TOP 10 izdanja 2015. godine po izboru Arnela Šarića Sharana

Da se odmah razumijemo, tekst koji trenutno pišem nije nastao pro forme radi. Radi se o listi koja je već početkom decembra bila zaključena, zapečaćena i predana na protokol. Međutim, samo pisanje i kašnjenje je rezultat moje ekstremne i dosad najgore nezainteresiranosti za promociju rock’n’rolla otkako se ovim poslom bavim.

2015. godina je ona koju bez dlake na jeziku mogu nazvati godinom pomora i suše rock’n’rolla u Bosni i Hercegovini. Znam, ima i do mene, ali činjenica je da smo nevješto i u malom broj ispratili dobar dio koncerata, veliki bendovi su nas (našom krivicom, koliko para – toliko muzike) vješto zaobilazili. Ako je suditi po broju aktivnih bendova i pojavljivanju novih, u Bosni i Hercegovini se strmoglavljujemo ka dnu u nadi da ćemo se možda izdići i krenuti ispočetka. Pozitivna stvar je poprilično živahna koncertna aktivacija koja je prošle godine zadesila Mostar, Hadžiće i Tuzlu, ponajviše zahvaljujući agenciji Sound by Zlays.

Iza nas je prva godina bez Sarajevo Metal Festa koji je predstavljao centralno dešavanje bh. metala. U meni, bez lažne simpatije i cmizdrenja, je ostala praznina. Ne zato što smatram da je pod moranje imati festival i čuvati tradiciju, nego mi nedostaje frka, panika i rad na ovom dešavanju, letanje i gostovanje na opskurnim radijskim i televizijskim stanicama koje su, za neko divno čudo, pokazivale više interesa za ovo dešavanje nego neke komercijalnije kuće. No kako smo sijali, tako smo i požnjeli, dalo bi se reći. S tim što u slučaju SMF-a, čak i najbolje farmere ubije u pojam grad i suša.

Crna je i 2015. godina jer smo zajedno sa njenim trulim lešom položili i pepeo naše radijske emisije koja se ugasila nakon jedanaest godina emitiranja. Ne da mi se opet pisati o svim razlozima, već sam napisao podugačak tekst o tome, činjenica je samo i da danas, četiri mjeseca nakon gašenja, ne osjećam trenutak kajanja. Moglo bi to značiti da smatram da je moja odluka ispravna. Ispravna odluka u neispravnim vremenima.

Kako se nisam previše naprezao da zadovoljim bilo kakvu normu ISK Web Magazina koji je, što je i više no očigledno, iz magazina prešao u kvartalno glasilo, slušao sam manje albuma. Samim tim mi je bilo lakše izdvojiti ono najbolje iz 2015. godine, odnosno ono u čemu sam ponajviše uživao. Lista je šarena, sastavljena od domaćih i stranih izdanja. Neki će mrko gledati na imena, ali šta im ja mogu, niti smo roboti niti je ovo plaćeni tekst da vam trulim kako trebate slušati nove bendove.

Kao i uvijek, lista je poredana nasumično.

Killing Joke – Pylon

11

Znate šta me ljuti? U trenutku pisanja ovog teksta, singl “I Am The Virus” kojim je jedanaestog septembra Killing Joke najavio svoj novi studijski album “Pylon” na Youtubeu ima 192.310 pregleda. U isto vrijeme, video za obradu Diove “We Rock” u izvedbi karavana Nuclear Blastovih umjetnika Metal Allegiance skupio je 329.483 pregleda. Nije samo problem u tome što je Nuclear Blast uspio okupiti neke od vrhunskih izvođača, ali i kolovođa moderne produkcije da u potpunosti izbiju moć iz originala, već što broj pregleda dobro opisuje i generalno stanje na svjetskoj sceni alternativne muzike. Zainteresirani smo za blještavilo, imena, šarene laže i generalno degenerativne tekstove i ideje koji izvađeni iz konteksta ne predstavljaju ama baš ništa.

S druge strane, ima nas očajnika koji još uvijek volimo kukati i crniti, pa takvu muziku i tražimo. “Pylon” je u oktobru prošle godine stigao kao naručen. Prije svega, ne radi se o albumu za lagano slušanje i to ne samo zato što je komandir Coleman naoštren baš kao uvijek i žešće. Postpunk/industrial rock legende su militantne na “Pylonu”, ritam praši i konstantni napad energije postane u jednom trenutku zamoran. No radi se o kvalitetnom izdanju kojem se vratite čim dođete do daha. Šta jedna grupa koja je dala sve od sebe može ponuditi na petnaestom studijskom albumu? Očigledno mnogo toga ako se grupa zove Killing Joke.

Clutch – Psychic Warfare

10

Ne volim pohvale na račun “Blast Tyranta” jer se veoma često kreću u domenu to je najbolji album i vrh stvaralaštva Clutcha. To je poprilično uvredljivo i opasno razmišljanje kada u istu ravan dovedemo “Earth Rocker” koji je jedan od najsavršenijih albuma rock’n’rolla u posljednjih deset godina. Nakon tog nevjerovatnog materijala koji je lansirao Clutch na jedan od tronova mog muzičkog ukusa, sasvim je bilo jasno zašto sam bio skeptičan po pitanju prošlogodišnjeg izdanja “Psychic Warfare”. Kada su Fallon i kompanija objavili da neće biti previše eksperimentisanja i da će se priča nastaviti u ER ritmu, bio sam poprilično sretan. Međutim, kad je album stigao desilo se nešto sasvim čudno.

Naime, trebalo mi je više od dva mjeseca da prodrem u sve ideje i slojeve “Psychic Warfarea”. U pitanju je brat blizanac “Earth Rockera” koji pati od činjenice da kasni nekoliko minuta. Jednaka količina zaraznosti, fantastičnih tekstova, humora i rifova koji se isprepliću sa brzinom servirana nam je i u 2015. godini. Reći da su “Firebirds”, “Sucker for The Witch” i “Quick Death in Texas” hitovi kakvih nema bilo bi uvredljivo ka “Noble Savage”, “X-Ray Visions” i “Your Love is Incarceration”. Svaka pjesma na novom materijalu Clutcha je provjereno dobar hit koji nosi tešku magijsku snagu Gibsona i Rickenbackera. Da svi nosači brade znaju napisati ovakav album, ne bi mi se toliko taj trend i gadio…

Vhol – Deeper Than Sky

9

Bio sam ubijeđen da će priča Vhola stati nakon izdavanja njihovog istoimenog albuma. Sudbina je to svakog dobrog projekta koji se okiti odličnim prvim albumom, a članovi imaju matične bendove. Međutim, komisija iz bendova Hammers of Misfortune, Agalloch i YOB okupljena pod imenom Vhol odlučila me je razuvjeriti i servirati novi materijal “Deeper Than Sky”.

Kakvo fantastično iznenađenje. Dok je prvi album bio crust sa povremenim elementima heavy i black metala, novi album se donekle odmiče od te formule i bazira na speedu, thrashu i punku sa izraženom željom da se očuva prljavo i toplo u zvuku. Pjesme voze, solaže su duge i šarene, a nije im rijetkost i da dvojica gitarista zašaraju u isto vrijeme.  Središnja pjesma na albumu zove se “Paino” i apsolutno je remek-djelo na klaviru, bubnjevima i distorziranom basu. Prijelazi između dvorifnog panka na noviji kov Darkthronea pa nazad na Slayer se nikada nisu činili pitkiji. Metal čudo, obožavam Vhol.

Mgla – Exercises in Futility

8

Ne znam koliko je uopće pametno ulagati vrijeme u pokušaj opisivanja najboljeg black metal albuma prošle godine jer šta god da kažem – nije dovoljno snažno. Pričati o unikatnosti podžanrova metala je poprilično isprazno jer svaki daje nešto svoje, ali black metal je oduvijek izdvajao i stršio kao jazbina uistinu posebnog načina promišljanja o životu, smrti i svemu ispred, iza, gore i dolje.

Poljska Mgla je otišla korak dalje – album “Exercises in Futility” nije samo muzičko, već i poetsko remek-djelo. Izrazito kompleksni i filozofski nastrojeni tekstovi poprimaju oblik poezije dok se razlažu preko višestrukturalnih gitarskih dionica. M-ove dionice su istovremeno gorke i ritmične, jednolične i živahne, što je strašan uspjeh. I gitarske i bubnjarske trake kriju milion i jednu caku te je album nevjerovatno slušalačko iskustvo iznova i iznova koje vas tjera da zastanete i upitate se da li ste čuli ono što mislite da jeste.

“Exercises in Futility” je doza radosti meni koji sam izgubio volju da slušam metal albume, jedan od onih materijala koje slušaš hipnotizirano u hipu i prevrćeš tekstove po rukama, dajući si oduška i interpretirajući ih onako kako ih trenutno mentalno stanje nalaže.

Motorhead – Bad Magic

7

Mislili smo da je “Aftershock” zadnji. Upravo zato i nisam obratio pretjeranu pažnju na album iz 2013. jer se nisam mogao pomiriti sa tom činjenicom. Ispostavilo se da je posljednji “Bad Magic” koji sam ipak slušao kao sumanut jer je u jednu ruku objavljivanje tog albuma bilo pobjeda i iluzija da se vrijeme da poraziti. Album se definitivno ne nalazi na listi iz sentimentalnih razloga već jer je dobar Motorhead album. A šta znači dobar Motorhead album, album koji predstavlja četrdesetu svijećicu na torti povodom proslave četiri decenije sulude karijere?

Znači da su izabrali dobre vlastite pjesme, prearanžirali ih i napravili nove hitove. Imamo tu svega, od novih verzija “Brave New Worlda” do “Smiling Like A Killer”, trenutaka koji su inspirisani “Orgasmatronom” i ponovo hejbet odličnih tekstova. Četverožičani bas i šestožičana gitara imaju pragova koliko imaju, važno je kako sastaviti sve da bude dobro OPET IZNOVA. Uspjeli su i ako sada ovo posmatramo kao odjavu, odjava je dobra makar u nekoliko trenutaka mučna jer čujemo Lemmyijevo šuškanje koje nas podsjeća da je kralj pokleknuo, ali se nikad nije predao.

Obrada Stonesa je vrhunska i ko god kaže suprotno laže. Bezočno.

Eagles of Death Metal – Zipper Down

6

Eagles of Death Metal ima puno više Jesseja Hughesa nego Josha Hommea. Zato je specifičan bend. Dugo se čekalo na “Zipper Down”, a trebalo mi je nekoliko pozornih preslušavanja da cijela ideja zabavnog rock’n’roll materijala klikne na svoje mjesto. Na albumu se nalaze tri pjesme koje u originalu potiču sa Hughesovog solo albuma “Honkey Kong” izdanog pod pseudonimom Boots Electric. Ta činjenica istovremeno predstavlja lijenost, ali i dobru odluku jer su sve tri (“Complexity”, “I Love You All The Time, i “Oh, Girl”) mnogo dobre. Pored tri obrade vlastitog materijala, odlično je odrađena i “Save a Prayer”, u izvorniku Duran Duran.

“Zipper Down” klizi od poperskog groovea do bržeg, aljkavo i prljavo odsviranog rokenrola u pjesmama kakve su “Got a Woman” i “The Reverend”. Sve u svemu, hiperzabavan i lagan album koji je nažalost puno više eksponiranosti doživio zbog nemilih dešavanja u Parizu.

Otrovna Kristina – Otrovna Kristina

5

Ove godine po prvi put se na listi nalaze dva domaća izdanja. Prvo je istoimeni album Otrovne Kristine, još jednog projekta zagrebačkog gitarskog virtuoza i gospodara socijalnih mreža Nike Potočnjaka. Sasvim je jasno da je Otrovna Kristina parodija, ali ono što većina autora zaboravlja je činjenica da se za pisanje uspješne parodije treba imati puno više znanja nego za stvaranje vlastite nakaradnosti. Zato Otrovna Kristina vuče više u omaž i stoji na svojim nogama dovoljno čvrsto da se ni u jednom trenutku ne može pomisliti da je privremena igrarija.

Najbolji hard rok album 2015. godine i meni, ‘ajde da se ne lažemo, najbolji projekt Nike Potočnjaka. Šta ću kad sam roker.

Partibrejkers – Sirotinjsko Carstvo

4

Dugo je trebalo Brejkersima da izbace Sirotinjsko Carstvo, ali nakon nebrojeno slušanja, malo je reći da se čekanje isplatilo. Nema tu previše filozofije, i dalje je to njihov prepoznatljivi stil. Dominira Antonovo bluzom i bukom inspirisano carstvo te Canetovo nazalno pjevanje. Kad sam se upitao zašto će mi ovaj album na listi najboljih izdanja, najpogodniji odgovor koji sam dao sam sebi je da su me naprosto iznenadili dobrim temama i načinima na koje su ih obradili. Bili su to trenuci u životu kada nije ništa bolje pasalo od “Sirotinjskog Carstva”, a takve trenutke treba nagraditi rangiranjem na ovako ekskluzivnoj listi.

Tau Cross – Tau Cross

3

Klikni i pročitaj recenziju.

Marilyn Manson – The Pale Emperor

1

Klikni i pročitaj recenziju.