DC Comics se kao pijani plota drže kockaste Batmanove glave, nedostatka detalja i generalnog nedostatka fluidnosti između scena. Šok i strava originalnog materijala upravo leži u Bollandovom detaljisanju, izrazima lica, izgubljenosti, mahnitosti i boli likova. Čak i Mark Hamill, dokazano briljantan i provjeren glumac u ovoj ulozi, zvuči krajnje dosadno i beživotno dok čita neke od najlegendarnijih rečenica strip svijeta. Zašto? Kako?

Svako će bez ikakvih problema pronaći razlog zašto “Batman: The Killing Joke” pada na svakom mogućem testu. Kod mene to sigurno nije priprosta tri kadra petinga, već činjenica da sam blago rečeno šokiran činjenicom da jedan tim ljudi dobro upoznatih sa materijalom nije bio u stanju na ekran prenijeti zlokobnu, tamnu, šokantnu, bolesnu, čak i u ovo vrijeme aktuelnu priču o ludilu. “Batman: The Killing Joke” mogao je biti tamni, depresivni film kakav se “Dawn of Justice” upire da bude – kako je od fantastičnog klasika nastala besmislena animirana katastrofa bez duše i stila, najvjerovatnije nikad nećemo saznati. Ostaje samo da žalimo ili da se vratimo među korice stripa, pokušavajući zaboraviti odgledano.

Batman: The Killing Joke | 2016
Režija/scenario: Sam Liu / Brian Azzarello | Zemlja porijekla: Sjedinjene Američke Države