Tau Cross – Tau Cross

taucross_xxx

Kada je 2008. godine Amebix najavio svoj povratak nakon dvadeset i kusur godina tišine, bili su to blaženi trenuci. Na scenu se vraćala grupa koja je nesvjesno izrodila žanr nazvan crust punk koji se danas veoma često veže za potpuno drugačiji zvuk – crust punk je za mene oduvijek bilo i ostalo Amebixovo miješanje utjecaja heavy metala i post punka, uz određene i specifične liričke teme. Bend je to koji sjedi u panteonu meni najdražih grupa svih vremena uz još nekoliko legendarnih sastava.

Kada su u novembru 2012. godine dva brata, dvije osovine – The Baron (Rob Miller) i Stig (Christian Miller) obznanili da Amebix opet postaje neaktivan, razočarenje je bilo i više nego snažno. Pojačanju intenziteta bola zbog ponovnog odlaska pogodovala je i činjenica da su 2011. godine objavili povratnički album “Sonic Mass” koji je i bez titule kultnog koju uz svoja imena imaju “Arise” i “Monolith” nastavio na pravi način pričati priču Amebixa. Rob Miller je u više navrata napominjao da bi svojevrsni nastavak Amebixa trebao biti kolaboracija između bubnjara Roya Mayorge i njega. Zbog Robovih obaveza u hiperpopularnom Stone Souru, desilo se nešto sasvim drugo – i fantastično.

Tau Cross je underground rock’n’roll grupa koju čine muzičari iz tri zemlje, a koji su sa svojim matičnim grupama ostvarili zavidne uspjehe i postavili neke od temelja. Iako press saopćenja najčešće spominju da je Tau Cross grupa članova Voivoda (Away iz Voivoda je na bubnjevima) i Amebixa (Rob Miller na vokalu i bas gitari), nimalo manje vrijedni su i gitaristi – Jon Misery iz crust punk / metal giganata Misery i Andy Lefton, gitarista relativno novijeg, ali dobro poznatog sastava War//Plague.

Album otvaraju singlovi “Lazarus” i “Fire In The Sky” koji su već ranije predstavljeni javnosti, ali tek u sklopu albuma ove numere dobijaju na svojoj punoj snazi. Očigledno je da je ekipa okupljena oko Tau Crossa u nemogućnosti da snimi singlove koji trebaju djelovati kao zasebna priča – to je sasvim u redu jer se albumi poput debitantskog istoimenog materijala i ne mogu slušati na drugačiji način nego u komadu.

Već na prvih nekoliko slušanja, pa čak i ako su ta slušanja vrsta usputne aktivnosti uz obavljanje nekog drugog posla, nekoliko stvari je veoma jasno. Bez obzira na staž i poštovanje koje su stekli svojim ranijim radom, članovi Tau Crossa su i dalje žedni i gladni. Jasno, raniji radovi inspirišu novu muziku, ali je ne ograničavaju, niti se Tau Cross treba prodavati na račun stare slave. Atmosferičnim, emotivnim albumom dominira aranžmanska perfekcija sa veoma jednostavnim, ali efektnim dionicama. Baronov glas, baš kao i vino, sa vremenom raste u pogledu kvalitete – nije teško zaključiti da je ovo najbolje otpjevan albumom sa Millerom na čelu.

Evidentne dvije strane medalje Robovog glasa su Jaz Coleman (Killing Joke) i Lemmy Kilmister, ali ljepilo koje dvije strane drži zajedno je Robova nevjerovatna energija i emotivnost koja šije pjesme u kompaktnu cjelinu. Dovoljno je poslušati vanserijski dobre “We Control The Fear” i “The Devil Knows His Own” da jednom za svagda završimo sa pričom sa pričom da je punk bazičan, jednostavan i jednosmjeran – komercijalni metal ovakve himne nije imao u najmanje pet dobrih godina, bez obzira koliko su priče komercijalnog metala prepune diskusija o tome kako metal i dalje govori nešto o nečemu.

“Tau Cross” karakterišu fantastični tekstovi – Miller je magijom i spiritualnošću krcat, a momentima u kojima koristi pjesme da kritikuje neke od elemenata današnjeg društva ponovo su provučene kroz prepoznatljivi filter zbog kojeg je Amebix i postao poznat; priče su to prepune nostalgije, sjete, snage, kao da ih priča stari poglavica mladom ratniku koji pleme treba povesti u finalnu pobjedu i vrati slavu imenu predaka.

Dosta ljudi kaže da ih “Tau Cross” podsjeća na logičan nastavak “Sonic Massa”. Iako su poređenja sa Amebixom sasvim legitimna i na određeni način neizbježna, rekao bih da najveće poređenje sa “Sonic Massom” ide na osnovu produkcije – čista, moderna, na momente epska produkcija dopustila je ekipi da izrazi svoje ideje na pravi način bez da se izbaci prljavština i težina. Muzički, Tau Cross mi puno više vuče na apsolutni hibrid Amebixa i Killing Jokea nego “Sonic Mass” – cjelokupan materijal je kao po receptu spravljena kombinacija metal i postpunka. Pjesma “You People” u  potpunosti zvuči kao materijal koji se mogao naći na jednom od dva posljednja albuma Killing Jokea, dok su Tau Cross ispoštovali svoju rock’n’roll stranu sa numerom “Stonecracker”, koja suprotno nazivu koji miriše na stoner, zvuči kao magična i atmosferom napakovana verzija Motorheada na kojoj se Away koji je na većini album miran i discipliniran razmaše na taj način da i Mikkey Dee slobodno može osjetiti prijetnju.

Već spomenuta atmosfera u pjesmama je nedodirljiva i nepojmljiva za većinu grupa koje se danas nazivaju crust sastavima, ali i većini bendova koji sviraju bilo koju vrstu ekstremnih žanrova. Tau Cross se ne libi pričati svoju priču digitalnim i analognim synthovima, gudačkim instrumentima i akustičnim gitarama, ali sve je upakovano na tako pristojan i odmjeren način da ovaj album ni u jednom momentu nikad ne dosadi.

Možda niste primijetili, ali u recenziji nisam iskoristio termin supergrupa – previše je supergrupa svuda oko nas, pogotovo danas. Miller, koji od 1991. godine živi u Škotskoj i kuje mačeve okupio je ekipu i magično nastavio priču matičnog benda započetu davne 1978. godine. Kvalitet ovog albuma prevazilazi žanrovska ograničenja – ovo nije dobar rock’n’roll album, ovo je nadrealno dobro muzičko ostvarenje. Težak sam k’o tuč, imam problem sa većinom današnjeg rock’n’rolla i što se mene tiče, devetnaesti maj ove godine je odista bio dobar dan – donio mi je (navjerovatnije) igru (Witcher 3: Wild Hunt) i album godine.

Tau Cross – Tau Cross
2015 / Relapse Records
Website benda